Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
„Vidim dvije karte od Moskve do Istanbula za subotu.“
„Poznaje li neko nekoga ko kolima prelazi granicu Верхний Ларс? Sin mog druga pješači već 30 sati – potreban mu je odmor.“
„T. skuplja pare da pošalje svog sina S. preko. Svaki prilog dobrodošao.“
„Na graničnom prelazu Astrahan prema Kazahstanu postavljaju mobilnu kancelariju vojnog odsjeka.“
Otkako je Vladimir Putin 21. septembra objavio vojnu mobilizaciju, na ekranu telefona pojavljuju mi se na stotine sličnih poruka u grupnim razgovorima koji su preko noći postali kanali za koordinaciju egzodusa. Ruska vlada tvrdi da je mobilizacija „djelimična“, s ciljem da okupi oko 300.000 ljudi za borbu u Ukrajini. Ali nezavisni list na ruskom u egzilu Novaya Gazeta Europe nedavno je izvjestila da je stvarni cilj milion regruta. Od objave mobilizacije Rusiju je već napustilo na desetine hiljada ljudi – vjerovatno i više; granice se prelaze na zapadu, jugu i istoku, avionom, vozom, autobusom, privatnim automobilom, biciklom i skuterom, pa i pješice. Izbjegli se smještaju u hotele i hostele, u sobe iznajmljene na brzinu, na kaučima prijatelja i poznanika. Oko hiljadu ljudi je utočište našlo u bioskopu u gradu Uralsku, u Kazahstanu.
Kad je čuo za vojnu mobilizaciju, 21-ogodišnji stolar iz Moskve Ivan Fajt pao je u očajanje. Mjesecima je pomagao ljudima koje ruska vlada naziva izbjeglicama – Ukrajincima prisilno prebačenim u Rusiju, što ga je naučilo da nema zakona: „Čak i ako kažu da neće regrutirati studente, to ništa ne mora značiti“. Fajt nije imao pojma šta da radi, pa se molio svom svecu zaštitniku Jovanu Šangajskom i Sanfranciskanskom, koji je rođen u selu kod ukrajinskog grada Izjuma 1896, a umro u Seatttlu 70 godina kasnije. A onda se dogodilo čudo: dvoje njegovih prijatelja iz djetinjstva, Kiril i Anastasija, javili su Ivanu da idu u Gruziju i da u kolima imaju jedno mjesto za njega. U subotu 24. septembra ujutru, tri dana od početka mobilizacije, njih troje su krenuli iz Moskve.
„Stalno smo slušali da će se granice zatvoriti“, kaže mi Ivan. Glasine su se širile po kanalima na Telegramu, a prenosili su ih i mnogi saobraćajci koji su ih usput zaustavljali. Te slutnje se izgleda još nisu ostvarile, ali su na mnogim prelazima otvoreni privremeni regrutni centri. Mladi Moskovljani su se vozili čitav dan, da bi u subotu uveče stigli u Rostov, nešto više od pola puta do granice sa Gruzijom – i nekoliko sati od ukrajinske granice. Vlasti su postavile kontrolne punktove duž puta, a svaki put kada bi se mladi zaustavili, prilazili su im mještani nudeći pomoć do granice. Jednom su platili 15.000 rubalja (oko 250 dolara) da ih sprovede kroz polja, zaobilazeći veliki grad Vladikavkaz. Kasnije su jednom čovjeku platili 100 dolara da bude s njima u autu dok prolaze kroz kontrolne punktove – privremeni putnik je očigledno imao vezu. „Policija mu je čak salutirala“, ispričao mi je Ivan.
U ponedjeljak u 6 ujutro, Ivan i njegovi prijatelji su stigli do začelja reda za granični prelaz. Na putu sa dvije trake bilo je poređano po 4-5 kola. Ipak, automobili i bicikli su stalno prolazili sa strane. Činilo se i da su neki ljudi napuštali svoja kola, kupovali polovne bicikle čija je cena već prelazila 900 dolara, i tako se vozili do granice. Red se nije pomjerao. Ivan i prijatelji su rešili ostaviti auto i krenuti pješice. Pješačili su dva sata i oko podne stigli na prelaz. Usamljeni kafić u blizini je prodavao vodu u flašicama od pola litra za 9 dolara. Ivan je procjenio da na prelazak čeka oko 2.000 ljudi koji su do granice stigli pješke ili biciklom; propuštali su ih u grupama od po petoro. Kad su s eneki ljudi probali ubaciti preko reda, izbila je tuča. Graničari su stalno prijetili da će pozvati specijalce da ih privedu u vojni odsjek.
Oko sedam uveče – više od 9 sati pošto su napustili kola – Ivanu i Anastasiji je dozvoljeno da pređu. Kiril je priveden na ispitivanje. Poslije dvadesetak minuta, ponovo im se pridružio pa su krenuli: još četrdesetak minuta do gruzijske strane granice. Nisu imali vode. Telefoni su im bili mrtvi. Red za prelazak u Gruziju pješke je bio dug; bilo je ljudi koji su tu stajali i po 12 sati. Na kraju su Ivan, Kiril i Anastasija našli nekoga s kolima ko je za 10.000 rubalja (oko 170 dolara) pristao da ih preveze preostalih 100 metara. Konačno su stigli u Tbilisi, glavni grad Gruzije, u srijedu 28. septembra, četiri dana nakon što su napustili Moskvu i nedjelju dana nakon što je Putin objavio mobilizaciju.
„Odmah se vidi ko je od njih tek stigao“, kaže mi Grigorij Sverdlin iz Sankt Peterburga. Sverdlin je iz Rusije stigao u Gruziju nekoliko nedjelja od početka invazije na Ukrajinu. „Ljudi koji su otišli prije pola godine izgledaju prilično opušteno. Oni koji su skoro došli imaju izraz traume na licu“. Procjenjuje se da je krajem februara i početkom marta Rusiju napustilo oko četvrt miliona ljudi. Moglo bi se pokazati da je ovaj talas bjegunaca još veći.
Sverdlin, koji je ranije vodio najstariju i najveću organizaciju za beskućnike u Rusiji, osnovao je nevladinu organizaciju s ciljem da pomogne ljudima da se od regrutacije sakriju u Rusiji ili u inostranstvu, ili – ako su već odvedeni – da se predaju ukrajinskoj strani. Danas Sverdlin živi u Tbilisiju, odakle je preko društvenih mreža objavio svoj plan u ponedjeljak, 26. septembra. „Ni u snu nisam pomišljao na ovakav odziv“, rekao mi je kada smo razgovarali tri dana kasnije. „Već imamo tim od šest ljudi i dovoljno novca za honorare. Nismo ni započeli kampanju za prikupljanje para, a već nam se javljaju ljudi koji hoće da doniraju. U četvrtak ujutru smo imali stotinu volontera. Te večeri ih je već bilo 300, a do slijedeće nedjelje ćemo imati 1.500 ili čak 3.000 volontera.“
Sverdlin procjenjuje da oko 40% njih živi u izbjeglištvu, dok su ostali još uvijek u Rusiji. Neki od ljudi koji mu se javljaju, kaže on, žive blizu granice i dobrovoljno se javljaju da prevezu bjegunce skrivenim putevima, u slučaju da je granica zatvorena. „Javljaju nam se dizajneri, IT stručnjaci, psiholozi, advokati – među kojima ima i onih koji i sami još uvijek čekaju da pređu granicu“, ispričao mi je Sverdlin. „Sve izgleda kao neka vrsta narodnog otpora“. Pomišljao je da novu organizaciju nazove Otpor, ali je onda odlučio da bude skromniji: zvaće se Идите Лесом, što je idiom koji doslovno znači „idi kroz šumu“. Fraza se najčešće koristi kao psovka, nešto kao „odjebi“, a to je poruka koju bi Sverdlin želio uputiti ruskim vlastima.
Oni koji sada odlaze prvo su pre 7 mjeseci, kad je invazija počela, donijeli odluku da ostanu. „Imao sam taj psihološki odbrambeni mehanizam“, rekao mi je 41-ogodišnji tonac i restaurator antiknog drvenog namještaja. „Mislio sam da mogu živjeti u Moskvi, da radim svoj posao i da se izoliram od svega“. Inženjer tona, koji je zamolio da mu ne pominjem ime, čak je imao teoriju o tome zašto ne bi trebalo da učestvuje u antiratnim protestima: nakon što je učestvovao u masovnim demonstracijama pre 10 godina, zaključio je da su one Putina bukvalno gurnule u ludilo. Ali kada je objavljena mobilizacija video je kako zaustavljaju muškarce na ulicama u Moskvi i shvatio da ima samo dvije opcije: „Ili da odem ili da živim u strahu. Ako me mobiliziraju ne gine mi zatvor, jer u rat neću“. Kupio je avionsku kartu za Jerevan, gdje je odsjeo kod poznanika koji je napustio Moskvu nekoliko mjeseci ranije. Supruga i dvoje djece, uzrasta od 12 i 17 godina, još uvijek su u Moskvi dijelom i zato što nisu uspjeli nabaviti karte za sve.
Ilja Daniševski, 32-ogodišnji pisac, ostao je u Moskvi jer mu je otac bio teško bolestan. Kada je počeo rat, Daniševski je odustao od svih svojih plaćenih tezgi – nije htio da na bilo koji način doprinosi ruskoj ekonomiji – pa je od njemačkog konzulata zatražio humanitarnu vizu. Otac je umro prije mjesec dana. Otprilike u isto vrijeme odobrena mu je i njemačka viza, ali važi tek od kraja oktobra. Sahat vremena nakon što je Putin proglasio vojnu mobilizaciju, Daniševski je kupio kartu za Istanbul, jedan od rijetkih gradova u koji se još uvijek može letjeti direktno iz Moskve. Sa nekoliko kanala na Telegramu – jednog koji piscima služi za uzajamnu pomoć i drugog u potpunosti posvećenom emigraciji i snalaženju u inostranstvu – Daniševski je saznao da graničari na aerodromima traže dokaz da su karte kupljene prije 21. septembra, dana kad je Putin održao govor u kom je proglasio vojnu mobilizaciju. Kad mu je to pitanje postavljeno, Daniševski je bio spreman. „Znam da koristim fotošop“, kazao mi je. Dok ne počne da mu važi njemačka viza, boravit će kod prijatelja u Turskoj. „Malo mi je smiješno da sad planiram šta ću poslije. Bit će to drugi život.“
U nekim zemljama ruski bjegunci se primaju sa rezervom. U Gruziji i na Baltiku, sa društvenih mreža se od lokalnih vlasti zahtjeva da vrate Ruse nazad, da ih tako prinude da se bune kod kuće umjesto da se od rata sklanjaju po svijetu. Prošlog mjeseca su Estonija, Letonija i Litvanija prestale primati ruske državljane, čak i ako imaju važeće šengenske vize. Finska je 29. septembra zatvorila granicu za Ruse bez porodice, posla ili studija u ovoj zemlji i one koji ne ulaze iz humanitarnih razloga.
Boris Pospelov, 22-ogodišnji aktivista koji je u martu proveo 15 dana u specijalnom pritvorskom centru u Moskvi zbog protesta protiv rata, nije želio otići iz Rusije. Planirao je napustiti posao kuvhara u feminističkom baru i klubu u Moskvi Делай культуру („Pravi kulturu“) i sakriti se na selu, gdje su njegovi roditelji obnavljali kuću. „Kad sam o tome razgovarao sa svojom djevojkom, rekla mi je da nije spremna sjediti u šumi na neodređeno vrijeme“, rekao mi je Pospelov. Pokušali su kupiti avionske karte, ali nisu uspjeli. Njegovi roditelji su njih i njihovog psa, crnog dugodlakog jazavičara po imenu Bek, odvezli do granice sa Finskom. Kao i mnogi drugi Rusi sa jevrejskim korjenima, Pospelov ima izraelski pasoš. Ali, kazao mi je, „bježim od rata, ne želim opet živjeti u državi koja okupira tuđu zemlju“. Pospelov i njegova partnerka su se izvukli samo par dana prije nego što je Finska zatvorila granice i mogu legalno ostati u ovoj zemlji oko 90 dana. Žive kod prijatelja u blizini Turkua, u velikoj kući u kojoj je utočište našao i mladić iz Hersona, ukrajinskog grada pod ruskom okupacijom.
Prema nedavnoj anketi nezavisne agencije za istraživanje javnog mnjenja Levada centar (koju je ruska vlada označila kao „stranog agenta“), dekret o mobilizaciji šokirao je i uznemirio ruske građane. Međutim, to nije mjerljivo uticalo na izražavanje podrške ratu: oko dvije trećine ispitanika i dalje podržava tzv. specijalnu vojnu operaciju. Mnogi muškarci koji napuštaju Rusiju možda zaista bježe samo zato što se plaše, a ne u znak protesta. Ipak, što više ljudi bježi od regrutacije, Kremlj će imati manje topovskog mesa za Ukrajinu.
(TBT, The New Yorker)
