Svi građani koji su kod svojih domova pratili rezultate izbora preko raznih televizijskih kanala mogli su se uvjeriti na kojem je nivou sarajevsko novinarstvo,kao i intelektualna političko-analitička misao. Uz dvojicu-trojicu vremešnih intelektualaca, koji su se doimali da su ostarili pred istim kamerama, jer već trideset godina novinari nisu uspjeli da im nađu zamjenu, pojavila su se isto tako dvojica-trojica skoro nepoznatih likova srednjih godina sa referenacama profesora društvenih i političkih znanosti, koji ni po čemu nisu zaslužili da im gledaoci uopće zapamte imena.
SUMRAK TELEVIZIJSKOG NOVINARSTVA
O samim novinarima- voditeljima, koji nisu ništa poznatiji od svojih nešto mlađih sagovornika, s obzirom da se političko-infomativni programi skoro uopće ni ne gledaju putem ekrana nakon pojave internet portala, nema se šta reči. Da čovjeka obuzme tuga sa koliko prepotentnosti i još više neukosti i zatucanosti, bez trunke šarma i lucidnosti postavljaju pitanja gostima, vrše najave i odjave javljanja reportera iz stranačkih centrala – zar je na njih spala naša televizija?!
Ovo je svakako bila odjava izborne kampanje koja je pokazala da ništa bolji i kvalitetniji odnos mediji, posebno televizije, nisu imali u praćenju same kampanje. Previše je pojednostavljeno podjeliti sarajevske medije na režimske i nezavisne, što je načelna generalna podjela diljem svijeta. Sa pojavom internet poratala skoro da svaka stranka ima svoj medij koji se izravno uređuje iz stranačke centrale. Pored toga većina stranaka ima tzv. „divlje portale“ koji služe za diskreditaciju protivnika i oni su u rangu botovski objava. Od dvadessetak malo čitanijih sarajevskih portala većina ih je (za)kupljena od strane nekih stranaka, dok su neki stranački tajkuni sami vlasnici takvih portala. Tako da su portali prštali od stranačkih saopćenjai govora lidera, uz fotgrafije sa „veličanstvenih“ i „pobjedničkih“ stranačkih skupova. Nigdje političkih analiza! Tek su neke od političkih problema i(li) tema problematizirane kroz kolumne već statičnih kolumnista. Najodvažniju prognozu rezultata iizbora u sred izborne kampanje dao je, na primjer, Zlatko Lagumdžija. I naravno, potpuno je fulao jer se više rukovodio osobnim željama i percepcijama ljudi s kojima je imao negativno iskustvo, a to su njegovi dojučerašnji stranački drugovi, nego matematičkom logikom i zdravim rezonom. Na koncu, najilustrativniji primjer dokle se srozala saravskapolitička misao jeste gostovanje Avde Avdića, megaofna obavještajnog podzemlja „duboke države“, na klubu intelektualaca „Krug 99“. Zar je važno šta je Avdić nagalbao na toj sesiji, kako novinari vole potpisati to monotono „soljenje pameti“?! Rekao je, eto, da će Srednjo-bosanski kanton biti ključni za formiranje vlasti u Federaciji BiH. Pa, je li?
Uvijek je i svugdje bilo novinarskih protuha i njihova uloga ne seže dalje od provokatorske. No, pitanje je šta je sa bardovima sarajevskog novinarstva, koji su u ratu, a vala i u poraću nosili epitete neustrašivih uposlenika javne riječi. Svakako da nam na um padaju tri(o) Senada (Hadžifezović, Avdić i Pećanin). Avdić se nije ni oglasio tokom kampanje. Pećanin je u tandemu sa Hdžifejzovićem bio startao na FACE TV i nestao. Zanimljivo je da je za izbore 2018. bio udarna pesnica i agitator Željka Komšića, dok je ovo izbore prosto propustio. Može se reči da je više posvetio emisija i tesktova političkoj krizi u Crnoj Gori i padu Dritana Abazovića nego izborima u BiH. Hadžifejzović je bio tu. Odradio je svoje intervjue u formi „zakupljenih termina“ i opako se zakačio sa režimskim botovima tako da je od svoje najgledanije emisije „Centralni dnevnik“ napravio pravo bošnjačko prelo. Sve to skupa nije moglo imati ozbiljniji utjecaj na ishod izbora.
PRERANO OTPISAN
Zašto bi onda tema medija bila zanimljiva nakon izbora? Zašto što svi kažu, pa i sam laureat Denis Bećirović, kako su pred nama nužne političke i društvene promjene. A toga nema bez kvalitetnih medija, zar ne?! Ako sve političke promjene budemo svodili na poraz Bakira Izetbegovića, onda smo zaista „džaba krečili“. Čak šta više, pored ovakvih sarajevskih medija i inteligencije Izetbegović bi se mogao vratiti i to ojačan. Ako neko vjeruje da je na osnovu autokratskog stranačkog statuta, kojeg su „krojili“ kako Alija Izetbegović po svojoj mjeri, tako i Sulejman Tihić po svojoj, moguće smjeniti Bakira Izetbegovića sa čela stranke, grdno se vara. Ne, to nije moguće! Bakir Izetbegović će, poput oca, ostati vječiti lider SDA, dakle sve dok biologija ne učini svoje. Poraz ga je samo razvlastio pozicije nacionalnog vođe i to je dobro, jer njegov potpis pod bilo kakav sporazum više neće imati vrijednost „vodenog žiga“ nacije.
Možda je, primjerice, klimavija stolica lidera SDP-a Nermina Nikšića, koji je također doživio svojevrstan izborni poraz jer nije osvojio ni kompenzacijski mandat. Pored toga Izetbegović se bolje nosio sa „derivatima SDA“, nego Nikšić sa „derivatima“ SDP-a, ako pod time podrazumijevamo rezultate NiP-a Elemdina Konakovića i DF-a Željka Komšića. Za razliku od Izetbegovićeve SDA, Nikšićev SDP je postala stranka bez identiteta i ideologije. To se jasno uočava u komparaciji sa Našom strankom, koja je postala dosljedna u svom liberalizmu, dok u SDP-u još caruje „komunjarsko drugarstvo“ . I to bi bilo sve od nasljeđa ljevice. Stoga ovakve stranke sigurno nisu sposobne na političke i društvene promjene. A ostalih 5-6 minornih stranaka nisu vrijedne spomena u ovom kontekstu. Sve ovo govori da smo prerano otpisali Izetbegovića!
(TBT, Tim za analitiku)
