FELJTON
Stoga su se, osjetivši to kao svoju vjersku
obavezu, na noge podigli kraljevi, predsjednici, sultani, premijeri, ministri,
šejhovi, radnici, žene, novinari… kako bi pomogli Bosnu u ratu protiv Srbije,
ratu koji je trajao 46 mjeseci
FOTO: Hasanejn, Izetbegović (TBT)
Povodi za agresiju i obznana nezavisnosti
BiH
Odlaskom Josipa Broza Tita sa političke scene, nestajalo je i političke
moći i vještine kojom je on autoritarno prikrivao unutarnje probleme i
napetosti, ali je počeo da propada i sistem koga je on uspostavio, njegova
ideologija i politika, posebno u Bosni, čije su prilike njemu bile dobro
poznate. (Zahvaljujući njegovom ličnom kultu, taj sistem je u posljednjim
godinama njegove političke djelatnosti bio decentraliziran.) Bosna je bila
osovina Jugoslavije i u njoj su prilike bile najteže. Dok je Tito bio živ, samo
je on imao moć da drži konce kakve-takve pravde u svojoj ruci. Ali upravo je
njegov totalitarizam i njegovo nasilno potiskivanje problema bilo uzrok
izbijanju nasilja nakon njegove smrti. On je iza sebe ostavio takvu prazninu u
Jugoslaviji koju niko nije mogao popuniti,a ta je praznina pogodila njegov
sistem u tolikoj mjeri da se on osjećao nemoćnim i konfuznim posebno u
rješavanju galopirajuće ekonomske i sve teže političke krize. Tito je u Ustav
unio da se poslije njegove smrti formira kolektivno Predsjedništvo u čiji
sastav će ući predstavnici svih šest republika i dvije pokrajine koje su imale
svoju vladu. Ti predstavnici republika i pokrajina smjenjivali su se na kormilu
Jugoslavije, a odluke su mogli donositi samo na usaglašen način. Procjena je
bila da bi se ovom formulom ostvarivala nacionalna ravnopravnost i da bi se
njome mogla spriječiti dominacija jednog naroda nad drugim, posebno dominacija
Srbije i Srba nad nesrpskim narodima. Titova zvanična smrt se dogodila 4.maja
1980.g. Zajednički vojni vrh djelovao je udruženo u skladu sa novonastalim
prilikama nakon odlaska historijskoga komandanta Jugoslavenske vojske, posebno
nakon što je uskoro, u martu 1991.g., uslijedila kriza na Kosovu gdje su se
pobunili Albanci, koji su činili izrazitu većinu u ovoj pokrajini i gdje su
imali svoju vlastitu vladu. Oni su se pobunili pod pritiskom teške ekonomske
krize koja je pogodila sve dijelove Jugoslavije, ali najviše Kosovo. Jedan dio
kosovskih Albanaca počeo je da glasno ističe svoje zahtjeve za odvajanjem od
Jugoslavije; jedan dio njih je tražio ujedinjavanje sa albanskim dijelovima u
Crnoj Gori, a drugi, najglasniji, tražio je pripajanje matici Albaniji. To su
bili prvi vjesnici disolucije Jugoslavije, prvo teško iskušenje koje se
postavilo pred kolektivno Predsjedništvo Jugoslavije. Kosovsku pobunu to
Predsjedništvo ugušilo je nasilno. Ova kriza je ipak pokazala kakvu-takvu
koheziju toga tijela, koje je još bilo u stanju da suzbije unutarnje napetosti.
Međutim, ta kohezija je trajala samo do nove, ustavne krize kada su Srbija i
Crna Gore odbile prijenos ovlasti na hrvatskog predsjednika Predsjedništva.
Poslije smrti Tita, to je bio prvi veliki neuspjeh Predsjedništva te države. Sa
rastom teške ekonomske krize, koja je poprimala ogromne razmjere, rasla je i
nezaposlenost, a sa svim tim faktorima rasla je i unutarnja kriza, pretežno
zbog ekonomskog dispariteta između republika i sve većeg nacionalnog
ekstremizma i ostrašćenosti. Stvari su se još više zakomplicirale kada su
komunistički vrhovi, posebno oni u Srbiji i Crnoj Gori, a kasnije i u
Hrvatskoj, počeli da se sve više okreću nacionalizmu i da u nacionalistima
traže saveznike, da potpaljuju to gorivo, naročito kroz kulturu i obrazovanje.
U tome se isticao srpski komunistički i akademski vrh, koji se sve više počeo služiti
nacionalnom netrpeljivošću i esktremizmom kao novom, alternativnom ideologijom
koja je zamjenjivala staru, ispražnjenu ideologiju komunizma. Sada i ne
krijući, u dokumentu koga je obznanila, Srpska akademija nauka i umjetnosti
(SANU) izrazila se o novonastalim prilikama i krizi u Jugoslaviji tezom o ugroženosti Srba na prostoru ostalih
republika izvan Srbije. Ta akademija je lansirala novog vođu Srbije, Slobodana
Miloševića, u idućih sedam godina. U istom dokumentu, SANU je napadala Tita kao
navodnog Hrvata (mada je on vanbračno dijete austrijskog Jevreja i slovenske
služavke koja je bila katolkinja, kako je ustanovila savremena hrvatska
historiografija) čiji je slogan bio:“Što
je Srbija slabija, Jugoslavija je jača!“ te da su za njegove vladavine Hrvatska
i Slovenija napredovale na račun drugih republika, posebno Srbije, koja je zbog
toga, navodno, oslabila.
Taj dokument, tzv. Memorandum SANU-a, bio je prožet neprijateljstvom prema drugim
narodima, ekstremizmom i fanatizmom. On je bio jedan od uzroka pa se u ostale
republike uselio strah od Srbije i Srba, posebno stoga što se taj dokument bavi
položajem Srba u Hrvatskoj i Bosni. Kao reakcija na nj, u drugim republikama se
pojačavala težnja za osamostaljenjem i nezavisnošću, kojima bi se spriječio srpski
esktremizam i ekspanzionističke težnje Srbije. U strahu od buduće velike
Srbije, uz porast težnji za samostalnošću, u postojećim republikama rasli su i
zahtjevi za uvođenjem višestranačkog sistema. Kao što je poznato, u tim
godinama došlo je do kolapsa komunističkog sistema u Istočnoj Evropi, ali i u
njegovom glavnom uporištu – Sovjetskom savezu, koji je već pokazivao znakove
raspada. Srbijansko rukovodstvo odbijalo je svaku težnju Kosova i Vojvodine za
samostalnošću koju su ove pokrajine dotad imale i koju im je garantirao Ustav
iz 1984.g. Te težnje ovih pokrajina i sve što se s njima zbivalo moglo bi se
opisati kao probni balon za ostale republike. U sjeni takvih događaja bilo je
sasvim prirodno što su se javili nacionalni osjećaji i kod drugih naroda i tzv.
nacionalnih manjina, osjećaji samoodbrane. To je naročito bilo izraženo kod
hrvatskog i slovenačkog naroda, ali i kod muslimana Bošnjaka. Svi ovi narodi
tražili su put ka nezavisnosti, u čemu su vidjeli prevenciju od nabujalih
velikosrpskih težnji i političkih zahtjeva. Upravo u tom periodu Srbija je svoj
Savez komunista pretvorila u Socijalističku partiju Srbije i započela proces
stvaranja političkih partija u ostalim republikama, kojih je najednom
registrovano 250. U maju 1990.g. u Bosni je obznanjeno osnivanje Stranke
demokratske akcije, na čijem čelu je bio moj plemeniti brat Alija Izetbegović.
Što se tiče Hrvatske, u njoj je u izbornu utrku ušlo oko 30 stranaka, ali je
glavnu opozicionu stranku vodio Franjo Tuđman, general Titove armije u penziji,
historičar koji je proveo nekoliko godina u zatvoru tokom Titova režima zbog
knjige koju je napisao o komunističkoj tajnoj službi te zbog svojih teza o
Jasenovcu i Blajburgu. Hrvati su počeli da ga snažno podržavaju u njegovoj
borbi protiv velikosrpske hegemonije koja je do izražaja došla odmah po Titovoj
smrti. Nova, posttitovska srpska politika iz Beograda jasno je istakla svoj
zahtjev da u jednoj državi objedini sve dijelove nekadašnje Jugoslavije u
kojima su živjeli Srbi, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini.
Nova rukovodstva, koja su dolazila po
sistemu rotacije, a u koja su trebali ulaziti predstavnici ostalih republika
Jugoslavije, nisu uspijevala pronaći način kako da legitimno preuzmu kormilo
vlasti u klimi međunacionalnih tenzija i netolerancije koje su forsirali srpski
kadrovi u najvišim organima vlasti. Slovenija i Hrvatska su stoga žurile da se
izvuku iz federacije koju im je nametao jug Jugoslavije, tj. predstavnici
Srbije. Očekivano, Srbija je odbijala zahtjeve ovih dviju republika da napuste
Federaciju. Njoj se pridružila i Crna Gora, budući da su se ove dvije republike
smatrale nasljednicama ranije Jugoslavije. Njihove zahtjeve podržavala je
savezna jugoslavenska armija koju je pod svoju kontrolu stavila vlada u
Beogradu.
Bitka Srbije za ostanak federativne
Jugoslavije nastavila se svojim tokom i odigravala se u sjeni bujanja srpskog
nacionalizma, koji je sanjao ostvarenje svoga vjekovnog sna o „velikoj Srbiji.“
U sukobu sa federativnim konceptom na kome je insistirala Srbija, Hrvatska i
Slovenija su počele predlagati kondeferativni oblik a da se napuštanje
federativnoga uređenja odvija dogovorom. Nakon toga, Slovenija je izašla sa
prijedlogom o svojoj samostalnosti, a da i ostale republike, ukoliko žele,
krenu tim putem, a ukoliko ne žele, mogu da ostanu u federaciji ili
konfederaciji, s tim da svaka republika pristupi procesu potvrđivanja svojih
povijesnih granica. Ovaj prijedlog otvarao je put ovoj republici da se razdvoji
od Srbije i krene putem ka svojoj nezavisnosti.
Što se tiče Bosne, ona je predlagala
srednje rješenje. Taj prijedlog je podrazumijevao da svih šest republika budu
nezavisne u okviru ujedinjene konfederacije, s tim da svaka od njih označi
svoje priznate granice u okviru kojih će imati svoju suverenost. Nadalje, svaka
bi republika imala pravo da vodi vlastitu vanjsku politiku, da ima svoje
diplomatske predstavnike, ali i da sve te republike imaju zajedničko tržište.
Po prirodi stvari, Bosna je imala svoju viziju koja je najbolje odgovarala
njezinom interesu i koja je bila spremna da svoju budućnost, sa svojom očuvanom
državnošću, gradi u toj konfederaciji pod nabrojanim uvjetima. Međutim,
prethodne dvije formule za rješenje jugoslavenske krize bile su gorke; jer ako
bi prošla ona srbijanska, Bosna bi pala u hrvatske kandže.
Pošto nije bilo rješenja koje bi
zadovoljilo sve strane, počeo je novi proces u kome je jedna po jedna republika
izlazila na referendum na kome su njezini građani glasali o nezavisnosti. U
Sloveniji nije živjela neka značajnija srpska manjina, zbog čega je ta
republika učinila taj prvi korak za sticanje svoje nezavisnosti i odvajanja od
ostatka Jugoslavije. Ona za taj korak nije mogla pronaći zakonsko rješenje na
saveznom nivou, zbog čega se poslužila vlastitim zakonodavstvom, što znači da
je takav zakon sama sebi sačinila davši mu prednost nad saveznim
zakonodavstvom. Istim putem, odmah poslije Slovenije, krenula je Hrvatska. A
tada je na scenu stupila tzv. JNA, savezna armija pod komandom Srba budući da
je kolektivno Predsjedništvo pokazivalo znakove nemoći kako bi se kriza počela
prevazilaziti, posebno stoga što nije bilo u stanju čak ni da izabere novog
predsjednika. Cilj srbijanske politike i jeste bio da to mjesto ostane
upražnjeno – jer je predsjednik trebao biti Hrvat. No, taj predsjednik je, po
važećem Ustavu, bio i komandant savezne armije. Dakle, dokle god je to mjesto
bilo upražnjeno, Armija je imala odriješene ruke i mogla je da čini šta hoće.
Pošto su se Slovenija i Hrvatska počele izdvajati iz Federacije, tzv. JNA je
krenula u krvave obračune, najprije u Sloveniji. Međutim, to nisu bile neke
velike vojne operacije; prije bi se moglo reći da se radilo o provokacijama i
brizi za slovenačke Srbe, tako da se 1990.g. ova vojska povukla iz ove
novonastale države.
Istovremeno, Srbija je počela da naoružava
ekstremne paravojne formacije, koje su napadale konvoje po Ljubljani, glavnom
gradu Slovenije, a onda i građane po pojedinim kvartovima i u njihovim
stanovima. A sve ove događaje, od kojih su neki pokazivali znakove najgoreg
anticivilizacijskog ponašanja i divljaštva, pratila je srpska propaganda protiv
Slovenije. Srbija je prekinula sve trgovinske veze sa Slovenijom otkazavši više
od 500 trgovačkih i privrednih ugovora, zbog čega je slovenačka proizvodnja
izgubila preko 225 miliona dolara. Slovenija je zbog toga odbila da plati 48
miliona dolara duga koga je imala prema Srbiji, što je dalo povoda Armiji da se
umiješa u vojni konflikt unutar Slovenije. Međutim, ubijanje je vrlo brzo stalo
– pod pritiskom evropskih zemalja, posebno Njemačke, i odmah poslije su izbili
sukobi između savezne armije i hrvatskih Srba, na jednoj strani, i Hrvatske
vojske, na drugoj strani. Uzrok ovih sukoba je bila veća koncentracija Srba
koji su živjeli u Hrvatskoj, u pokrajini koja se zvala Krajina. Procjenjivalo
se da je ovih Srba ovdje bilo oko 200.000, što je činilo oko 12% od ukupnog
stanovništva Hrvatske. Takozvana JNA se uplela u ovaj sukob protiv Hrvata, ali
i tada su se umiješale evropske zemlje, tako da se tzv. JNA povukla iz
Hrvatske, pa je i u ovoj republici prestalo ubijanje kao i u Sloveniji. Ali
situacija je bila potpuno drukčija kada je riječ o Bosni – gdje je tzv. JNA
zajedno sa paravojnim srpskim formacijama počinila deset puta užasnije zločine
od onih u Sloveniji i Hrvatskoj – zato što Srbiju ovdje nisu zaustavile zemlje
Zapada (kako one iz Evrope, tako ni SAD) kao što su to učinile u slučaju
Slovenije i Hrvatske.
Unutrašnji ekonomski faktori
Pod federalnom upravom republike i
pokrajine su imale neku vrstu samostalnosti koju je projektirao Tito, ali ipak
ona nije bila tolika da bi mogla zaustaviti sve veće razlike između republika,
od kojih se svaka borila za svoj vlastiti interes. Pitanje je bilo koja će od
tih republika imati prevlast. Odmah po smrti jugoslavenskog diktatora, domaća
sredstva informiranja nisu bila izložena povećanoj cenzuri, tako da je
Jugoslavija imala otvorene tržišne mehanizme i na međunarodnom planu igrala
značajnu ulogu. Zapadnjaci su odobravali njezin privredni razvoj; jugoslavenski
izvoz na svjetsko tržište bio je sve veći. Međutim, poslije Titove smrti, u
novonastaloj političkoj i ekonomskoj krizi, jugoslavenska prozvodnja doživjela
je svoj pad i sve više je gubila utrku na svjetskom tržištu. Unutar nje,
njezine republike sve više su se takmičile između sebe u proizvodnji sučeljene
sa ovom krizom. Ekspert u ekonomiji i zamjenik slovenačkog premijera,
dijagnosticirao je ekonomsku depresiju tvrdeći da ona vodi u kolaps unutrašnjeg
jugoslavenskog tržišta, a taj kolaps je otpočeo padom saveznog budžeta i
odlukom Srbije da zabrani izvoz roba u Sloveniju i Hrvatsku neposredno pred
njihovo otcjepljenje. Već 1990.g. cjelovito jugoslavensko tržište prestalo je
da postoji.
Na primjer, Slovenija ima dva miliona
stanovnika, koji su u Jugoslaviji činili 8% od njenog ukupnog stanovništva, a
od ukupnog nacionalnog prihoda u
Jugoslaviji na Sloveniju je odlazilo više od 20%. Pa i pored toga, Federacija
je ovoj republici davala većinu svoga prihoda bez ikakve inspekcije ili
upletanja u načine njegovog trošenja. Taj prihod je bio ogroman i činio je 28%
federalnog budžeta.
Po prirodi stvari, zamjenik slovenačkog
premijera imao je tvrde argumente za svoju dijagnozu. Godine 1992. slovenačka
industrijska proizvodnja iznosila je 80%; srbijanska 55%; a hrvatska 50%. Treba
imati u vidu da je godine 1990. slovenački izvoz zaostajao te da je za samo ove
dvije godine dostigao spomenutu stopu. U Hrvatskoj je 1990.g. stopa
nezaposlenosti iznosila 25%, a u Srbiji 50%.
Ova disproporcija se stalno povećavala, a
sa ekonomskom nejednakošću između republika bivše Jugoslavije povećavala se i
ukupna kriza kao što se povećavala i svijest o nejednakosti, i to je bio jedan
od glavnih uzroka pokretanja ekonomskog rata između ovih republika. Svemu tome
treba dodati i sve veće nacionalističke tendencije, tako da su one republike
koje su imale najviši ekonomski rast, tj. Slovenija i Hrvatska, imale i sve
veću težnju za samostalnošću i nezavisnošću, za koje su vršile sve pripreme.
Savezna Vlada usvojila je program reforme
sredinom 1990.g. u pokušaju da prebrodi spomenutu disproporciju te da ujednači
podnošenje tereta ekonomske krize u Jugoslaviji. Ona je u tome zaista bila
uspjela: naglo je smanjila stopu nezaposlenosti i to u značajnoj mjeri i uvela
prelezak na slobodno tržište. Ali politička kriza je i dalje bila jako usijana.
Brojne novoosnovane političke stranke počele su da se bore za vlast; neke su se
u svome programu držale federalnog zakonodavstva, a neke su povećavale
nacionalističke strasti i tenzije. Sve je to podrivalo program ekonomskih
reformi. Zbog toga savezna vlada Ante Markovića nije uspijevala zaštititi
reformski kurs.
Tako je Jugoslavija počela gubiti ekonomske
prednosti koje su mogle ostvariti zacrtani program polovinom 1990.g., kada je
stopa inflacije skočila za 100%, a industrijska proizvodnja doživjela pad od 20%;
državne rezerve sa deset milijardi u septembru 1990. pale su na samo 4,5
milijardedolara u augustu 1991. U ovakvoj ekonomskoj krizi Vlada nije
uspijevala spriječiti stalni pad vrijednosti jugoslavenskog dinara.
I kao što je među republikama pokrenut ekonomski
rat, na sličan način je počeo i njihov međusobni carinski rat, što se ogledalo
u pljački jugoslavenskog tržišta na kome je počelo opadanje razmjene usluga i
roba. Ekonomska superiornost jednih republika na račun drugih uzrokovala je
smanjenje industrijske proizvodnje u Srbiji na 16%, i u toj republici povećala
stopu nezaposlenosti i propast preduzeća; oko 2.400 tih preduzeća dovedeno je u
stanje stečaja.
Početak sukoba
Kao rezultat unutrašnjih napetosti, u
Srbiji su se iznova pojavile snage koje su tražile proširenje njezinih granica,
održavanje njezine dominacije i izlazak iz ekonomske krize, dok su snage u
Sloveniji i Hrvatskoj ubrzano radile na tome da se olakša opterećenje koje je
bilo nametnuto radi tuđeg interesa. Vanjske sile su gledale svoj interes u
krvavim događajima koji su izbili u ovakvim okolnostima; one su podstrekavale i
podržavale snage koje su po krvološtvu bile nezapamćene u povijesti ovih
prostora i koje su na najgori način zloupotrebljavale vjerske i nacionalne
osjećaje u rasplamsavanju plamena mržnje među narodima nakon što su se oni, s
kolapsom komunizma, vratili svome nacionalnom identitetu. U ovom rasplamsavanju
mržnje prednjačili su Srbi, a za njima i Hrvati. Između njih i njihovih
matičnih država stajala je Bosna – kao žrtva ovih sukobljenih sila, a koja je
bila jedna vitalna zona za razvoj i Srba i Hrvata koji u njoj žive. Međutim,
ona je bila i cilj, ono centralno područje na kome su svoje snove o proširenju
granica željele ostvariti i Srbija i Hrvatska. Dodajmo tome i činjenicu da je
Bosna bila jedan mozaik u kome se ogledalo jugoslavensko društvo; u njoj je
živjela najveća srpska manjina; Srbi su ovdje došli iz Srbije u prošlosti. Ali
u njoj je živjela i hrvatska manjina. Srpska manjina koja je živjela u Bosni i
ista takva manjina koja je živjela u Hrvatskoj u pokrajini koja se zvala
Krajina dijelile su jedinstven prostor, koga je razdvajala granica između Bosne
i Hrvatske. U Krajini je izbio žestok sukob između tamošnjih Srba i Hrvatske
vojske odmah nakon što je Hrvatska proglasila svoju nezavisnost; krajinski Srbi
ispostavili su zahtjev za ujedinjenje sa Srbijom. Kako Srbija, tako i Hrvatska
odbile su svaki prijedlog koji je dolazio iz Bosne; i jedna i druga su željele
preoteti dio bosanske zemlje i priključiti ga sebi. U to vrijeme, dva
predsjednika: u Srbiji Slobodan Milošević, a u Hrvatskoj Franjo Tuđman, javno
su između sebe razmjenjivali uvrjede na račun onog drugog tokom pregovora, da
bi, nakon toga, u tišini otpočinjali pregovore o tome kako podijeliti Bosnu i
Hercegovinu između Srbije i Hrvatske.
Krvavi sukob između Srba i Hrvata nastavio
se sve do sredine 1991.g. Za sve to vrijeme SAD su žmirile na događaje u
Jugoslaviji. Evropa je bila zaokupljena svojim unutrašnjim problemima. I jedne
i druge zemlje su smatrale da su jugoslavenski narodi osuđeni na međusobno
klanje sve dok, na koncu, neminovno ne dođu svijesti i sami prestanu da se
međusobno ubijaju.
Činilo se da je 21. juni 1991.g. dan kada
je Zapad odlučio da zaustavi jugoslavensku krizu. Toga dana ministar vanjskih
poslova SAD- a iznenada je stigao u posjetu Beogradu, gdje je rekao da SAD i
njihovi zapadni saveznici vjeruju da Jugoslavija treba da ostane jedinstvena
država. Premijer Jugoslavije, Ante Marković, pozdravio je ovu Bejkerovu izjavu
rekavši:-Vi ste prepoznali podesan čas za najbolju akciju! – Sve se ovo
dešavalo samo pet dana prije rasplamsavanja rata. Početkom jula 1991.g. krenuo
je rat između Srba i Hrvata i započelo komadanje Jugoslavije!
Ustvari, taj proces nije došao iznenada;
njegovi vjesnici javili su se odmah po smrti komunističkog diktatora Tita.
Američka obavještajna agencija (CIA) u novembru 1990.g. izdala je saopćenje,
koje je procurilo u javnost, o tome kako je opravdano očekivati raspad
Jugoslavije i izbijanje građanskog rata u njoj u toku narednih 18 mjeseci.
Međutim, politički krugovi u zapadnoevropskim prijestolnicama nisu pridavali
važnost ovom upozorenju. Tada su se oni bavili ujedinjenjem Njemačke, krizom u
Sovjetskom savezu i invazijom Iraka na Kuvajt. Onoga časa kada su oni počeli da
se bave jugoslavenskom krizom, pokazali su nedostatak vizije u pogledu razvoja
događaja na Balkanu i njihove opasnosti po sigurnost posebno Evropljana, a onda i Svijeta u
cjelini – jer ne treba zaboraviti da je Balkanski poluotok bio uzrok pokretanja
dva svjetska rata.Zapadnjački umovi ponovo nisu mogli da shvate da od vremena
Tita, zapravo, nije ni postojala jedinstvena država Jugoslavija, koja je
funkcionirala kao barijera između Zapadne i Istočne Evrope. Malo je njih
shvatalo činjenicu da je Hladni rat između Istoka i Zapada završen i da
Jugoslavija više ne predstavlja tu barijeru. Zbog toga su zapadnjački lideri,
podijeljeni između sebe više nego sami Jugoslaveni i svjesniji tih činjenica od
Jugoslavena, odlučili da se ova jedinstvena tvorevina raspadne.
Kada je otpočeo proces raspada
jugoslavenske države, onda se dogodio čudan incident. Naime, evropske se zemlje
takvom procesu nisu uopće suprotstavile; prije će biti da su išle ka tome da ga
samo kontroliraju i ukrote. Zvanično, novonastale države su se borile za to da
steknu međunarodno priznanje, ali one se nisu bavile etničkim manjinama na
jedan pravedan način. I kada su politički i vojni lideri na Zapadu uveli
sankcije ovim državama, to je bila samo jedna vrsta iluzije koju su one
prodavale ovim manjinama zbog kojih je, uostalom, buknuo ovaj rat.
U ljeto 1990.g. rat se već bio rasplamsao,
Evropska unija je sa zakašnjenjem shvatila opasnost od proširenja ratnog vihora
pa je, u dogovoru sa Ujedinjenim nacijama, odlučila da ga zaustavi. Tada su
brojni ministri vanjskih poslova iz evropskih zemalja pohitali ka Beogradu i
Zagrebu kako bi od srpskih i hrvatskih vođa isposlovali prekid vatre i
usaglasili mir. Svaki put su se vraćali u svoje zemlje sa obećanjem da je mir
nadohvat ruke, mada se stvarnost razlikovala od njihovih saopćenja. U isto
vrijeme su se srpski i hrvatski generali ekstremisti kao i komandiri milicija
vraćali na ratno poprište kršeći mirovne sporazume jedan za drugim – samo
nekoliko minuta nakon njihovog potpisivanja. Jedina uspješna operacije ove
vrste dogodila se u Sloveniji gdje je rat zaista stao – i to nakon što je
Njemačka zaprijetila da će se umiješati u ovaj konflikt na strani Ljubljane
ukoliko srpski generali ne prestanu sa svojom agresivnom vojnom kampanjom.
Kada je prestalo ubijanje u Sloveniji, a
potom i mir u susjednoj Hrvatskoj, sredinom 1991.g., strah od rata uperen je
prema Bosni i Hercegovini. Taj strah je bio utoliko veći što su sve žešći
postajali nacionalistički ispadi i zahtjevi za etničkom podjelom ove zemlje
budući da u njoj žive tri naroda (gdje su se poistovjetili vjerski i nacionalni
identiteti). Ta tri naroda su: Bošnjaci, po vjeri muslimani (51% od ukupnog
broja od 4,3 miliona stanovnika ove zemlje), Srbi, po vjeri kršćani ili
ortodoksi (31%), i Hrvati, po vjeri katolici (17%).
Bosna je ubrzano klizila u rat, i to od
onog časa kada su evropske zemlje 25.januara 1992.g. priznale nezavisnost
Hrvatske, na inicijativu tadašnjeg ministra vanjskih poslova NjemačkeHansa
Ditriha Genšera. Tim priznanjem odata je jedna vrsta počasti za Hrvatsku – i
pored toga što to priznanje nije bilo uvjetovano poštivanjem prava muslimana
/Bošnjaka i Srbau toj novonastaloj državi i što od nje nije zahtijevano da
prema ovim i drugim manjinama postupa pravedno i humano. Bilo je sasvim očigledno
da u Hrvatskoj operiraju teroristi srpske nacionalnosti koje su vojno pomagale
srpske milicije i tzv. JNA i da su sve ove vojne srpske formacije bile odlučne
u nastojanju da Hrvatskoj oduzmu velike dijelove njezine teritorije. Međutim,
muslimani, mahom Bošnjaci i Albanci, nisu bili na strani JNA, već na strani
Republike Hrvatske, za koju se borila većina njih. Zbog toga se, kako bi
osujetila ovaj velikosrpski plan, na stranu Hrvatske umiješala Njemačka. Ova
možda najutjecajnija zemlja Evropske unije radila je na tome da se postigne
mirovni sporazum između Vlade Republike Hrvatske i pobunjenih Srba, a da se
sačuva teritorijalna cjelovitost Hrvatske – na isti način kako je na takav mir
od strane Evropske unije bila prisiljena tzv. JNA nakon okupacije Slovenije.
Šta će se desiti ako bukne rat u Bosni? U
zemlji u kojoj će se sigurno zloupotrijebiti religijska pripadnost za ratne
ciljeve, u kojoj se želi pokrenuti rat između kršćana/hrišćana i muslimana, ili
između hrišćana /ortodoksa Srba i kršćana /katolika Hrvata?! U julu 1991. taj
rat je buknuo između Srba i Hrvata i doveo do cijepanja Jugoslavije po njezinoj
sredini. Kao što smo već rekli, cijepanje Jugoslavije nije bilo nikakvo
iznenađenje. To se, dakle, već dogodilo. Strah se povećavao sa činjenicom da bi
to sada mogao biti rat između ortodoksa, muslimana i katolika (Srba, Bošnjaka i
Hrvata) u brojnim regionima nekadašnje Jugoslavije u kojima su većina jedni,
drugi ili treći, a u kojima oni zajedno žive. Da ne govorimo o tome kako je
svaki od ovih naroda imao loše historijsko sjećanje na ona druga dva naroda.
Tako su Srbi optuživali Hrvate za saradnju sa nacistima tokom Drugog svjetskog
rata tvrdeći da su Hrvati počinili najviše krvoprolića i svireposti tokom toga
rata, dok su Hrvati ista takva zločinstva i svireposti pripisivali Srbima koji
su većinom ušli u komunizam i počinili strašne zločine nad ostalim narodima pod
zastavom Titove Komunističke partije. A i Srbi i Hrvati su na muslimane u
Bosni, na Kosovu, u Crnoj Gori i Makedoniji gledali kao na ostatke nekadašnjeg
Osmanskog carstva!
Bilo je, dakle, tako očito da će izbiti rat
u Bosni i Hercegovini u kojoj će i srpski i hrvatski narod imali vojnu i
političku i svaku drugu pomoć iz svojih matičnih zemalja, Srbije, odnosno
Hrvatske, koje su se pripremale za nastavak rata u ovoj državi, tj. Bosni i
Hercegovini, od koje su željeli preoteti dijelove njezine teritorije. Na taj
način, samo bi bosanski muslimani, Bošnjaci, ostali bez vojne pomoći izvana –
budući da oni u svome susjedstvu nemaju nikakvu muslimansku državu. (Najbliže
takve države su Albanija i Turska.) Bosna i Hercegovina se nalazi u sredini
nekadašnje Jugoslavije, a Turska, kao članica NATO saveza, daleko je od nje,
tako da ona nije mogla pomoći bosanskim muslimanima zbog toga što je Bosni i Hercegovini
bila nametnuta zabrana na uvoz oružja od strane Evropske unije i SAD-a, a
poznato je da Turska intenzivno desetljećima radi na tome da postane članica
Evropske unije i da, uz njezinu pomoć, neutralizira svoj spor sa Grčkom zbog
krize na Kipru. Prema tome, međuetnički oružani sukob, ukoliko bi izbio u
Bosni, sigurno bi aposlutno bio na štetu njezinih muslimana, posebno zbog
evropskog i američkog dizanja ruku od ove države.
Ali taj novi duh srpskog i hrvatskog
neprijateljstva prema bosanskim muslimanima, zapravo, prije ovog rata nije
postojao. Dapače, stanovnici ove zemlje dotle su živjeli u međusobnom
razumijevanju, poštivanju i prijateljstvu i pored toga što su pripadali
različitim vjerskim tradicijama, ideologijama i etnicitetima; skupa su učestvovali
na vjerskim i nacionalnim praznicima i bili toliko izmiješani da npr. kršćani,
svejedno bili oni Srbi ili Hrvati, poštujući muslimanske osjećaje, pred njima
nisu jeli svinjetinu, a neki muslimani su davali kršćanska imena svojoj djeci,
ženili se i udavali sa Srbima i Hrvatima i odricali se nekih specifično
islamskih običaja, kao npr. sunnećenja djece, sve zarad toga zajedničkog
života.
Drugo:
Proglašenje nezavisnosti BiH
Čim su Hrvatska i Slovenija proglasile
svoju punu nezavisnost 1991.g., i čim su od zemalja Zapada obje zatražile svoje
priznanje, Bosna i Hercegovina je zapala u dodatnu političku krizu: ona nije
mogla ostati dio nove Jugoslavije koju su sada, ustvari, činile samo Srbija i
Crna Gora pod upravom Srbije koja nije skrivala svoje pretenzije prema
dijelovima Bosne i Hercegovine. Zbog toga je rukovodstvo Bosne, zbog ovakve
novonastale situacije, odlaskom Hrvatske i Slovenije iz dotadašnje
jugoslavenske federacije, obznanilo svoj stav da neće ostati u sastavu nove
Jugoslavije.
Ujedinjene nacije su ubrzavale priznanje
Republike Bosne i Hercegovine pod izgovorom da na drugačiji način ne mogu
priznati ni Sloveniju i Hrvatsku. Prirodno je bilo da OUN, priznanjem ovih
dviju republika, priznaju i Bosnu i Hercegovinu nakon što i ona proglasi svoju
nezavisnost.
Henri Kisindžer, jevrejski žurnalist i
bivši američki ministar vanjskih poslova, rekao je da su Ujedinjene nacije
počinile veliku grešku zbog toga što su priznale državu Bosnu i Hercegovinu pa
je predložio da se Bosni i Hercegovini naredi da, ukoliko želi da uživa
članstvo u OUN-u, provede referendum o samoopredjeljenju na kome bi narod ove
zemlje odlučio hoće li Bosna i Hercegovina da se učini nezavisnom od Srbije i
da bude suverena na svojoj teritoriji odvojenoj od nekadašnje Jugoslavije ili neće, pa ako preko 60% građana ove zemlje
budu za nezavisnost, onda Bosna i Hercegovina treba da bude priznata kao
članica OUN-a. On je znao da u ovoj zemlji ima oko 51% Bošnjaka, muslimana, 31
% Srba i 17% Hrvata i mislio je da je nemoguće da 60% njezinih građana kaže Da
nezavisnosti svoje zemlje. Ali to je bilo moguće zato što je Njegova Visost
predsjednik Izetbegović u svojoj politici istinski priznavao prava svih građana
i naroda svoje zemlje bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili stranačku
pripadnost. I pored napora Srbije da osujeti takav referendum, blizu 65%
građana Bosne i Hercegovine glasalo je za nezavisnost svoje zemlje i odvajanje
od Srbije. Taj procent je zaista bio iznenađujući za sve, i na temelju toga je
Bosna i Hercegovina postala nezavisna i suverena država. Taj referendum se
održao u subotu i nedjelju 28. i 29. februara 1992.g. Milošević, predsjednik
Srbije, i Karadžić, vođa Srba u Bosni i Hercegovini, odmah na početku su odbili
referendum koga je pokrenula Vlada Bosne i Hercegovine i požurili da ga svim
silama osujete. Oni su počeli da se igraju vatrom tražeći od Srba koji žive u
Bosni da insistiraju na tome da Bosna ostane u sastavu nove Jugoslavije, a ako
Bosna proglasi nezavisnost, da oni budu u sastavu Srbije. Tako su se građani Bosne,
ne samo muslimani i katolici nego i značajan dio pravoslavaca, našli pred
jednim od jedino moguća dva izbora: ili odvajanje od Jugoslavije ili
prihvatanje da nastave živjeti kao građani drugog reda u velikoj Srbiji. Uskoro
su došli rezultati referenduma na kome je blizu 65% građana Bosne i Hercegovine
izrazilo svoju volju da žele živjeti u nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini.
Odmah potom nezavisnost Bosne i Hercegovine priznale su sve zemlje Evrope, SAD
i muslimanske zemlje, tako da je ona postala članica OUN-a.
Muslimani su se organizirali u svoju
političku stranku, ali su, radi opreza, izbjegli da joj stave neki vjerski
simbol u nazivu i slično, kako ne bi provocirali Srbe niti Hrvate. Nazvali su
je „Strankom demokratske akcije (SDA)“, a na njenom čelu je bio Alija
Izetbegović. Isto tako, u Bosni su se napravile još dvije stranke, jedna koja
je predstavljala Srbe – pravoslavce u Bosni, a druga koja je predstavljala
Hrvate – katolike u Bosni. Rezultati općih izbora koji su se održali 1991.g.
bili su takvi da je SDA dobila 37% glasova; srpska stranka je dobila 31%, a
hrvatska 17 % glasova. Te tri stranke su ušle u koaliciju i obrazovale novu
vladu koju je formirao Alija Izetbegović, muslimanski vođa i prvi predsjednik
Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, u koje su ušli predstavnici i
ostala dva naroda.
U ono što nije bilo nikako dobro u ovoj
fazi za bosanske muslimane, kad je riječ o rezultatima izbora, ali i kasnije,
kad bude došlo do rata, jeste da je u njih bilo oko 700.000 građana iz vjerski
mješovitih brakova, što znači da je oko jedne trećine muslimana i muslimanki
bilo u braku sa Srbima i Hrvatima. Većina takvih brakova i porodica su se
raspadali uslijed psiholoških potresa koje je donio rat. S druge strane, bilo
je očito da su Srbi i Hrvati svoje glasove masovno dali svojim nacionalnim
strankama, dok je jedan, istina manji broj muslimana svoje glasove dao
ljevičarskim strankama. Zbog toga je izborni rezultat išao na štetu muslimana,
koji su imali srazmjerno manji broj predstavnika u Parlamentu kao i u općinskim
vijećima, čak i tamo gdje su predstavljali većinu. Tako su neke općine gdje su
muslimani bili većina došle u ruke Srba ili Hrvata, što će se itekako negativno
odraziti po muslimane tokom rata i poslije njega.
U Predsjedništvu Republike Bosne i
Hercegovine na miran način dogodila se sasvim prirodna smjena: na njegovo čelo
je došao musliman, Bošnjak, što nije bilo po volji ni srbijanskom predsjedniku
Miloševiću ni vođi bosanskih Srba Karadžiću. Njih dvojica su radili na
uspostavljanju velike Srbije na račun Bosne i Hercegovine i njezine teritorije.
Obojica njih, a poslije njih i Hrvatska, u startu su odbijali postojanje
„muslimanske države“ koja neće da uđe u sastav Srbije. Zbog toga je izbio
krvavi sukob najprije između Srba, na jednoj strani, i Bošnjaka i Hrvata, na
drugoj strani. Takozvana JNA, dotadašnja savezna armija, umiješala se u ovaj
sukob stavši na stranu Srba, čime je omogućila okupaciju ogromnog prostora
Bosne i Hercegovine. Tek nakon te okupacije umiješale su se strane sile.
Okupatorske vojne formacije imale su oko 70.000 naoružanih Srba u svome sastavu
i pred inozemnom javnošću predstavljale se kao vojska bosanskih Srba.
Okupiravši ogromni prostor Bosne i
Hercegovine u agresiji protiv njezinih muslimana, Srbi su počinili najgnusnije
zločine, silovanja i klanja i porušili 56 gradova te brojna sela unutar Bosne do temelja. Nakon
toga nastavili su sa razaranjem svih ostalih gradova, među kojima je i
Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine. Rat je, zatim, dobio i trećeg člana svoga
„trokuta“: Tuđmanovu Hrvatsku koja je također napala Armiju Republike Bosne i
Hercegovine. Kada su Srbi počeli da otimaju područja u kojima su živjeli
muslimani, Hrvati su odbili da im se pridruže, ali kada je Tuđman zajedno sa
nacionalnim vođama bosanskih Hrvata postavio svoj glavni cilj u ratu u Bosni i
Hercegovini, a to je stvaranje hrvatske države u njoj koja bi se pripojila
Hrvatskoj, onda su Tuđmanove snage ušle u savez sa Srbima.
Kao što smo vidjeli, Slovenija i Hrvatska
dobile su diplomatsku i vojnu podršku od strane Evropske unije i SAD-a, ali taj
isti Zapad, nakon što su muslimani odlučili da žive u nezavisnoj
višenacionalnoj državi, nije učinio ništa da im pomogne. Taj isti Zapad, tj.
vlade njegovih zemalja, nije čuo glas bosanskih muslimana i nije preduzeo ništa
da bi spriječio agresiju i nasilje nad njima. Sve što je Zapad učinio bila je
humanitarna pomoć, davanje utočišta muslimanskim prognanicima, čime je,
zapravo, olakšavao prljavi posao i Srbima i Hrvatima. Njihove matične države,
Srbija i Hrvatska, snabdjele su Srbe i Hrvate vojnom opremom i zalihama, dok je
–kako smo vidjeli – tzv. međunarodna zajednica Bosni uvela embargo na uvoz
oružja u skladu sa rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 713 od 25. septembra
1991.g. Ta rezolucija se, u stvarnosti, nije poštovala – osim kada se odnosila
na muslimane Bosne. Srbi i Hrvati iz Bosne nastavili su da sebi dovoze oružje
iz Srbije, odn. Hrvatske kopnenim i zračnim putem držeći tako pod opsadom i
tukavši muslimane u preostalim gradovima, ili su tu opremu dobivali iz drugih
zemalja Zapada. A što se tiče sankcija i zabrana u trgovinskoj, finansijskoj i
zračnoj sferi, koje je Vijeće sigurnosti nametlo Srbiji, u skladu sa
Rezolucijom 707 od 30. maja 1992.g., ona nije imala nikakvog osobitog utjecaja
na ovu zemlju budući da su Srbi na razne načine izbjegavali njezino
izvršavanje. U ovoj fazi, kada je pred građane Bosne i Hercegovine bilo
postavljeno pitanje o konfederaciji u čiji sastav bi ušle četiri republike koje
bi činile novu Jugoslaviju, oni su takvu opciju u startu odbili opredijelivši
se za nezavisnost svoje zemlje i odvajanje od Jugoslavije, ne dopustivši da bi
se bilo koji dio bosanskohercegovačke teritorije pripojio bilo kojoj susjednoj
državi. Oni su bili dosljedni u ovom svome stavu, ali oni tada nisu imali
mogućnosti da odbrane ovaj svoj stav, da odbrane nezavisnost svoje zemlje.
Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje kao nezavisna i suverena
država uprkos protivljenju većeg dijela Srba. Kao što je poznato, Srbija, Crna
Gora i Hrvatska okružuju granice Bosne i Hercegovine. Srbi i Hrvati u
unutrašnjosti Bosne i Hercegovine pripremali su se za ovu fazu i skladištili
oružje i organizirali svoje milicije. Što se tiče Bošnjaka i ostalih građana
Bosne i Hercegovine koji su ostali odani svojoj zemlji, oni su počinili veliku
grešku onoga časa kada su loše procijenili kako će se prema njima ponašati tzv.
međunarodna zajednica, hoće li standardi međunarodnog prava i novi svjetski
poredak važiti i za njih, itd., kada su mislili da će to biti dovoljno da
odbrane svoju zemlju čim steknu međunarodno priznanje i kad Bosna i Hercegovina
postane članica OUN-a kao suverena država sa svojim međunarodno priznatim
granicama koje su zacrtane u Ustavu bivše Jugoslavije iz 1984.g. Ta procjena je bila potpuno pogrešna- jer je
međunarodno priznanje malo koristilo odbrani ove države koja nije shvatala da
Zapad ima svoju sasvim drugačiju viziju i svoje sasvim drugačije interese u
njoj i na Balkanu, da Zapad ima plan za svoj novi međunarodni poredak koga je
samom sebi zacrtao.
Tako da su se stekli svi uvjeti za
otpočinjanje sukoba između Bosne, na jednoj strani, i Srbije i Hrvatske, na
drugoj strani. To je bio potpuno neravnopravan sukob i na štetu Bosne, posebno
u vojnom pogledu. Takozvana JNA, srpske i hrvatske milicije te Hrvatska vojska,
sa svim svojim ljudskim potencijalima i vojno-tehničkim arsenalima, na jednoj
strani, protiv bosanskih muslimana koji su imali male količine naoružanja i
vojne tehnike! Da ne govorimo o tome kako i koliko su Srbija i Hrvatska kopnom,
morem i zrakom transferirali oružja u Bosnu koristeći luke, aerodrome i
prohodne putne komunikacije, obilno snabdijevajući srpske i hrvatske vojne
formacije unutar ove zemlje.Time je stvaran dodatni obruč oko bosanskih
muslimana – kopneni, morski i zračni. Tu spadaju i ruski dobrovoljci na strani
Srba, a vojna oprema i tehnika iz Njemačke na strani Hrvata. U Evropi nije
postojala nijedna država koja bi pružila vojnu pomoć Bosni tokom ove opsade.
Rezolucija Vijeća sigurnosti
Ustvari, Ujedinjene nacije, Amerika i
Evropa ostavili su Srbiji – bivšoj Jugoslaviji – odriješene ruke kako da,
vodeći rat protiv Bosne i Hercegovine, kolje, trijebi i ruši u svakom njezinom
dijelu i nadale se da će Srbija zatrti svaki trag islamu i muslimanima na
prostoru nekadašnje Jugoslavije i na ovoj važnoj tački evropskoga kontinenta.
Ali Allah, dž.š., je odlučio drugačije: vrlo brzo je pitanje Bosne postalo
pitanje cijelog Islamskog Svijeta, svih arapskih i muslimanskih organizacija
koje su ustale da pomognu Bosni i Hercegovini. Nikada se muslimanski svijet
nije ujedinio ni oko jednog pitanja kao oko pitanja Bosne! Stoga su se,
osjetivši to kao svoju vjersku obavezu, na noge podigli kraljevi, predsjednici,
sultani, premijeri, ministri, šejhovi, radnici, žene, novinari… kako bi
pomogli Bosnu u ratu protiv Srbije, ratu koji je trajao 46 mjeseci, dok je rat u Sloveniji, kako smo vidjeli,
trajao samo nekoliko sedmica, a u Hrvatskoj pet-šest mjeseci. Međutim, tokom te
agresije i genocida bosanski muslimani su počeli da se podižu na noge i da,
malo-pomalo, oslobađaju mjesta koja je Srbija bila okupirala. Kada je Amerika
vidjela napredovanje muslimana, u novembru 1995.g. naredila im je da prihvate
Dejtonski mirovni sporazum – koji je isti kao Nifaša ??? sporazum koji je
nametnut Sudanu. To je bio jedan nepravedan sporazum! Kada su predsjednika
Izetbegovića upitali zašto je pristao na ovakav nepravedan sporazum koji
nagrađuje agresore, on je odgovorio:“Nepravedan mir je bolji od nepravednog
rata!“
Ima nekih koji i danas govore kako su
evropske zemlje dale veliku pomoć bosanskim muslimanima. Na primjer – kažu oni-
Njemačka je svakom prognanom Bošnjaku dala po 1.500 maraka pomoći mjesečno, ne
računajući ovdje troškove smještaja i zdravstvene njege. Ovakve tvrdnje nemaju
osnove – zato što su Evropljani ohrabrivali muslimane da napuste svoju zemlju i
usele se u zemlje Zapadne Evrope kako bi
se udaljili od islama, a što se tiče arapske i islamske pomoći ovom
muslimanskom narodu, mi smo ih od početka pomagali kako bi ostali živjeti u
svojoj vlastitoj zemlji i kako bi se oduprli agresorima i pobijedili ih te kako
bi bili još čvršći u svojoj vjeri, islamu. To je bitna razlika između ove dvije
vrste pomoći ovom evropskom muslimanskom narodu!
(…)
Dževher Dudajev
Kada je poštovani predsjednik Alija
Izetbegović bio u posjeti Kraljevini Saudijskoj Arabiji, dok sam bio u njegovom
društvu, iznenada mi je prišao jedan Saudijac iz protokola i rekao mi da jedan
čovjek želi da se sa mnom susretne. Prišao sam tome čovjeku. To je bio jedan
Jordanac čečenskog porijekla. On mi je rekao da brat Dževher Dudajev,
predsjednik Republike Čečenije, tada i tada želi da se susretne sa
predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Znao sam da predsjednik Izetbegović nema
ništa protiv ovog susreta, ali mi smo u tome času bili u posjeti Kraljevini
Saudijskoj Arabiji, a predsjednik Dudajev je u Čečeniji ili na nekom drugome
mjestu. U to vrijeme odnosi između Čečenije i Rusije bili su jako napeti. Na
čelu Rusije tada je bio predsjednik Boris Jeljcin. Moja kancelarija je bila u
Beču, a predsjednik Izetbegović je sjedio u Sarajevu; nije bilo moguće
organizirati službenu zračnu liniju do Sarajeva i da tako predsjednik Dudajev
dođe u Bosnu, tako da tu ponudu nisam shvatio ozbiljno. To je bilo na početku 1992.g.
Vratio sam se u Beč. Nakon dva-tri mjeseca
nazvao me je ovaj Jordanac – čijeg se imena danas ne sjećam – i rekao mi da
predsjednik Dževher Dudajev želi da se susretne sa predsjednikom Alijom
Izetbegovićem na bilo kome mjestu i u bilo koje vrijeme, kad god mi to
utvrdimo. Koju sedmicu kasnije zazvonio mi je mobilni telefon: zvao je
službenik iz austrijske Službe sigurnosti i prenio mi vijest da se predsjednik
Dževher Dudajev nalazi na bečkom Aerodromu i da želi da ga ja posjetim. Začudio
sam se i upitao toga čovjeka kako je moguće da ja posjetim jednog predsjednika
kada ja nisam nikakav predsjednik države niti sam opunomoćeni ambasador.
Službenik na telefonu mi je rekao da, i pored toga što sam rekao, što prije
dođem na Aerodrom. Nazvao sam Ambasadu Bosne i Hercegovine u Beču i zamolio da
Ambasador pođe sa mnom na Aerodrom. Na svu sreću, u Beču je bio zamjenik
ministra vanjskih poslova koji je hitno došao do mene i mi smo skupa krenuli na
Aerodrom. Kada smo stigli, na ulazu me čekao čovjek iz austrijske Službe
sigurnosti. Odmah je požurio prema meni i upitao me radi čega je predsjednik
Čečenije došao i zašto traži da se susretne sa mnom, na što sam mu odgovorio da
ni ja to ne znam i da je najbolje da on to pitanje postavi predsjedniku
Dudajevu, a ne meni. Malo kasnije rekao sam mu da je sada sasvim jasno da on
želi da posjeti predsjednika Aliju Izetbegovića, što je još više zbunilo ovog
službenika, ali on je i dalje bio nepopustljiv. Rekao sam mu:- Mora da on želi
da se sastane sa predsjednikom Izetbegovićem, jer on je predsjednik države, a
ja sam lični savjetnik predsjednika Izetbegovića, i tu sam da primim čovjeka i izrazim mu
doborodošlicu i izraze poštovanja i da tako riješimo ovaj problem. – Onda me on
upita šta ja mislim da treba činiti. Rekao sam mu: – Pustite Predsjednika da
uđe u zemlju, u bilo koji luksuzni hotel, a ja ću ga pozvati na večeru i
upriličiti susret sa predsjednikom Izetbegovićem, koji se sada nalazi u
Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, gdje će ostati dva dana. – On mi je na to
rekao:- Ovaj čovjek se mora ovog časa udaljiti, mi mu ne možemo dati ulaznu
vizu, on ne može ući u Beč, jer on nije stvarni predsjednik Republike Čečenije.
– Ja sam na te riječi pobjesnio pa mu rekoh:- Ovo je stvarni predsjednik, nema
nikakvog drugog predsjednika Čečenije! Njega udaljiti – to znači miješati se u
unutrašnje probleme te države! Mi se ne miješamo ni u čije unutrašnje poslove i
ja mislim da ni Vi to ne činite. Ako odbijete da predsjedniku Dudajevu izdate
ulaznu vizu, predlažem Vam da mu dozvolite da što prije ode u hotel izvan ovog
aerodroma i da Vaši ljudi budu sa nama, da imate uvid u svaki naš pokret dok mu
mi budemo iskazivali poštovanje. – Ovaj čovjek je to sa ljutnjom odbio. Rekao
mi je:- Ti, očito, ne znaš šta se ovdje događa! Predsjednik Ruske Federacije
Boris Jeljcin stiže u Austriju za dva sahata, i mi smatramo da Dževher Dudajev
ovom svojom posjetom nas uvlači u probleme time što se nalazi na bečkom
Aerodromu i izaziva svoga protivnika, predsjednika Rusije! – Malo nakon toga je
dodao:- Mi smo spremni da mu priredimo večeru u unutrašnjosti Aerodroma, u VIP
salonu, i to sve na naš račun. Mi ćemo, isto tako, njegov avion snabdjeti
gorivom. Molim Vas da razmislite o ovome
prije nego što stigne Boris Jeljcin. – Ja sam prihvatio ovaj prijedlog. Ušli
smo u salon za visoke zvanice. Sa mnom su bili pomoćnik ministra vanjskih
poslova i ambasador Bosne i Hercegovine. Pomoćnik ministra složio se sa mnom da
predsjednik Dudajev u posebnom avionu odleti do Ljubljane, slovenačke
prijestolnice, i ja sam nazvao predsjednika Izetbegovića, rekao mu za ovaj
prijedlog, a on se složio s tim.
Kada sam ušao u VIP salon, predsjednik
Dževher Dudajev je ustao, poselamio se sa mnom, a onda mi predstavio članove
svoje delegacije, koji su također stajali kao u stroju. Sve su to bili jako
visoki, korpulentni mladići sportske građe. Ja sam zaključio da su neki od njih
hrvači, bokseri ili nekitreći tip sportista. Predsjednik Dudajev me zamoli da
se osamimo i razgovaramo u četiri oka. Čim sam sjeo sa njim, on odmah eksplozivno
reče:- Zašto vi nas ne priznate kao nezavisnu državu?! Zar vi ne znate da sam
ja već duže vrijeme zapovjednik raketnih baza i da sam ja odgovoran za punjenje
raketa atomskim i nuklearnim gorivom?! Na našu veliku žalost, ne postoji
nijedna država u svijetu koja nas je priznala osim Republike Turski Kipar!
Nemam dovoljno vremena za razgovor, ali ovoga časa pod mojom komandom je tri
stotine borbenih aviona „Suhoj“ i ja sam spreman da ih poklonim vama ili nekoj drugoj državi
prije nego što ih Rusi unište. Osim toga, na aerodromu u Groznom imamo
devedeset aviona marke „Tupoljev“, koji su također pod mojom kontrolom!
Govorio je tako uzbudljivo i snažno me
udario svojom rukom po ruci, što je privuklo pažnju svih ostalih. Zatim je
dodao:- Da se nisam susreo sa Vama, napravio bih belaj Jeljcinu ovdje, on se
mene jako boji, ja njega jako dobro poznajem! Ako sumnjaš u ovo, dovedi me u
njegovo prisustvo pa ćeš vidjeti čuda! Znaj, Rusi nas nikada neće poraziti!
Svaki od nas je u stanju da ti navede svoje porijeklo od preko petnaest
generacija Čečena, a nijedan Rus ne zna ko mu je stvarni otac! Mi smo ponosni
što je islam došao u našu zemlju Čečeniju u sedamnaestoj godini po Hidžri kao
što smo ponosni i na svoga pretka, svoga pradjeda i vođu, Šamila!
Bio sam zapanjenim onim što sam čuo i
vidio! Tek sam sada shvatio u kakav sam belaj doveo upravu bečkog Aerodroma i
zato sam odlučio da sve ovo skratim prije nego što Jeljcin stigne u Austriju.
Dudajevu sam predstavio članove delegacije s kojom sam stigao na Aerodrom: Salima
Šabića, predsjednika SDA Hrvatske, i Husejna Živalja, zamjenika ministra
vanjskih poslova u Vladi Bosne i Hercegovine. Rekao sam mu da će oni sa njim
otputovati u Republiku Sloveniju na sastanak sa predsjednikom Alijom
Izetbegovićem, i to što prije, kako bismo riješili ovaj problem i kako između
dviju zemalja, Austrije i Ruske Fedearcije, ne bi došlo ni do kakve neželjene
situacije. Prenio sam predsjedniku Dudajevu da mi je predsjednik Izetbegović
rekao da želi da se susretne s njim u Ljubljani, jer on je predsjednik države
koji može donijeti valjanu odluku. Dudajev se složio s tim rekavši mi:- Ovo je
izvanredna prilika koju moramo iskoristiti dok ne bude prekasno! – I zaista,
njegov avion se uputio prema Ljubljani,a ja sam izišao iz Aerodroma sa iskustvom
koje nikada ranije nisam imao u svome
životu.
I zaista: nakon otprilike tri sedmice čuo
sam da su ruski avioni napali aerodrom u Groznom, prijestolnici Čečenije, i
uništili sve avione od vrijednosti koji su bili prizemljeni te nanijeli orgomnu
štetu Čečeniji. Kada sam se sastao sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem,
obavijestio sam ga o tome šta se dogodilo u ovoj zemlji i kakvo sam iskustvo
stekao.
A evo šta se kasnije dešavalo: jedan čovjek
koji se bori za Arape darovao je Republici Čečeniji veliku svotu novca za
čečenski pasoš i ličnu kartu. Taj čovjek, čije ime ovdje neću navoditi, ustvari
je bio Čečen i on je kasnije postavljen za ministra vanjskih poslova ove
države.
Nakon što je prošlo nekoliko sedmica,
uprava bečkog Aerodroma poslala mi je račun sa velikim iznosom za gorivo aviona
predsjednika Dudajeva i ručak za njegovu delegaciju i nisu me ostavili na miru
dok im nisam platio sav taj iznos sa svoga računa – kako sam im i obećao na
početku naših pregovora.
Kasnije sam čuo i da je neki čovjek iz arapskih
zemalja preuzeo jedan avion „Tupoljev“
iz sastava zrakoplovnih snaga Čečenije i da se njime dugo koristio, a zatim ga
vratio u Rusiju radi opravke nakon slamanja čečenske državnosti, ali da su
ruske vlasti taj avion zadržale za sebe. Kasnije smo čuli da su predsjednika
Dudajeva ubili navođenom raketom tako što su ga otkrili nakon što je on
upotrijebio svoj mobilni telefon. Preselio je na Ahiret kao šehid – neka ga
dragi Allah, dž.š., nagradi šehidskom nagradom. U njegovom ubistvu zajedno su
sudjelovaale američke i ruske službe. On je svojim životom platio svoju ljubav
prema svojoj domovini Čečeniji.
(Nastavit će se)
/ Izvdak iz knjige “ Šta smo učinili za
odbranu Bosne i njezinih muslimana”, Autro: FATIH Ali Hasanejn Muhammed Šerif,
Sarajevo 2015./
(The Bosnia Times)
