FELJTON
Koncem 1982.g. moj
plemeniti brat Alija Izetbegović posjetio me je u Abu Dabiju. On i njegovi
saputnici odsjeli su najprije u Istanbulu kod Ešrefa Avdagića, koji je bio
jedan od osnivača „Mladih Muslimana“ u Bosni. U Istanbulu su se razdvojili u
dvije delegacije: jednu koja je otputovala u Iran i drugu koja je došla u
posjetu kod mene u UAE
FOTO: Hasanejn,
Izetbegović (public)
Dok smo studirali
medicinu u Beogradu, slušali smo razne priče o Austriji i Njemačkoj od nekih
naših prijatelja koji su otišli za Njemačku. Prema tim pričama, Austrija je
socijalistička i neutralna država, dakle – nije komunistička. Po prirodi
stvari, mi smo osjećali odvratnost prema komunistima i njihovim gledištima na
islam i muslimane, bilo nam je teško živjeti u njihovoj državi, zbog čega smo
žudili za Austrijom, prema kojoj smo osjećali poštovanje.
Put u Beč
Također smo znali
da je dinastija Habsburgovaca,koja je ranije vladala Austrijom, bila dobrohotna
prema muslimanima Bosne dok je imala vlast nad njom nakon kolapsa Osmanskog carstva
te da se veliki broj bh. muslimana borio u sastavu vojske njezine imperije.
Imperator Franc Jozef II. priznao je islam kao vjerukoja je izazivala njegovo
posebno divljenje, zbog čega je on osobno muslimanima koji su živjeli u Beču
poklonio pet stotina zlatnika kako bi oni izgradili mesdžid u ulici Alser, u
devetom becirku. Ova odluka je obznanjena u službenom listu Imperije i
legalizirana te važi sve do danas; na osnovi nje utemeljena je muslimanska
zajednica u Austriji, a islam je i danas priznata vjera u ovoj zemlji, koja je
po tome prva evropska država koja je priznala muslimane i njihovu vjeru.Na
temelju te odluke muslimanski naučnici i aktivisti, kao npr. dr. Smail Balić i
Teufik Velagić Tofa, radili su za islam i muslimane u Austriji, a najprije su
zatražili da nova država Austrija prizna islam i muslimane, što je, kako
rekosmo, učinjeno. No, ne samo to, nego je tim putem krenula i Belgija, koja je
postala druga evropska država koja je priznala islamsku vjeru. (…)
(…)
Sudbina je htjela
da najprije odem u Njemačku na jednu konferenciju muslimanskih studenata u
Evropi, koja se održavala u Hanoveru. Tamo sam stigao preko Austrije. Bio sam
zadivljen ljepotama ove zemlje, posebno okolinom Salzburga kao i drugih mjesta
kojima nisam zapamtio imena niti da li pripadaju Austriji ili Njemačkoj. Takav
je npr. bio Rozenbah. Neki unutarnji glas mi je govorio da u povratku odsjednem
u Austriji, ali u tome nisam uspio zato što nisam posjedovao ulaznu vizu za ovu
zemlju.
Po drugi put sam
putovao u Njemačku, u Frankfurt, kako bih, tokom ljetnih ferija, radio na tzv.
„Brzom servisu“ (Schnell Dienst), koji je bio posebno otvoren za studente iz
1969.g. Radio sam za jednu agenciju koja se bavila transportom roba. (…) Bio
sam dobro plaćen i radio sam svoj posao toliko predano da mi je taj nadzornik
jednom rekao da se ne umaram toliko, ali ja sam ostao pri svome. Mi smo u
Jugoslaviji imali stipendiju od oko 3o maraka, pa je to bio razlog što se nisam
mogao potužiti na svoj posao u Njemačkoj, gdje sam sticao pravo malo blago.
(…) Radio bih neprestano po tri dana i bio toliko aktivan da su oni oko mene
počeli da govore o meni,a jedne prilike su pozvali i nadzornika koji me upitao
zašto neprestano radim, a ja sam mu odgovorio: -Zbog teškog finansijskog stanja nas – studenata stranaca u
jugoistočnoj Evropi.- (…) Malo nakon što sam se uvještio ovom studentskom
poslu u Njemačkoj i stekao pozamašnu sumu novca, mi smo svoje aktivnosti
preusmjerili na studentski rad za islam u Jugoslaviji; sada nismo imali potrebe
ni za kakvom pomoći sa strane.
Potraga za tétkom
U jednoj od mnogih
prilika dok sam boravio u Njemačkoj krenuo sam u potragu za svojim tetkom koji
se zvao Banika Muhammed Idris. On je bio inžinjer elektrotehnike; studij je
završio u Sudanu 1955.g., nakon čega je otišao u Njemačku na daljnje
usavršavanje, kada mu se gubi svaki trag. Čim sam se prvi put iz Jugoslavije
vratio u naše selo Kerkūdž, odmah me je Hububa Ajša bint Tehami, njegova majka,
pitala za njega, da ga gdje nisam vidio, ne znajući koliko su Jugoslavija i Njemačka udaljene jedna od
druge. Ja sam tada odlučio da, čim drugi put budem išao u Njemačku, krenem u
potragu za njim. (…) Našao sam njega i njegovu kćerku Semiru na stanici.
Svojim kolima me odveo do svoga stana, gdje nas je čekala njegova žena Njemica
sa svojom porodicom – da prvi put vide nekoga iz svoje familije Banika koji
dolazi iz Trećeg svijeta.
Nakon toga, vratio
sam se u Jugoslaviju. (…) Više puta sam u Jugoslaviji čuo da gore, u zapadnoj
Evropi, postoje neki muslimani koji su aktivni na polju islamskog djelovanja,
kakav je npr. bio prof. Murad Hofman, koji je nekada bio njemački ambasador u
zemljama Magreba i koji je primio islam i, čak, napisao knjigu o islamu koja se
od ruke do ruke čitala po mnogim njemačkim ambasadama u inozemstvu; zatim prof.
Ahmed fon Denfer, koji je živio u Minhenu i Frankfurtu; zatim Muhammed Sadik,
koji je studirao u Sudanu , ali je za vrijeme Nimejrijeve revolucije bio
optužen da je sarađivao sa Muslimanskom braćom, jednom vrijeme bio zatvoren,
nakon čega je napustio Sudan; zatim Abdullah el-Elmani, iz Berlina, islamski
da'ija koji je izdavao glasilo s naslovom Der Islam, bio njegov urednik i sam
plaćao njegovo izlaženje i distribuiranje, koji je također podigao jedan mali
mesdžid i na mnogim drugim mjestima držao predavanja o islamu, ma činio sve što
se od njega tražilo za islam.
Moja putovanja u
Njemačku su učestala. Gore sam se sreo sa bratom Ahmedom fon Denferom. Moj
dojam je bio da je to dostojanstven čovjek od reda i organizacije i da ima
široko poznavanje islama te da je aktivan kao da'ija, da sarađuje sa drugim
muslimanskim zajednicama u Njemačkoj koje su osnovale neku vrstu direkcije za
muslimane u Njemačkojnegdje u blizini Frankfurta, gdje su dočekivani njemački
muslimani, gdje su održavana predavanja i promocije i prikazivani filmovi o
islamu i gdje se moglo napraviti rezervaciju za duže vrijeme boravka ovdje, za
šta je bilo dovoljno samo da svaki musliman prethodno fiksira datum svoga
dolaska i odlaska tokom godišnjeg odmora. Ovdje se jasno vidjela razlika između
braće njemačkih muslimana i muslimana drugih nacionalnosti. Nakon susreta sa
bratom Ahmedom fon Denferom, svoj boravak sam mislio produžiti druženjem sa
Muhammedom Sadikom u Frankfurtu, ali nisam mogao da ga nađem. Zatim sam
otputovao u Berlin, ali, nažalost, nisam uspio da se sretnem ni sa Abadullahom
Elmanijem. Vraćajući se u Frankfurt, na putu za Minhen, dok sam bio na glavnoj
željezničkoj stanici, ugledao sam čovjeka koji je bio obučen u tradicionalnu
sudansku dželabiju te u nanulama crvene boje ručno izrađenimna sudanski način,a
to je bio Muhammed Sadik. Mnogo sam se obradovao kad sam ga prepoznao. Kod
njega sam ostao nekoliko dana u Frankfurtu, zatim sam otišao za Minhen. U vozu
za Minhen sjeo sam u vagon koji je bio pridodat kompoziciji, a koji je išao sve
do Istanbula preko Beograda u Jugoslaviji. Ušao sam u kupe i sjeo u onaj njegov
najčišći dio, stavio stvari na police, a samo nekoliko minuta prije nego što će
voz krenuti, ušao je u njega jedan čovjek i uspeo se zajapuren i dišući u slijedeći
vagon. To je bio podebeo čovjek, sa dugom gustom bradom. Pozdravio se i sjeo u
isti kupe u kome sam bio ja. Bio sam iznenađen ponašanjem ovog čovjeka, ali
ostao sam miran kao da se ništa ne događa. Nedugo zatim počeo sam da klanjam
tako što sam spajao podne i ikindiju. Imao sam abdest. Moj je običaj da nikud i
nikad ne idem bez abdesta. Zanijetio sam sjedeći dok je voz jurio prema
Jugoslaviji. Klanjao sam podne, potom ikindiju. Primijetio sam da sam u očima
ovog čovjeka izgledao kao da sam bolji od njega zato što sam musliman. Klanjao
sam farzove, spojio ih, a onda uzeo Mushaf i počeo da učim usebi. Malo kasnije
taj je čovjek ustao, otišao u banju, a kad se vratio, bio je sav mokar,
kapljice su mu kapale sa lica i brade. Stao je na moju stranu i počeo glasno da
uči ezan. Putnici u onim okolnim kupeima su također slušali ovaj ezan, a onda
je moj saputnik izvadio malu serdžadu iz svoje torbe i prostro jē po podu
kupea, zatim donio tekbir i počeo da klanja. Osjetio sam neki veliki stid prema
njemu i pred njim se činio malehnim, a srce mi se otvaralo prema njemu te sam
ga, čim je preselamio, srdačno poselamio i predstavio mu se. Na moje veliko
iznenađenje – to je bio Abdullah Elmani. Ispričao sam mu kako sam ga tražio. On
je izvadio novine koje je uređivao i knjige o islamu koje je preveo na njemački
i objavio ih. Rekao mi je da putuje za Tursku da vidi ženu Turkinju koja tamo
stanuje sa njihovim sinom. Mnogo sam se tome obradovao i mi smo istog časa
postali braća. Zamolio sam ga da ode kod mene u Beograd, ali on se izvinio jer da sada putuje za Istanbul i obećao mi da
će me posjetiti u skoroj budućnosti. Ostali smo u vezi kako tada, tako i kada
sam ja napustio Evropu.
Sajam knjiga u
Frankfurtu
Prilikom našeg
prvog susreta 1984.g. u Cirihu, gosp. Adilu Zulfikarpašiću izložio sam slučaj
uhapšene grupe bošnjačkih intelektualaca na čijem čelu je stajao moj plemeniti
brat Alija Izetbegović. Adil-beg mi je odgovorio da njega taj slučaj ne zanima
i da on nema neki poseban značaj te da se on ne slaže sa političkim idejama tih
intelektualaca. Tada mi je predložio da radim kao imam mesdžida u njegovom
centru. Ja sam morao da odbijem tu ponudu rekavši da nisam došao da tražim
posao, jer da tražim posao, ja bih ga, kao ljekar-internist, mogao pronaći bilo
gdje na svijetu.
Otišao sam na
Internacionalni festival knjige u Frankfurtu ponijevši sa sobom nekoliko knjiga
koje je napisao profesor Alija Izetbegović kao što su: kao i još neka izdanja
koje smo objavili a u kojima se tretira slučaj uhapšene grupe bošnjačkih intelektualaca
i njihova odbrana na suđenju u Sarajevu. U nekim člancima evropskih listova i
magazina autori su pokazivali saosjećanje prema ovim intelektualcima. Sve sam
to pokazao Adil-begu na ovom sajmu, što mi je olakšalo savjest. On mi je dao
dio svoga velikog štanda za izlaganje knjiga. Ja sam još, uza spomenute knjige,
dodao i prijevod Kur'an-i Kerima na bosanskome jeziku, i godinama kasnije
uvijek sam izlagao na Adil-begovom štandu. To je za mene bilo nešto posebno,
jer mi je taj korak pružio nove mogućnosti izlaganja i širenja najvitalnijih i
najutjecajnijih ideja i pogleda.
Aktivnosti
jugislovenskih nacionalnih organizacija u Evropi i Americi
Komunistička
vlastodržačka pesnica u Jugoslaviji bila je jaka i svirepa, posebno prema
muslimanima, a ponekad i prema nekim drugim opozicionarima srpske i hrvatske
nacionalnosti. Komunisti su bili takvi prema svakome ko je bio protiv njih iako
je lavlji dio vlasti pripadao samo njihovoj stranci i jugoslavenskoj vladi.
U inozemstvu,
Evropi i Americi, Srbi su imali jedno pet jakih organizacija, imali su tri
snažna glasila i mnogo novinara koji su ustajali u odbranu prava Srba iako
Srbi, zapravo, nikada nisu bili obespravljeni nego su oni bili uzrok
komunističkog terora nad muslimanima Jugoslavije dok je ona postojala.
Isto tako, Hrvati
su u Evropi i Americi imali tri organizacije i više glasila, i svi su oni
tražili više prava za Hrvate.
Samo muslimani
(različitih nacionalnosti u Jugoslaviji, a pretežno Bošnjaci i Albanci –
op.prev.) nisu imali nikoga ko bi se borio za njihova prava i protiv nasilja
koje se očito vršilo nad njima.
Istina, postojala
je jedna organizacija koja je okupljala Srbe i Hrvate zajedno i u kojoj su bila
dva muslimana Bošnjaka. Ta organizacija se zvala DEMOKRATSKA ALTERNATIVA , a ta
dva Bošnjaka su bili: TEUFIK VELAGIĆ i
ADIL ZULFIKARPAŠIĆ.
Zbog toga samo nas
dvojica, tj. moj plemeniti brat Alija Izetbegović i ja, 1967.g. isplanirali da
osnujemo organizaciju za odbranu prava muslimana u Jugoslaviji, Istočnoj Evropi
i Sovjetskom Savezu, a da sjedište te organizacije bude u Zapadnoj Evropi.
Naravno, mislili smo, prije svih, na državu Austriju. Nažalost, nismo uspjeli
ostvariti ovaj san.
Nakon što sam ja
završio studije u Jugoslaviji, vratio sam se u Sudan, a onda sam otišao u
Kraljevinu Saudijsku Arabiju te u Ujedinjene Arapske Emirate da vidim ko bi mi
mogao pomoći da se vratim u Austriju sa ciljem da imam puno radno vrijeme gdje
bih, na putu islamskog djelovanja, radio sa obespravljenim muslimanskim
manjinama, ali nisam našao nikoga ko bi stao iza mene i ko bi mi pomogao.
Otišao sam da radim kao ljekar u bolnicama Abu Dabija, prijestolnice
Ujedinjenih Arapkih Emirata, na jedno određeno vrijeme.
Početak islamskog
djelovanja izvan Jugoslavije
I dalje sam
održavao kontakt sa svojim plemenitim bratom, Alijom Izetbegovićem. Planirali
smo da se vidimo u Beču naljeto 1981.g. te zadužimo brata Abdul-Kadira
el-Kubanija – neka je rahmet njegovoj duši – da sa još jednim bratom tada bude
u Beču. (Neću navesti ime toga našeg brata kako mu ne bih prouzrokovao kakav
belaj.) Zamolili smo ih da nam rezervišu jedan namješten stan za jednu heftu,
da taj stan bude opskrbljen hranom i napicima koliko bi nama dvojici bilo
potrebno za to vrijeme, kako nam niko ne bi dolazio u taj stan sa strane. Sve
smo to bili uspješno i u najvećoj tajnosti organizirali.
Ja sam stigao iz
Abu Dabija. Razgovarali smo o osnivanju jedne takve organizacije kojoj bi bio
osiguran budžet u Beču, koja bi imala
svoje radnike, koja bi mogla snositi troškove svoga sjedišta i finansirati
svoje programe i sve što joj je potrebno da bi uspješno djelovala. Bili smo
opsjednuti komunističkom tajnom policijom; bojali smo se njenog praćenja jer je
Komunistička partija Jugoslavije ubila mnogo svojih protivnika – muslimana i
drugih kako u Njemačkoj, tako i u Švicarskoj. Zbog svega toga mi smo
preferirali da sjedište naše organizacije bude u Beču.
Na tome sastanku
prisutni su bili: Alija Izetbegović,Omer Behmen, Ismet Kasumagić i Hasan
Čengić.
Bila su tu i
trojica mladih ljudi koji ovdje –kako će vrijeme kasnije pokazati – ne
zaslužuju da budu spomenuti.
To je bio početak
islamskog djelovanja sa jednom novom internacionalnom perspektivom. Koncem
1982.g. moj plemeniti brat Alija Izetbegović posjetio me je u Abu Dabiju. On i
njegovi saputnici odsjeli su najprije u Istanbulu kod našeg plemenitog brata
koji se zvao Ešref Avdagić, koji je bio jedan od osnivača „Mladih Muslimana“ u
Bosni. U Istanbulu su se razdvojili u dvije delegacije: jednu koja je
otputovala u Iran i drugu koja je došla u posjetu kod mene u Ujedinjene Arapske
Emirate.
Sa svojim
plemenitim bratom Alijom Izetbegovićem proveo sam ugodne dane u Ujedinjenim
Arapskim Emiratima. Posjetili smo mnoga mjesta i adrese. Naš dragi prijatelj
Mustafa je, prvi put, u svome stanu u Abu Dabiju (na skveru Turistički klub)
ugostio moga plemenitog brata iz Bosne.
On me je
obavijestio da su se njih trojica, iz mladomuslimanske organizacije u Bosni,
složila da njih trojica honorarno rade za organizaciju koja će se baviti
pitanjem muslimanskih prava u Bosni i jugoistočnoj Evropi, a ta trojica su:
Alija Izetbegović, Omer Behmen i Ismet Kasumagić.
Naravno, unaprijed
se znalo da će svako ko se bude latio ovoga posla spaliti svoju lađu u
Jugoslaviji, da mu se nema vraćati u nju i živjeti u njoj – osim ako se ne
promijene unutarnje prilike u ovoj zemlji. To nije bio lahak zadatak i na njega
se samo rijetki odlučuju. Ja sam se poduzeo toga da osnujem takvu organizaciju
koja će stalno raditi u Beču, koja će jasno obznaniti svoje ciljeve, koja će
imati sredstva za rad, kancelariju i budžet kako bi krenula sa svojim radom,
kako bi muslimani spomenutih zemalja i svi drugi bili upoznati sa njihovim
stanjem i kako bi muslimani bili uspješni u popravljanju toga stanja. Već sam
bio u stanju da sakupim nešto novca za pokrivanje početnih troškova.
Napravili smo
konačni dogovor, u kome smo rekli da oni, čim se vrate u Jugoslaviju, a
najdalje za tri hefte po povratku, izvrše sve potrebne pripreme i iz Bosne,
odn. Jugoslavije, krenu za Beč, s Božijom pomoći. Na našu veliku žalost, nakon
što su se oni vratili u Jugoslaviju, jugoslavenska tajna policija pokrenula je
široku kampanju hapšenja u kojoj je uhapšeno dvanaest muslimanskih aktivista iz
Bosne.
Ovo je bila grupa
onih koji su vjerovali u svoga Gospodara pa im je Gospodar njihov povećao
vjerovanje njihovo, i ta je grupa izvedena pred sud u augustu 1983.g. Protiv
njih su podignute najteže optužnice, a glavna inkriminacija tih optužnica je
bila da su htjeli uspostaviti islamsku republiku BiH i srušiti postojeći
komunistički režim
Skovali smo plan
da protestiramo protiv ovog hapšenja
tako što ćemo preko 15.000 telegrama poslati iz raznih evropskih mjesta
i iz ostatka svijeta koncem godine. Ovdje treba spomenuti da su svi ti
telegrami stigli do odgovornih funkcionera na njihove adrese koje smo preuzeli
iz telefonskih imenika najvećih gradova Jugoslavije, a te smo imenike dobili
preko neke naše braće koji su se snabdjeli njima boraveći u Jugoslaviji i
iznesavši ih u susjedne zemlje. Rezultat je bio jako dobar: sud je na idućem
ročištu izmijenio optužnicu pa je, umjesto inkriminacije za rušenje režima,
sada bila glavna inkriminacija za međunacionalnu netrpeljivost, usljed čega su
osuđenima smanjene kazne. Tako je npr. moj brat Alija Izetbegović sada, na
drugom stepenu, umjesto četrnaest, dobio osam godina zatvora.
Ova grupa
muslimanau zatvoru je bila izložena najgorim vrstama mučenja, a jedan od njih,
Rušid Prguda, usljed srčanog udara koga je dobio u ćeliji, uskoro je preselio
na Ahiret. Allah mu se smilovao. Kasnije je preselio i Salih Behmen, pa onda i
Alija Izetbegović i Omer Behmen. Svaka od njihovih dženaza je bila iznimno
velika po broju ljudi koji su jē klanjali ovim borcima na Allahovome Putu.
Država Bosna i Hercegovina je odala veliku počast mome plemenitom bratu,
Njegovoj Visosti, predsjedniku Aliji Izetbegoviću, a o njegovoj dženazi i borbi
za slobodu izvještavali su svi lokalni i regionalni mediji.
Tri stotine godina
od bitke kod Kinberga
U Beč sam došao
1983.g. kako bih se pripremio da boravim u Austriji. U to vrijeme Austrija je
obilježavala tri stotine godina od poraza osmanske vojske u bitki kod Kinberga,
predgrađa Beča. Svečanost se održala 25. septembra te iste godine. Osmanskom
vojskom je komandovao general Kara Mustafa (tj. Crni Mustafa). U sukobu sa
vojnim snagama iz svih evropskih zemalja, kojima je komandovao Poljak Skobjecki
???, muslimanska vojska je bila iscrpljena. Evropljani su ovo brdo uzeli kao
utvrdu sebi, a u blizini toga brda se sastaju dvije rijeke, što je, uz precizna
vojna uputstva, a posebno uz vješt izbor ovog mjesta za bojište, omogućilo
Evropljanima da poraze muslimansku vojsku
25. septembra 1683.g. To je bio početak propadanja Osmanskog carstva u
Evropi.
Svečanosti su se
odvijale u povodu konačne propasti islamskih vojski. U posjetu Beču je tim
povodom stigao i papa iz Vatikana, koji je u svojoj poznatoj besjedi rekao da je došao čestitati austrijskom
narodu zato što je postavio neprohodnu branu
pred napredovanjem islama prema Evropi i zahvalio im se što su oni bili
ustrajni u buđenju Evrope od opasnosti od islamske dominacije.
Ja sam se našao u
Beču u vrijeme kada je profesor Nedžmettin Erbakan – neka je rahmet njegovoj
duši – obilazio džemate „Milli goruša“ u Evropi, kada je rekao:“E, kada bi
Evropljani znali da je Austrija od njih odbila najveće dobro koje bi im svima
pomoglo da imaju bolji i uspješniji život! Kad bi to znali, ti bi se Evropljani
rasrdili na Austriju i ne bi joj se imali na čemu zahvaljivati!“
Tim povodom je
jedan novinar, Jevrej po nacionalnosti, čijeg se imena sada ne sjećam,
podstičući Evropljane i Austrijance protiv islama i muslimana, u Kuriru
napisao:“Muslimani su u miru ostvarili ono što nisu uspjeli na bojnom polju!
Većina nas danas jede uglavnom muslimansku hranu: doner kebab, šavirmu, ćevape
općenito, jedemo turske sireve, turski hljeb, turske slatkiše…; voće i
uvezeno povrće također nam je iz islamskog svijeta; na našim narodnim pijacama
većina prodavaca su muslimani; mnoga naša mjesta služe za muslimansko
bogoslužje…; a većinu ovoga su sanjale da ostvare muslimanske vojskovođe kada
su nas u ono vrijeme napadale!“
Zaista je ovo
čudan govor! Šta ima lošeg u tome što Evropljani jedu hranu koja njemu izgleda
čudna i do koje mu nije, hranu koju spravljaju muslimani?! Nama muslimanima je
naš Kur'an dozvolio da jedemo hranu koju sprave ehl-i kitabije, tj. kršćani i
jevreji, i ne samo to: mi muslimani vjerujemo u judaizam i kršćanstvo koji nisu
iskrivljeni. Nasranijje (kršćanstvo) je arapska riječ, a iz njezinoga korijena
je grad Nasira u Palestini dobio svoje ime.
/ Izvdak iz knjige “ Šta smo
učinili za odbranu Bosne i njezinih muslimana”, Autro: FATIH Ali Hasanejn
Muhammed Šerif, Sarajevo 2015./
(Nastavit će se)
(The Bosnia Times)
