MARKER
Predstavnica preživjelih žrtava genocida u
Srebrenici Nermina Dautbašić Muminović snažnim i emotivnim govorom rasplakala
je mnoge prisutne na komemoraciji u Potočarima
FOTO: Muminović (Screnshot)
Predstavnica preživjelih žrtava genocida u
Srebrenici Nermina Dautbašić Muminović snažnim i emotivnim govorom rasplakala
je mnoge prisutne na komemoraciji u Potočarima.
– Danas, u Memorijalnom centru Potočari
kopamo 127 šehida koji su ubijeni samo zato jer su Bošnjaci. Konačno, 21 godinu
nakon genocida, vratili su se u svoju Srebrenicu kako bi našli smiraj. Oni, u
zelenoj dolini nišana, a mi u boli s kojom se borimo 21 godinu – kazala je
Dautbašić Muminović.
Kako je kazala u julu 1995. imala je 13
godina i nije znala šta znači mržnja i koliki zločinci mogu biti ljudi, oni
koji žive i jedu isti hljeb s njima.
– Protjerana sam zajedno sa babom, mamom,
sestrama. Babo je rekao da smo pod zaštitom UN-a i da se ne trebamo plašiti,
jer će nas oni štiti od četnika. Kada se pucalo na naš grad, svi su dizali
glave prema nebu čekajući avione UN-a koji su nas trebali zaštiti. Tih dana
jula svi su nas izdali, naši jecaji bili su nedovoljan znak – rekla je ona.
Babo je, priča Nermina, otišao preko šume,
sa zelenim ruksakom na leđima.
–
Rastali smo se, rekao je samo da slušamo mamu. Jedan pogled na nas je jedino
što mi je uspomena na njega. Provela sam dvije noći u Potočarima i onda su nas
prebacili na mjesto gdje smo trebali živjeti. Jedanaest godina sam živjela van
Srebrenice. Moj babo nikada nije došao. Ubili su ga. Njega i još 8.000
srebreničkih očeva, prijatelja, muškaraca i dječaka u ime Republike Srpske i
onih koji veličaju njihova zlodjela. Ja sam se vratila u Srebrenicu, ali moj
babo nije. Bol je sve veća i intenzivnija kada dođete među one koji negiraju
genocid, znate da su činili genocid, a s njima morate živjeti, raditi i pri
tome su učitelji vašoj djeci. Nagrada i smiraj su naši bijeli nišani. Prije tri
godine i babo se vratio u Srebrenicu. Nije se vratio sa zelenim ruksakom, već u
zelenom tabutom – kazala je ona.
Kako kaže, ne zna kroz kakve je patnje
prošao, ali će se boriti da djeca imaju
bolju i sretniju budućnost.
– Mi smo se izabrali školovati i slušati
mamu. Vratila sam se u Srebrenicu, osnovala porodicu, a moje kćerke su dokaz da
zločinci nisu pobijedili i da nikada neće pobijediti. Oni koji su jednom
riječju mogle spriječiti genocid to nisu uradili. Naš krik se čuo do neba, ali
su ostali nijemi i gluhi. Nemojte šutjeti 21. godinu nakon genocida. Bez obzira
na bol, mi smo pružili ruku pomirenja i suživota. Želimo da naša djeca imaju
zakonom zagarantovana prava. Nemojte nas ponovo izdati – kazala je Dautbašić
Muminović.
(The Bosnia Times, novi.ba)
