REPORTAŽA
Poštovanje sporazuma o „nuklearnom neširenju“ od strane
Irana vodi ka postepenom ukidanju međunarodnih sankcija. Slobodna trgovina i
njene političke posljedice će uticati na parlamentarne izbore predviđene za
kraj februara. Obazrive kada su u pitanju promjene, žene zauzimaju rastuće mjesto
u Islamskoj republici i određuju put kojim će se ići
FOTO: (Isfahan bazar)
Grupa tinejdžerki smijući se ulazi u metro i sjeda veselo na
pod vagona, pošto nema slobodnih mjesta. Kako se vagon povremeno zatrese,
velovi im klize na ramena i otkrivaju kosu. To im nije važno, pošto ovdje nema
nikog sem putnica. U teheranskom metrou, koji je otvoren krajem 1990-ih, prvi i
posljednji vagoni rezervirani su za žene. Ovdje su usmjeren „da budu mirne“,
kažu nam. Atmosfera je opuštena. Drugi vagoni su miješani. Mladi parovi se drže
za ruke, bez problema.
Moderan i čist teheranski metro omogućava izbjegavanje
saobraćajnih gužvi i zagađenja. Trenutno je pet linija u upotrebi. Stanice se
smjenjuju, noseći imena „boraca“ u ratu protiv Iraka (1980-1988). Iako je
prošlo dvadeset-sedam godina nakon završetka konflikta, koji je odnio oko pola
miliona mrtvih, vlast nije završila sa kultivisanjem sjećanja.
Metro ilustruje kontradikcije Islamske republike. Moderne
majice „na ramena“, jarke boje, i ostale krpice u ofucanom stilu. U prosjeku,
pet crnih i strogih čadora – strogo oblačenje zaposlenih u administraciji – na
dva vela u boji. Bez hermetički zatvorenih individua. Nešto dalje, neočekivane
scene: šetajući prodavci nude bruseve, gaćice, tašne…
Trideset-šest godina nakon islamske revolucije, a uprkos
zakonodavstvu koje im osigurava manje prava nego muškarcima, žene igraju važnu
ulogu u Iranu. One se nalaze u svim sektorima, iako je većina visokih pozicija
u administraciji za njih i dalje zatvorena. Prema strogom učenju Kurana, one ne
mogu biti punopravne sudije, niti tumači svetih tekstova, kao ni dostići rang
ajatolaha (najviši stepen šitskog svećenstva). Ali one mogu biti arhitektice,
direktorke preduzeća, ministarke… Parlament ima devet zamjenica (sve
konzervativke), i prvu postavljenu ambasadorku: Marzijeh Afham je stupila na
svoju poziciju u Kuala Lumpuru u novembru 2015. Ništa nije lako: žene moraju da
se bore da bi uspjele. Posebno kako bi njihova prava bila prepoznata u zemlji
gdje one trpe diskriminaciju na svim nivoima.
Da bi se vjenčale, radile, putovale, otvorile račun u banci,
naslijedile, one su podređene nepravednim zakonima i zavisne od dobre volje
gazde porodice. Za razliku od muža, žena koja želi da se, na primjer, razvede
mora opravdati svoju odluku pred sudom i dobiti dozvolu. Djeca će joj biti povjerena
do druge godine, u slučaju dječaka, i sedme, u slučaju djevojčice. Nakon toga,
otac je taj koji preuzima čuvanje, sem u slučaju da odbije. Kada je u pitanju
autoritet roditelja, on se vezuje za oca čak i kada djeca žive s majkom.
„Muškarac je kralj u očima zakona“, kako rezimira Azdeh Kian, profesorica
političke sociologije.
Školovanje, najznačajnije dostignuće islamske revolucije
Zvanične cifre podcjenjuje rad žena: samo njih 14% ima
posao. U stvarnosti, između posla na crno i agrikulture, između 20 i 30 % njih
posjeduje redovni angažman. Potreba žena za uključivanjem u tržište rada sve
brže raste. Na univerzitetima, 60% studenata su studentkinje. „Osvojile su
osnovne i master studije. Uskoro će osvojiti i doktorske“, predviđa antropolog
Amir Nikpej. Prema njemu, Iranke se nalaze blizu položaja Francuskinja iz
1940-ih i 1950-ih: prisutne svuda u javnom prostoru, ali bez stvarne moći, sem
izuzetaka, i najčešće na dnu ekonomske ljestvice.
Iz godine u godinu, one osvajaju nove vrhove. „To je zemlja koja
obrazuje najveći broj inženjerki“, ističe Kian, prije nego što će nas
podsjetiti da je prva žena koja je 2014. stekla medalju Filds (ekvivalent
Nobelove nagrade za matematiku) upravo Iranka, Mirzahani. „U provincijama na
jugu, posebno u Balučistanu koji je većinom sunitski {dok je Iran 90% šiitski},
dominira arapska mačistička kultura. Poznati su i brojni slučajevi poligamije,
dok su većina Iranaca monogamni. Na ovom mjestu se razvija i uloga žena. To je
jedna globalna društvena evolucija”, navodi ekonomista, Tjeri Kovij.
„Najznačajnija promjena u Iranu je prepoznavanje značaja obrazovanja kao načina
za stjecanje nezavisnosti”, potvrđuje Kian.
Često to ignorišemo, ali edukacija djevojčica je najvjerovatnije
najznačajnije dostignuće islamske revolucije iz 1979. „Paradoksalno,
tradicionalne porodice su to prihvatile zato što je to Islamska republika! Kada
odlazim u udaljene gradove ljudi mi govore: „Ajatolah Homeini je poslao žene na
front, a djevojčice u škole. Pa na tome i ja radim!“, objašnjava sociološkinja
religije Sara Šariati, predavačica na Univerzitetu u Teheranu.
Prva posljedica: žene se vjenčavaju kasnije i, prije svega,
nemaju više od dvoje djece, nasuprot sedam u prvim godinama islamske revolucije
obilježene politikom nataliteta. S vremena na vrijeme vlasti podsjećaju da bi
bila bolja cifra od 100 miliona Iranaca, nasuprot 78 miliona aktuelnih, ali
žene ne slušaju.
„Čak ni tokom vlade Ahmadinedžada (1), nismo se povlačile.
Nastavljale smo da napredujemo, kao auto koji vozi čitavu noć bez svjetala“,
šali se Šala Šerkat, osnivačica i urednica ženskog časopisa „Zanan Emrouz“.
Izdanje izlazi nakon šestomjesečne zabrane, donesene povodom broja koji je bio
posvećen gorućoj temi: slobodnoj zajednici. Postoji na desetine hiljada ljudi
koji žive u vanbračnoj zajednici u Teheranu. Slobodna zajednica se razlikuje od
„privremenog braka“, koje Šiiti odobravaju, ali na koji se negativno gleda i
koji se rijetko praktikuje. „Izbjegli smo svaku vrstu osude u našem tematu;
nismo nagovarale na slobodnu zajednicu, a čak smo i upozoravale na njene
rizike“, brani se Šerkat. Međutim, konzervativci su protestovali i kazna je
određena.
Nakon što je urednica „Zanan Emrouz-a“ bila osuđena,
obilježena je kao „feministkinja“ – što se smatra uvredom u Iranu. Kako bi se
odbranila, ona je tvrdila da nije činila ništa drugo do „predstavljala
stvarnost“ iranskog društva. Uzalud. „Problem u Iranu je taj da institucije i
ljudi misle da ukoliko se borimo za svoja prava mi zanemarujemo naše uloge
majke i žene“, uzdiše ona.
„Art Up Man“ je kafić smješten u centru Teherana. Glavni
grad posjeduje mnogo modernih mjesta u kojima se mladi „opuštaju“, kako kaže
studentkinja prava pokazujući svoju cigaretu. Momci i djevojke razgovaraju oko
malih stolova, svi prikucani za svoje smart telefone. U pozadini se čuju pjesme
Elvisa Prislija. Jeganeh K, studentkinja mikrobiologije, usana našminkanih u
crveno i noktiju nalakiranih u crno, tvrdi jasno i glasno da režim „nije
pouzdan“ i da treba „sve promijeniti, počevši od imena – Islamska republika –
“. Izbori 26. februara u njoj ne bude ništa sem prezira. „Na drugim mjestima
predstavnike je moguće izabrati. Ovdje ne. Uvijek postoji neko ko ima pravo
nadgledanja i ko nas „vodi“! Mene to podsjeća na Sjevernu Koreju!“, osuđuje
ona.
Njeno dvoje prijatelja ostadoše bez daha. Rahil H, koja nosi
pankersku frizuru, se pobunila: „Uopšte nije tako! Ovdje su ljudi slobodni,
uprkos policijskom aspektu režima. Nemamo previše slobode govora, niti
oblačenja, ali što se tiče ostalog, možemo da radimo šta hoćemo!“ Soroš T, čije
naočare za sunce podupiru veo kako ne bi spao, dodaje: „Sve te zabrane nisu
smiješne. Svaki put kada izlazim iz kuće roditelji mi kažu: „Pazi!“ Ne zato što
se slažu, već zato što misle da treba voditi računa o društvu, sistemu.“ Jedna
stvar uznemirava ovu mladu djevojku više nego ostale: „Ovdje ljudi imaju pravo
da kontrolišu šta radite.“
Veo uošte ne spada u osnovne preokupacije Iranki. „Mi radimo
s njim“, kažu, ubijeđene da nije vrijedno truda praviti sebi problem radi takve
sitnice. Nezaposlenost, inflacija ili konkurs za upis na univerzitet ih
okupiraju daleko više.
Svakog dana, Jaganeh K. se zabavlja sa svojim prijateljicama
smišljajući načine da izbjegne pravila koja je nametnula vlast, nešto kao igra
mačke i miša. Tokom ljeta, ona nosi sandale koje omogućavaju da joj se vide
stopala i gležnjevi, kao i nokti lakirani u žive boje, sve strogo zabranjene
stvari. Zimi, ona nosi uske helanke na koje navlači kratku suknju. Ukoliko doda
duboke čizme, rizikuje da će imati ozbiljne probleme sa moralnom policijom koja
patrolira na raskrsnicama i u tržnim centrima na sjeveru glavnog grada, gdje
zlatna omladina provodi vrijeme. „Jednog dana sam bila odvedena u policijsku
stanicu. Fotografirali su me, zabilježili lične podatke i upozorili me –
Ukoliko ponoviš ovo u naredna dva mjeseca, bit ćeš zatvorena! – “. Ona sanja
kako bježi iz takve nesnosne situacije. Prvom prilikom će otići u Evropu ili
Sjedinjene države.
Behnaz Šafi je odabrala da „ostane i djeluje“. Mala,
sićušna, veoma feminina i veoma našminkana ispod svog vela, ima 26 godina i
prva je žena koja je dobila dozvolu da profesionalno vozi motor. Iako ženama
nije dozvoljen pristup stadionima kako bi prisustvovale fudbalskim utakmicama,
njoj je odobreno pravo da trenira na stadionu Azadi u Teheranu sa svojim
motorom od 1000cc. „Behnaz očarava svijet!“, naslov iz konzervativnih novina prošle
jeseni nakon njenog povratka iz Milana gdje je bila počasna gošća jednog moto
skupa. Ali mlada djevojka zna: ništa nije postignuto. Sutra mogu neki
religiozni konzervativci zahtijevati od nje da prestane da se ponaša kao
muškarac u muškom okruženju. U međuvremenu, ona „podiže glas za žene“, bez
žurbe, radeći u okvirima zakona. „I ja sam ponosna što sam Iranka“, ona dodaje.
U Karadžu, predgrađu Teherana u kojem živi, stiže na svom motoru. Kada muškarci
vide da je u pitanju djevojka, neki trube sa oduševljenjem, a neki dovikuju:
„Vrati se svojoj veš mašini!“
Veče uoči izbora, klima je posebno teška u Teheranu. Skoro
svako veče, vrhovni vođa se pojavljuje na televiziji kako bi dao instrukcije.
Narodu šalje upozorenja o tome kako se „ne smije dopustiti kontaminiranje“ od
strane Zapada. „Izbjegavajte kontakt sa strancima“, savjetuje ajatolah Ali
Hamenei. Od nuklearnog sporazuma umnožavaju se upozorenja, znak njihove brige
da im, ukidanjem sankcija i otvaranjem koje će nastupiti, izmiče kontrola
situacije. Prije nekoliko mjeseci ajatolah Ahmad Džanati, predsjedavajući
Saveta čuvara, tvrdokorni 88-godišnjak, upozorio je da nuklearni sporazum može
pokrenuti druga potraživanja: „Pazite da se da se od sutra ne otvore i pitanja
prava žena i ravnopravnosti polova!“
Fariba Hačrudi jedna je od onih koje se ne daju zastrašiti.
„Ja ne provociram, ali uvijek govorim ono šta mislim“, ističe ova poznata
spisateljica (2), koja dodaje uz smijeh „nosim u svom DNK ludilo ove zemlje“.
Ono je podijeljeno između zemlje njenog rođenja i Francuske gdje je izbjegla
tokom mladosti. Odustala je od bavljenja politikom i odlučila se za otpor
olovkom. Ona tvrdi da su žene ipak preuzele teren. „U jednom Balučistanskom
selu, savjet opštine, u potpunosti sačinjen od muškaraca, upravo je odabrao
gradonačelnicu. Ima dosta primjera kao što je ovaj!“, ističe ona.
Društvo kojim dominira briga za spoljašnjim izgledom
Da li je brutalna represija „zelenog pokreta“, rođena tokom
spornog reizbora predsjednika Ahmadinedžada 2009, uništila sav aktivizam, kao
što su mnogi mislili? Hačrudi to poriče. „Žene su uvijek tamo, u prvim
redovima, i one nastavljaju da se bore, uprkos otporu. One ne popuštaju!“, kaže
ona i podvlači da nevladine organizacije (NVO) koje su one stvorile cvjetaju po
čitavoj zemlji. U predgrađu Teherana napravljeni su prihvatni centri za djecu
ulice ili oboljele od side ili opet centri za detoksikaciju alkoholičara, a sve
u saradnji sa vlastima. To je, naravno, predstavljalo prekretnicu, pošto je prije
toga vlast negirala postojanje problema side i alkoholizma.
Ukoliko se borba žena nastavlja, ona je dezorganizirana i,
često, individualizirana. Suviše opterećene svakodnevnim preživljavanjem,
Iranke često zaboravljaju ličnosti koje predvode njihovu borbu: advokatica
disidentkinja Nasin Sotudeh, režiserka Rakšan Bani-Etemad, obje pod snažnom
prismotrom, ili opet borkinja za ljudska prava Narges Mohamai, osuđena na osam
godina zatvora za „propagandu protiv režima“.
„Ne možemo da objasnimo zašto nismo sretni“, uzdišući govori
Farah, 40-godišnja domaćica. „Okolina je ta koja to ne želi. Mi volimo svoju
državu, ali ono što nam nedostaje je prosto vazduha!“ Na Univerzitetu za nauku
i tehnologiju „Elm-o-Sanat“, gdje studira njen sin, zvučnici svakog dana
prenose stihove iz Kurana i moralistička uputstva. Studeni imaju pravo na više
sedmica slavlja: sedmica rata, sedmica „basidža“, sedmica „boraca“… „To je
ispiranje mozga! Dosta nam je!“, buni se Farah.
Mahmubeh Džavid Pur nije željela da se žali na situaciju
perpetuirajućeg života u crnini. Ona je deo „basidža“ – članica dobrovoljačke
trupe otpora koji je stvorio ajatolah Ruholah Homeini. Njihovi volonteri
predstavljaju neku vrstu pomoćnih čuvara revolucije. Procjenjuje se da ih danas
ima oko 10 miliona. Njihov status im omogućava brojne benefite, kao što su
stipendije, zaposlenje, upis na fakultet. Narod ih se plaši ili ih mrze. Više
klase ih preziru.
Članica administracije džamije Imama Reze u Teheranu, Đavid
Pur čvrsto drži svoj dugački crni čador oko sebe koji joj daje izgled uzvišene
majke. Ova 54-godišnjakinja, majka troje djece, ponosna je što je basidž. U toj
formaciji vidi „način primjene islama“. Nuklearni sporazum joj ne smeta, ali
ostaje nepovjerljiva prema Sjedinjenim državama. Prema njenom mišljenju, oni
hoće da oklevetaju Islamsku republiku, ali na jedan veoma podmukao način. „Na
sreću, mi smo sada veoma obrazovani i spremni da odgovorimo na postupke
Amerikanaca“, kaže ona prije nego što će dodati sa zahvalnošću: „A uostalom,
Vođa je ovdje, on nas prosvjećuje i pokazuje nam put.“
Farah, domaćica koja za sebe tvrdi da je ateistkinja, brine
oko nečega što ona zove „spoljašnja religioznost“. Obilježja na čelima muškarca
koje su stekli silovitim klanjanjem kako bi izgledali veoma pobožni, sa
brojanicom snažno stisnutom među prstima, sve to je čini ogorčenom. „Mi smo
jedno bolesno društvo u kojem dominira briga prema izgledu i hipokrizija. Ne
znam kuda nas to vodi“, kaže ona.
Paradoksalna potvrda njenog pesimizma: zaprepašćujući broj
estetskih operacija kod Iranaca. Nos, usne, jagodice, obrve… Maturantkinji od
18 godina roditelji će pokloniti operaciju nosa. U Teheranu se ispod velova
viđaju mali prćasti nosevi, lica Barbike, istaknuta šminka. Ponekad je to
katastrofalno. Odakle dolazi taj fenomen koji se pojavio prije pet ili šest
godina i vezuje se za sve društvene slojeve? Niko zapravo ne zna da objasni. Da
li su žene možda opsjednute svojim licima pošto im je zabranjeno da pokazuju
svoje tijelo i svoju kosu?
„Da slika Irana bude rehabilitovana“
U Komu, svetom gradu u Iranu, diše se lakše nego u Teheranu.
Nalazi se u pustinji. Ovdje nema zagađenja, ali je klima suva, sparna. Smješten
150 kilometara jugozapadno od glavnog grada, ovo mjesto od milion stanovnika je
prvi centar za teloško obrazovanje u zemlji – 5000 žena studira vjeronauku
ovdje – i važno mjesto hodočašća. Ovdje je sahranjena Fatima Masuma, sestra
osmog šiitskog imama Reze, u prelijepom i ogromnom mauzoleju. Na fasadama
zgrada nalaze se džinovske freske koje predstavljaju ajatolaha Homeinija,
inicijatora islamske revolucije koji je dugo živio u Komu. Ovdje nema velova u
boji: sve žene, bez izuzetka, nose čador. Često se kreću motorima, sjedeći iza
svog muža, uvijek pokrivene kada su napolju.
Četrdeset-osam hiljada žena sa teološkim obrazovanjem danas
šire božju riječ u Iranu. Fariba Alasvand je „Eshtehot“ što je najviši stepen
studija teologije. Ona predaje u Centru za istraživanje porodice i žena. Njeni
studenti su i muškarci i žene. „Žene u Iranu se veoma razlikuju od onih u
ostatku arapskog sveta. Mi dajemo veliki značaj svojoj slobodi. To odslikava
iransku i šiitsku kulturu“, hoće da kaže od samog početka. Na temu obaveznog
nošenja hidžaba, ona na trenutak oklijeva, verovatno zbog poznate lažne
nevinosti pitanja. „Stih iz Kurana nam kaže: „Nosite hidžab.“ On štiti žene.
Ako napustimo ovo pravilo islama, napustićemo i ostala“, konačno popušta.
Ova konzervativna domaćica od šezdesetak godina ponekad
putuje u Evropu ili Sjedinjene države kako bi učestvovala na vjerskim
konferencijama. Svaki put ona osjeća „negativan pogled Zapadnjaka“ i ona trpi,
kao i ostali Iranci. Prema njenom mišljenju, mediji su ti koji su odgovorni za
nerazumijevanje. Njen strah: da će ukidanje sankcija, koje „želi cijela nacija
kao i vođa“, na kraju dovesti do porobljavanja Irana. „Zapad hoće da uđe u
Iran, ali odbija da uzvrati“, žali se ona. Njena želja je da zemlja sačuva
svoje specifičnosti. „Naša religija nam daje kulturu i okvir. Naša sloboda se
mora ispoljavati u okvirima Kurana.“
Mlađa, ali isto toliko konzervativna, Zara Aminmadžad je
također diplomirala islamsko pravo i predaje u Komu. Uz spontani osmjeh ona
smatra da hrišćanstvo i islam „imaju puno zajedničkih tačaka“ i žali što Zapad
ima „jednu tako lošu sliku o islamu, posebno kada su u pitanju žene“. Šta joj
najviše smeta? Konzumerizam zapada o kojem sanjaju Iranci, kaže ona. „Umjesto
što čekaju ukidanje sankcija, bolje da su vrijednije radili“, konstatuje.
Ono što Sanaz Minai očekuje od velikog povratka Irana na
međunarodnu scenu, u najmanju ruku je ovo: „Da slika Irana bude rehabilitovana.
Da se njegove izgubljene vrijednosti obnove.“ U farmericama, sa cipelama na
štikle i ešarpom, ona je model uspjeha. Napisala je više od 20 dijela o
iranskoj kuhinji i kulturi, pokrenula školu posvećenu umeću gostoprimstva,
Kulinarski klub, te osnovala Sanazsania-iju, vodeći kulinarski časopis.
Ukidanje sankcija joj otvara beskonačne perspektive. Ona želi da u Iranu
napravi „kulinarski centar“, koji je istovremeno „u modi i šik!“.
Izgleda da ništa ne može zaustaviti drugu preduzetnicu na
putu do uspjeha: Faranak Askari. U junu 2013, mlada žena je bila u Londonu,
gdje je i odrasla, kada je čula poziv novog predsjednika Hasana Rohanija:
„Dođite u Iran!“ Dva mjeseca kasnije, ona je otišla u Teheran i pokrenula
Toiran („To Iran“), uslužnu kompaniju za VIP turiste i poslovne ljude.
Istovremeno je pokrenula i internet stranicu na kojoj okuplja sve moguće
informacije o oko pedesetak iranskih gradova – neku vrstu digitalnog Bekpeking
vodiča. Uspeh trenutačan.
„Najveća prijetnja za režim“
Od sporazuma 14. jula 2015, rezervacije na Toiran-u se
dupliraju svakog mjeseca. Klijentela je većinom iz Evrope. Ono što je veoma
važno za Askari: da bankarske transakcije između Irana i stranih zemalja, koje
su poslednjih godina bile zabranjene zbog zapadnih sankcija, budu ponovo
uspostavljene. Toiran, kao i brojna druga iranska preduzeća, ima blokirane prihode
u Dubaiju. „Nedostaje nam likvidnosti. Kako bismo preživjeli moramo smanjiti
razmjenu! Ali to ne može da potraje: moraju se prikupljati sredstva,
investicije…“.
Poznata po svojoj iskrenosti, Šahidokt Molaverdi ne oklijeva
da se sretne sa novinarima sa zapada, ali se sad ipak veoma uspješno održava u
okolišanju oko odgovora. Treba reći da je situacija za nju teška. Imenovana za
potpredsjednicu Republike odgovornu za pitanja žena i porodice prije dvije
godine, od strane predsjednika Rohanija, ova pravnica od četrdesetak godina
ostaje na oprezu. „Trebalo bi da je više žena u skupštini“, kaže ona. Ili: „Mi
moramo uvesti žene u sve sfere vlasti.“ Niti jedna riječ ni manje ni više.
Razumijemo: između blizine izbora 26. februara, ukidanja sankcija i otvorene
krize sa Saudijskom Arabijom, ona ne smije da dozvoli ni najmanji ispad.
Žene, značajna tema u Iranu? Bez sumnje. „Režim ih se plaši.
One za njega predstavljaju najveću prijetnju“, tvrdi jedan univerzitetski
predavač. „Ne znaju kako da se nose s njima, kako da se bore, da onemoguće
kontinuirano otvaranje novih prodora…“ A pitanje vela, bez velikog značaja u
suštini, je simbol. Kao što kaže teološkinja iz Koma, „ako popustimo tu,
popustićemo i oko ostalog…“.
(The Bosnia Times, Le Monde diplomatique, Piše: Florence
Boze's )
