MARKER
Senad Avdić je
već “okrvavio” pero pišući za komunističke medije koje su uređivali Stipe Šuvar
i Nijaz Duraković osuđujući Aliju Izetbegovića i Džemaludina Latića u vrijeme
dok su robijali kao “islamski fundamentalisti” tražeći za njih doživotne
robije
FOTO: Avdić
(Agencije)
“Dvadeset minuta,
uvrh glave pola sata, izdržao sam gledanje na Federalnoj televiziji emisije u
kojoj su pametni i knjiški ljudi raspredali o povampirenju desničarskih
ideologija i manifestacija u regionu”, komentirao je Senad Avdić emisiju
“Pošteno”.
“Odustao sam kada
je Džemaludin Latić, omiljeni pjesnik bošnjačkih šehida, zatražio da se
unaprijed ne osuđuju oni koji si se otišli boriti i ginuti u “miloj, suroj
i žestokoj”- Siriji”, piše Avdić.
“Prešaltao sam se
na srbijansku “Happy” televiziju i to baš u momentu kada je Momčilo
Krajišnik, gost u “Ćirilici”, biranim riječima govorio o Aliji
Izetbegoviću.
Ratni zločinac
Momo kaže da je Aliji zahvalan iz najmanje dva razloga. Najprije, zato što
nakon prvih izbora nije želio formirati vlast bez Srpske demokratske stranke
(“A mogao je napraviti sa Srbima iz SDP-a koji su ušli u državni
Parlament”, objasnio je).
Drugo, kaže
Krajišnik, Alija je ispao mudar džentlmen i pouzdan partner kada je nakon
Daytona odbio prijedlog Richarda Holbrookea da se zabrani političko djelovanje
Srpske demokratske stranke.
Zahvaljujući
Izetbegovićevom političkom merhametluku, ratni zločinac Momčilo Krajišnik je
dvije godine bio kolektivni predsjednik Bosne i Hercegovine. Bezmalo je iz
državničke fotelje uletio u zamku vojnih specijalaca SFOR-a koji su ga
degažirali u Haag,
I ne samo to:
predsjednik državne parlamentarne Komisije za ljudska prava, nakon prvih
poratnih izbora, postao je koljač sa Drine, Velibor Ostojić, Karadžićev
minijaturni Gebels.
Krajnje
očekivano: za Ostojića je ruku digao i glas dao i SDA-ov parlamentarac,
Izetbegovićev partner u stradalništvu, ratni vojni dezerter na dugogodišnjem
tajnom zadatku, Džemaludin Latić. (…) “Džemo, jebi se!”, prepričali
su mi da je iznervirani Zdravko Grebo opsovao u studiju Latiću;” poentirao je
Avdić u svom komentaru.
FOTO: Selimović
(Agencije)
Zašto Avdić ovako
mahnita kad su u pitanju Alija Izetbegović i Džemaludin Latić? Postoji više
razloga za to. A prvi se može tražiti u tome što su manje-više svi mediji koje
financira i sponzorira Mujo Selimović krenuli u harangu na Latića; vjerovatno
posljednjeg bošnjačkog mohikanca koji nije dao prisegu Udbi. Surovi bošnjački
NACIKAPITALIZAM čiji je ideološki stožer u “Sarajevskoj pivari”, jer je pivski
lobi stvorio i Hitlera ,zar ne (?!), pokušava ušutkati svako neovisno i slobodarsko
mišljenje koje bi se ,ne daj Bože, moglo drznuti i detektirati tu opaku
političku i društvenu pojavu. Ovaj bošnjački nacikapitalizam, ista se
definicija može primijeniti i na srpski i hrvatski, izrastao je iz
najbrutalnijeg oblika NACIONALIZMA, u vrijeme nacionalne privatizacije koja se
sprovodila pod geslom da je bolje da (u)krade naš Mujo (Selimović) nego neki
Hrvat ili Srbin. U ideološkom smislu NACIKAPITALIZAM se može definirati kao
hibrid nastao srastanjem naci(onal)zma i komunizma koje je projektirala Udba u
svim postkomunističkim društvima od Kavkaza do Balkana! Nacikapitalizam je
posebno našao plodno tlo kod muslimanskog mentaliteta kako na Kafkazu, tako u
Sandžaku pa, evo i u Sarajevu.
Osim toga, Avdić
je već “okrvavio” pero pišući za komunističke medije koje su uređivali Stipe
Šuvar i Nijaz Duraković osuđujući Aliju Izetbegovića i Džemaludina Latića u
vrijeme dok su robijali kao “islamski fundamentalisti” tražeći za njih
doživotne robije.
Samo su se
rijetki intelektualci, poput Semezdina Mehmedinovića usudili denuncirati Avdića
i to objaviti kao tekst “o svom kolegi i (ne)prijatelju Senadu Avdiću”. „Avdić
je zapravo bio politički uposlenik u republičkoj omladinskoj organizaciji koja
je bila osnivač Lica, a družili smo se i izvan redakcije, bio je iznimno
duhovit, otrovan i tada», zapisao je Mehmedinović u Danima, « I bio je
neobrazovan. A to je vrlo nesretan spoj, njega je fascinirao svijet
književnosti i filozofije, ali ga nije razumijevao. (…) A onda se on preselio
u Beograd, gdje je uređivao Mladost, kako se tada zvalo neko svejugoslavensko
omladinsko glasilo. Po prirodi svog posla – sretao se sa Slobodanom
Miloševićem. (…) Jednog jutra se pojavio ozaren i s vrata krenuo hvaliti
Miloševića,a mene su plašile tadašnje akcije njegovog omiljenog političara
(koji ga prima u svom kabinetu i pokazuje mu časopise iz svijeta za koje je tih
dana dao intervjue, “posebno ponosan na razgovor objavljen u kairskim
novinama”). (…) Godinu, ili dvije godine nakon toga, 1990, meni se u
posjetu najavio doskorašnji kolumnist Slobodne Bosne (…)Tih dana je,
zahvaljujući svojim političkim vezama, uspio doći do arhiva službe bezbjednosti
tada već bivšeg političkog i policijskog ustroja zemlje. Pričao je sporo i temeljito,
najprije opisujući metod organizacije tog mjesta, način na koji su arhivirani
izvještaji koje su policijski doušnici pisali. Neki su fajlovi pohranjivani u
crvene fascikle, neki u plave, neki u žute, neki u zelene, neki u bijele, elem
– prema njegovom svjedočenju – u smeđim fasciklima je našao fajl u kojem su
pohranjeni izvještaji “o našim aktivnostima”. “Kakvim
aktivnostima?”, pitam, a on kaže: “Tamo su detaljni opisi naših
razgovora u redakciji Lica. A vrlo je lako, po stilu, razlikovati one koje je
pisao Cigan iz Bileće (kako je on zvao Senada Avdića), od onih koje je pisao
Metilj Alkohol (tako je on zvao Asima Metiljevića).” Ovaj portret
poglavice Švrakino Pero, iz Švrakina sela, objavljen je u Danima, 18.7. 2008.,
br 579.
“Dobro ja
poznajem Udbu – rekao bi on – koja je moć iznad svačije moći, stranka nad svim
strankama. Tragično je da njoj, kao hipnotizirani, sve više povjeravamo i dušu
djece u Srbiji, vaspitanje omladine. Ona zabranjuje istinu, misao, ubija
slobodu, a ne samo ljude. Ona Srbiju hoće začahuriti u svoje molitvenike
nesreće. Kad bi se mozak Srbije, pred njom, rasklopio kao knjiga, Udba bi
precrtavala i cijepala listove!”, napisao je nedavno Vuk Drašković.
(The Bosnia
Times)
