Otkud to uzbuđenje oko poziva mujezina u Kölnu? Je li neka ekstremistička muslimanska džamijska zajednica podnijela zahtjev da se poziv na ritualnu molitvu prenosi preko zvučnika? Nije.
Očigledno bez konkretnog povoda, ljudi na čelu grada Kölna odlučili su ukazati na to da prema važećem njemačkom zakonu, postoji mogućnost takvog poziva na glavnu molitvu petkom u podne u trajanju od pet minuta.
Burna rasprava koja je uslijedila malo govori o trenutnoj pravnoj situaciji, ali puno više o osjetljivosti ove teme, nesporazumima, dezinformacijama i ofenzivnom samo-pozicioniranju.
Zakoni u Njemačkoj
Muslimanski poziv na molitvu preko zvučnika spada u okvire slobode vjeroispovijesti koji su definirani Temeljnim zakonom SR Njemačke (članak 4).
Kao i sa svim drugim temeljnim pravima, u svakom pojedinačnom slučaju se mora „odmjeriti” postoji li nešto značajnije zbog čega se to pravo u konkretnom slučaju može i zanemariti.
Takvi kontra-razlozi u ovom slučaju mogu proizaći prvenstveno iz Saveznog zakona o zaštiti od izvora štetnih utjecaja (između ostalog i buke, nap. ur.) u kojem se kaže da se mora izbjeći opasnosti ili značajne smetnje za širu javnost, odnosno susjedstvo. Uzgred, isto to vrijedi i za crkvena zvona.
Na ustavnoj razini, ovdje se može pozvati i na „negativnu vjersku slobodu”, koja štiti od pretjeranog suočavanja s religijom u javnom prostoru. Svakako bi bilo isključeno da se preko zvučnika na molitvu poziva noću, a ovisno od jačine zvuka, također i neposredno pored osjetljivih objekata kao što su bolnice.
Ali ovdje se ne radi o tome. Kratak poziv na molitvu koji nije pretjerano glasan, usred radnog dana, bit će dozvoljen u većini slučajeva. Naravno, svaki pojedinačni slučaj se mora ispitati posebno. U mnogim njemačkim gradovima već je uspostavljena odgovarajuća praksa, a da pritom nije došlo do sukoba vrijednih spomena.
Ali što bi trebalo reći o protuargumentima iznijetim u javnoj debati?
1.„Za razliku od poziva mujezina na molitvu preko zvučnika, crkvena zvona su dio kulturnog naslijeđa zemlje“
Do sada je to svakako točno, ali nije pravno relevantno.
Pravo sekularne pravne države je dinamično i reagira na promijenjene činjenice. Kada u zemlji postoji milijunsko muslimansko stanovništvo, sasvim je normalno da i ono postavi vjersku infrastrukturu i tako postane javno vidljivo – i čujno.
2. „Za razliku od crkvenih zvona, mujezinov poziv na molitvu preko zvučnika širi ekskluzivnu vjersku poruku”
To je djelomično tačno.
Značenje liturgijskih zvona mnogima je razumljivo i bez riječi. Crkvena zvona u podne, koja se i danas čuju, nekada su se zvala „turska zvona” i od 15. stoljeća su se čula u znak pobjede u borbi protiv „turske prijetnje“. Za razliku od današnjeg vremena, tada je to bila realna politička opasnost – zbog napredovanja Osmanskog carstva.
Osim toga, poklič „Alahu akbar“ se često pogrešno prevodi. Ispravno je „Bog je velik”. Za ljubitelje arapske gramatike: „Akbar” ovdje nije komparativ („Bog je veći“ – od čega to, u strogo monoteističkoj religiji?). A sigurno nije ni superlativ („Bog je najveći”).
To da većina religija polaže pravo na istinu je nespektakularna činjenica koju dijele i s mnogim nereligioznim ili antireligijskim pogledima na svijet.
3. „Većina stanovništva je protiv javnog poziva na molitvu”
To je možda tako, ali je pravno nebitno.
Demokratske većine mogu odlučivati o puno toga, ali ne mogu oduzeti temeljna prava manjinama. Pravna država ima zadatak upravo zaštititi manjine, pa zato ne dozvoljava da većina odlučuje o ograničenjima osnovnih prava.
Bez obzira na to, većina islamskih zajednica se odriče javnog poziva na molitvu u pretežno nemuslimanskom okruženju jer tu on gubi smisao. Danas aplikacija za molitvu podsjeća na pravovremeni odlazak u džamiju. To je sasvim valjan argument, o kojem, međutim, mogu suditi samo pogođeni.
Međutim, također treba priznati da prisustvo u javnom prostoru signalizira simboličko sudjelovanje u životu društva u cjelini. Ništa drugačije nije bilo ni s izgradnjom prvih reprezentativnih sinagoga u centrima njemačkih gradova u doba buržoaske emancipacije židova. Zapanjujuće je koliko neki argumenti usmjereni protiv poziva mujezina nalikuju tadašnjim argumentima protiv izgradnje sinagoga.
4. „Dozvoljavajući da mujezin javno poziva na molitvu preko zvučnika, država se ‚udvara’ predstavnicima ‘političkog islama'“
Ovaj „argument“ se trenutno često čuje i u konkretnom kontekstu je polemičan i na koncu neprijateljski prema pravnoj državi.
Nesporno je da postoje znatni problemi s muslimanskim vjerskim ekstremizmom, kao i s mnogim drugim ekstremizmima, posebno desničarskim radikalizmom u starom i novom ruhu, i protuustavnim neprijateljstvom prema muslimanima.
Takvi problemi proizlaze iz vjerski utemeljenog prava da se vlada (odnosno da se preuzme vlast, nap. ur.), što je suprotno vladavini zakona. Međutim, nijedna takva organizacija nije podnijela odgovarajući zahtjev – da se na molitvu poziva preko zvučnika.
Čisto tradicionalno prakticiranje religije, bilo kroz odijevanje ili običaje u prehrani, bilo kroz određene rituale, nikako nije „politički islam“ u smislu gore opisanog problema. Neutemeljena tvrdnja da se država udvara „političkom islamu“ pokazuje da je u javnoj debati ovaj izraz izgubio sve konture i da se ponekad koristi kao čista denuncijacija.
