Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Istina je, skakao sam od sreće kad je Rahim Sterling prošle nedjelje dao gol protiv Njemačke. Isto bih se radovao da ga je dao Škotskoj. Kad Indija slijedećeg mjeseca bude igrala protiv Engleske u kriketu, navijt ću za Englesku, a ne za zemlju u kojoj sam rođen.
Kad je sport u pitanju, duboko sam investiran u engleski identitet. Mada sam spreman da mašem zastavom na stadionu, u drugim oblastima zastava miruje. Ja sam, kako bi Sunder Katwala i John Denham rekli, „Englez na 90 minuta“. Katwala, koji vodi konsultantsku firmu Britanska budućnost i Denham, bivši poslanik laburista, danas direktor Centra za engleski identitet i politiku na Univerzitetu u Southamptonu, jedni su od najgorljivijih zagovornika potrebe za engleskim identitetom na ljevici. Zajedno sa Steavom Ballingerom, objavili su novi pamflet pod nazivom „S one strane nacije na 90 minuta“, koji zagovara „inkluzivnu Englesku izvan stadiona“ i na njemu.
Ranije nisam bio Englez čak ni tih 90 minuta. Kao tinejdžer koji odrasta u duboko rasističkoj Britaniji, često lišen prava na pripadanje, namjerno sam pao na Tebitovom testu i odbijao da navijam za bilo koji britanski tim, kamoli engleski. Bilo u nogometu, kriketu ili klikerima, važilo je pravilo „bilo koji tim osim engleskog“.
Danas je drugačije. Rasizam nije nestao, ali je ona njegova otrovna verzija koja je izobličila Britaniju prie jedne generacije konačno počela blijediti. Priroda britanskog i engleskog identiteta takođe se promjenila. Prema podacima Britanske budućnosti, danas malo bjelaca u Engleskoj misli da neko kao ja nije Englez. Samo jedan od 10 insistira na rasno isključivom identitetu. Kad je riječ o etničkim manjinama, manje od jedne na 5 osoba osjeća da je engleski identitet domen bjelaca. Manjine u Engleskoj sebe češće identificiraju kao Britance nego kao Engleze. Taj jaz se sada sužava, smatra Britanska budućnost i mnogi ljudi se osjećaju i kao Britanci i kao Englezi.
Odavno sam napustio stav „bilo šta osim Engleske“. Sad i ja osjećam bol zbog poraza na prvenstvu u kriketu, radost zbog pobjede nogometaša nad Njemcima. Da li vidim sebe kao nešto više od „Engleza na 90 minuta“? Mogu li biti Englez 24/7?
Tribalizam je sastavni dio sporta. Naravno, sport je i vještina i srčanost, odlučnost i snaga. To su razigrane noge fudbalera Moa Salaha, uzvišeni forhend Rogera Federera, munjevita brzina sprinterke Dine Ašer-Smit. Ali tu su i rivalitet i sukob, na ličnom i timskom nivou. Liverpul protiv Mančester Junajteda, Federer protiv Nadala, Britanka Asher-Smith u olimpijskom obračunu protiv Jamajčanke Shelly-Ann Fraser-Pryce: to je ono što sportu daje dušu i dramu, ono što ugrađuje individualna postignuća u širu priču koja pripada publici koliko i takmičarima.
Sport generira vrstu tribalizma koju ne želim vidjeti izvan stadiona. Žestoka i nemilosrdna, to je lojalnost koja ne podliježe kontroli razuma. Možda bih volio da Engleska u nogometu potuče Škotsku do nogu (izvini, Andy Robertsone) ali ne mislim da su interesi Engleske izvan terena suštinski različiti od interesa Škotske, niti bih volio razmišljati o politici u okvirima takvog razdora.
Pokojni Roger Scruton, konzervativni filozof, tvrdio je da Englezi „nikada nisu morali sebi postaviti pitanje ko smo mi, jer su instinktivno znali ko su“. Engleska je prosto bila njihov dom. Ali dom može imati razna značenja, može biti isključiv koliko i širokogrud. Prema Scrutonu, skorašnji imigranti „uopće nisu pravi Englezi, već su postali Britanci kroz čudan proces koji nadilazi neprirodnost stranaca: nelagoda zbog imigracije je neizbježna zbog poremećaja starog poznatog iskustva doma“.
Naravno, zagovornici engleskog identiteta sa ljevice, kao što su Katwala i Denham, odbacuju takvu viziju i definiraju ga njegovom inkluzivnošću, smatrajući ga „građanskim identitetom“, neophodnim za izgradnju „političke zajednice“. Upadljivo je koliko se malo razgovara o tome šta, mimo diverziteta, uopće znači engleski identitet.
Dijelom je to posljedica načina na koji je diskusija pokrenuta, uglavnom kroz eroziju britanskog identiteta. Kako su Škoti i Velšani razvijali svoje identitete i sticali zakonodavnu autonomiju, mnogi u Engleskoj su osjetili gubitak moći i kontrole nad svojim životima. Bio je to, kako se pokazalo i u raspravi o brexitu, djelimičan efekat već duže vrijeme tinjajućeg resantimana prema „eliti iz metropole“ i osjećaja da su ih zaboravile glavne političke partije, posebno laburisti. Engleski identitet doživljava uspon ne zbog pozitivnih podsticaja na usvajanje identiteta, već zbog nepovjerenja i prezira prema drugim oblicima kolektivne pripadnosti.
Ta oskudnost engleskog identiteta stvorila je od nogometa njegov primarni simbol. Anketa koju je sprovela Britanska budućnost pokazuje da nogometni tim daleko nadilazi bilo koji drugi simbol inkluzivnog engleskog identiteta. Kao i u većem dijelu političke debate.
„Zamišljena nacija miliona djeluje realnije kao grupa od 11 izabranih ljudi“, pisao je Eric Hobsbawm, što je citat koji Katwala koristi u svom eseju kada hoće istaknuti značaj nogometa za engleski identitet. Vrijedi pročitati cijeli pasus iz kog je citat izvađen (iz knjige „Nacije i nacionalizam od 1780“). Hobsbawm opisuje rast nacionalističkog žara u Evropi u međuratnom periodu, u trenutku kada vlade počinju koristiti sport kao most između javne i privatne sfere, da bi „nacionalni simboli postali sastavni dio života svakog pojedinca“.
Na pitanje zašto se toliko ljudi priklonilo ovom projektu, Hobsbawm odgovara da je on dobrim dijelom „ispunio prazninu neuspjeha, nemoći i očigledne nesposobnosti drugih ideologija, političkih projekata i programa da ostvare nade ljudi“. To je tako bilo tada, a tako je i danas. John Denham je možda u pravu kada kaže da je Engleskoj potreban parlament. Ali osjećaj napuštenosti i gubitka kontrole koji dominira politikom u Engleskoj neće ublažiti ni autonomno zakonodavstvo, ni osjećaj engleskog identiteta. Za to je potrebna druga vrsta političkog projekta.
Strastveno ću navijati za Englesku, ali kad prođe tih 90 minuta nestat će i moj engleski identitet. U sportu sam tribalan, ali zbog nacije ne.
(TBT, The Guardian)
