TEME
Da lider bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka) Alija Izetbegović nakon međunarodnog priznanja BiH 1992. nije želio uspostavljanje “multietničkog, liberalnog demokratskog društva“ bilo je jasno svim balkanskim političkim akterima kao i trezvenim zapadnim analitičarima
FOTO: Prlić, Praljak (ICTY)
Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj (HSKNJ) krovna je organizacija koja se na saveznoj razini Njemačke zauzima za interese cca 400 000 ljudi sa hrvatskim korijenima. Činimo petu najbrojniju useljeničku skupinu u Njemačkoj, s primarnom zadaćom uspješne integracije Hrvata u njemačko društvo, a djelujemo i na globalnoj razini u 30 zemalja svijeta, te smo i član vijeća UN-a za nevladine organizacije („NGO member of UN“).
HSKNJ zauzima se za jačanje njemačko-hrvatskih odnosa na političkom, društvenom, kulturnom i gospodarskom području, te nastojimo dati svoj doprinos u globalnim društvenim kretanjima, ljudskoj jednakosti, pravednosti i toleranciji. Razlog našeg obraćanja je odluka Haškog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) da se bosanskohercegovačkim Hrvatima produžava vrijeme već utvrđenog žalbenog postupka, a time i konačna presuda.
Vrlo smo zabrinuti zbog ovakvog pristupa koji postaje praksa u postupku samo s jednom od tri strane iz BiH, hrvatskim optuženicima na ICTY. Stoga smo slobodni, iznijeti Vam naša saznanja i izraziti duboku zabrinutost ovakvim utvrđivanjem pravednosti za ratne događaje u BiH.
U oružanim sukobima u BiH (1991.-1995.) sudjelovale su tri nacionalne strane (tri naroda; Bošnjaci, Srbi i Hrvati) s vlastitim političkim strukturama, oružanim snagama i organizacijom vlasti na teritorijima pod njihovim nadzorom. Glavni oružani sukobi vođeni su između Vojske Republike Srpske (Srbi), s jedne i Armije RBiH (Bošnjaci) i Hrvatskog vijeća obrane (Hrvati) s druge strane, što je uz visok stupanj inkorporiranosti susjednih država i stranog čimbenika činilo temelj građanskog rata u BiH.
U prvoj fazi rata u BiH tadašnji vršitelj dužnosti državnog tajnika Lorens Iglberger bez ikakvih ograda jasno je stavio do znanja da je cilj politike SAD u BiH dobivanje bodova u islamskom svijetu te pobijanje optužbi o „antimuslimanskim predrasudama“ američke politike na Bliskom istoku (MacNeil/Lehrer PBS NewHour, 6. 10. 1992.).
Sustavno prikazivanje bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka) kao nevinih žrtava u obrani multikulturne tolerancije koje je u okviru takve američke politike uslijedilo u američkim i zapadnoeuropskim medijima prikrivalo je stvarni karakter rata u BiH.
Daleko prije početka rata u BiH (1991./1992.) politički lider bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka) Alija Izetbegović u svojem političkom programu „Islamskoj deklaraciji“ (1970; ponovno objavljena 1990.) isticao je: „Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija.“ (1970; str. 22.) te najavio ideju „Islamske države“ s čijim se posljedicama danas suočava suvremeni svijet: „U jednoj od teza za islamski poredak današnjice naveli smo da je prirodna funkcija islamskog poretka težnja za okupljanjem svih Muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu.
U današnjim prilikama ova težnja znači borbu za stvaranjem velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije. (1970; str. 46.).
Da lider bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka) Alija Izetbegović nakon međunarodnog priznanja BiH 1992. nije želio uspostavljanje “multietničkog, liberalnog demokratskog društva“ bilo je jasno svim balkanskim političkim akterima kao i trezvenim zapadnim analitičarima.
Dobro informirani zapadni analitičari upozoravali su kako će promuslimanska politika SAD pretvoriti BiH i europski jugoistok u žarište islamskog terorizma i prijetnju zapadnim interesima. Ta su upozorenja rutinski odbacivana od strane donositelja političkih odluka u SAD kao neosnovane ili čak kao paranoidne konstrukcije nastale u, Rusima sklonoj, srpskoj propagandnoj kuhinji ili njima sličnim konstrukcijama propagande bosanskohercegovačkih Hrvata.
Utjecaj promuslimanske politike SAD rezultirat će nakon uspostave mira u BiH Dejtonskim sporazumom (1995.) sudskim progonom vojnog i političkog vrha Republike Srpske, ali i Hrvatske Republike Herceg-Bosne na ICTY kao i amnestiranjem političkog i vojnog vodstva bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka) od počinjenih zločina nad Hrvatima i Srbima u BiH.
Podrška promuslimanske politike SAD navodno umjerenim bosanskohercegovačkim muslimanima (Bošnjacima) jer je to navodno predstavljalo najbolju obranu od ekstremista među bosanskohercegovačkim muslimanima (Bošnjacima) rezultirat će stvaranjem žarišta islamskog terorizma u BiH odakle se on danas dalje širi na europske zemlje.
(U selu Kostajnica u bosanskohercegovačkoj općini Konjic ubijeni su 24. prosinca, na Badnju večer, uoči Božića, 2002. Anđelko Anđelić (68) i njegove dvije kćeri, Mara (46) i Zorica (27), a Anđelkov sin Marinko (30) zadobio je teške ozljede.
Ubojica Muamer Topalović prema vlastitom iskazu pripadao je dvjema islamskim organizacijama: bio je član Islamske aktivne omladine i organizacije („Džem ijjetul Furqan“) (Nerdin Ibrić, pripadnik vehabijskog pokreta, ubio je 28. 4. 2015. jednog i ranio dvojicu policajaca u napadu na policijsku postaju u Zvorniku u BiH; Emir Omeragić pripadnik vehabijskog pokreta 18. 11. 2015. ubio je dva vojnika Oružanih snaga BiH u Rajlovcu kod Sarajeva u BiH).
Kako bi se otklonile negativne posljedice promuslimanske politike SAD na ICTY Vašoj pozornosti predlažemo jednu od negativnih posljedica takve politike.
ICTY je izrekao 29. 5. 2013. prvostupanjsku presudu šestorici bivših pripadnika vojnog i političkog vrha Hrvatske Republike Herceg-Bosne („Prlić i drugi“).
U presudi bivši premijer Hrvatske Republike Herceg Bosne Jadranko Prlić, bivši ministar obrane Bruno Stojić, generali Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Hrvatske Republike Herceg Bosne Valentin Ćorić i predsjednik komisije koja je upravljala zatvorima i zatočeničkim centrima Hrvatske Republike Herceg Bosne Berislav Pušić osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora zbog navodnih ratnih zločina počinjenih tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH 1993. i 1994. godine.
Prliću je izrečena kazna od 25 godina zatvora, Stojiću, Praljku i Petkoviću od 20, Ćoriću od 16 i Pušiću od 10 godina zatvora.
Slučaj „Prlića i drugih“ jedan je od najduljih procesa na Haškom sudu. Optuženici su se dragovoljno predali ICTY još 2004., suđenje im je počelo dvije godine kasnije, 2006., a prvostupanjske presude su izrečene tek 7 godina kasnije, 2013. godine. Osuđeni su kao članovi udruženog zločinačkog pothvata (UZP) čiji je navodni cilj bio da se etnički očiste Bošnjaci iz onih dijelova BiH koji su proglašeni Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom (hrvatski politički entitet tijekom rata u BiH).
U ratu od 1991.-1995. godine u BiH u kojem su svi narodi stradali, prema istraživanjima Caritasa Biskupske konferencije BiH, čija se istraživanja oslanjaju na podatke Ministarstva socijalne politike raseljenih osoba i izbjeglica Federacije BiH, od ukupnog broja Hrvata iz svojih domova protjerano je 312.000 što predstavlja 43,5% od ukupnog njihova broja (Arhiv BK BiH 158-3/99.; Ovo je izvještaj mons. dr. Miljenka Ančića nekadašnjeg ravnatelja Caritasa BK BiH, koji je on predstavio na zasjedanju BK BiH u Banjoj Luci 13 srpnja 1999.).
Široj javnosti u svijetu je nepoznato, kako je s područja pod nadzorom Bošnjaka (bošnjačke Armije RBiH) u BiH protjerano 170.000 Hrvata, a iz Republike Srpske 142.000 Hrvata.
Radi objektivnosti i poštenog odnosa prema stradanju i drugih naroda, prikazujemo po istim istraživanjima i podatke o progonu Srba i Bošnjaka.
Sankcioniranje bošnjačkog političkog i vojnog vodstva za sudjelovanje Bošnjaka u ukupnom zločinu progona stanovništva u potpunosti je izostalo na ICTY tako da se danas na ICTY ne vodi niti jedan postupak protiv predstavnika bošnjačkog političkog i vojnog vodstva u ratu u BiH.
Nakon prvostupanjske presude „Prliću i drugima“ na ICTY bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović na svečanosti posvećenoj bošnjačkoj Armiji RBiH u Podveležju nedaleko od Mostara 16. lipnja 2013. kazao je: „Bio je to udruženi zločinački pothvat hercegovačkih Hrvata s Tuđmanovim režimom. Od sada tko god spomene treći entitet i Herceg Bosnu, nastavio je zagovarati zločinački pothvat“.
Temeljem navedenih riječi Bakira Izetbegovića nameće se pitanje kakva je uporabna vrijednost presuda ICTY u političkom životu BiH?
Donose li se presude kako bi se ostvarila pravda i kaznili ratni zločini, ili kako bi se „zadao udarac“ nastojanjima hrvatskog naroda da bude ravnopravan s Bošnjacima i Srbima u BiH što on danas nije i što se želi spriječiti od bošnjačkih političkih struktura u BiH na čelu sa Bakirom Izetbegovićem?
Na ICTY održala se 23. studenog 2015. statusna konferencija o stanju u žalbenom postupku u slučaju „Prlić i drugi“.
Glavna promjena u žalbenom postupku dogodila se zbog promjene predsjednika ICTY tako da je žalbeni postupak, kao i vođenje te međunarodne institucije Ujedinjenih nacija (UN) preuzeo malteški sudac Carmel Agius koji je na tom mjestu naslijedio Theodora Merona što bi moglo prolongirati nadnevak izricanja presude „Prliću i drugima“.
Budući je novi predsjednik ICTY ujedno i predsjednikom Žalbenog vijeća u slučaju „Prlić i drugi“ strahuje se kako će žalbeni postupak, koji traje već dvije godine, a trebao je biti završen sredinom 2017., sada biti još produljen.
Na zadnjoj statusnoj konferenciji u predmetu „Prlić i drugi“, rečeno je kako nije utvrđen datum žalbene rasprave.
Novi predsjednik ICTY kazao je kako je žalbeni postupak u samom vrhu dnevnog reda njegova predsjedničkog mandata.
Žalbena rasprava okvirno je planirana u kolovozu 2016. dok bi se konačna presuda trebala donijeti do sredine 2017. godine. Sada je veliko pitanje hoće li Žalbeno vijeće uspjeti taj opsežan predmet, sa žalbama šestorice optuženih i tužiteljstva, zaključiti u planiranim rokovima?
Pozivajući se na izvore iz ICTY, navodno, presuda neće biti donesena do 2019. jer ako je presuda trebala biti donesena 2017., a Žalbeno vijeće već dvije godine radi u drugostupanjskom postupku, to znači kako će otprilike isto vrijeme trebati za rad i novom vijeću.
Molimo Vas u okviru Vašeg utjecaja da se diplomatskim putem zauzmete da se presuda u žalbenom postupku „Prliću i drugima“ donese u najskorije vrijeme te da ishod žalbenog postupka odgovara stvarnim činjenicama iz rata u BiH, a ne promuslimanskoj politici SAD i od njih izlobiranih pojedinaca u ICTY.
Svaka nepravda, sadržana u budućim haškim presudama bila bi još jedan u nizu udaraca ionako narušenim međunacionalnim odnosima u BiH.
Potpora Hrvata budućnosti BiH takvim presudama neće porasti, nego će porasti otpor i ogorčenost, kako prema ICTY i međunarodnoj zajednici, tako i prema bošnjačkim nacionalistima koji likuju u BiH zbog dosadašnjih presuda nastalih zlouporabom ICTY, za njihove nacionalističke ratne ciljeve.
U interesu mira i dugoročne stabilnosti BiH molimo Vas da otklonite dosadašnje zlouporabe na ICTY Vašim zauzimanjem na čemu Vam se unaprijed srdačno zahvaljujemo!
(The Bosnia Times)
