Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
„Kultura nižih klasa je patološka“. Tako je govorio američki politikolog Edward Banfield u knjizi The Unheavenly City objavljenoj 1970. Banfield je vjerovao da za razliku od srednje klase „pripadnici nižih klasa žive od trenutka do trenutka… nesposobni ili nespremni da planiraju budućnost ili kontroliraju impulse“. Siromaštvo proizvode oni ljudi kojima „ne smetaju prljavština i pogoršanje uvjeta života“ ili „neadekvatnost javnih ustanova kao što su škole, parkovi, bolnice i biblioteke“.
Banfieldov glas je na više načina glas prošlosti, odjek argumenata koje su početkom 20. stoljeća iznosili zagovornici eugenike i istraživači rasnih razlika. Ipak, postao je važna figura među konzervativcima na čije stavove o redu i zakonu je snažno uticao, naročito pokušajima da socijalne probleme prikaže kao proizvod individualnih patologija, a ne loših državnih politika. Prošle godine, na 50. godišnjicu objavljivanja knjige, konzervativni sociolog Thomas Sowell pohvalio je njenog autora zbog „uspješnog rušenja logičkih grešaka koje i dan danas utiču na naše stavove i postupke“.
U razmišljanjima o stanju američke policije nakon što je Derek Chauvin proglašen krivim za smrt Georgea Floyda – znajući pritom da je tokom trajanja ovog procesa još najmanje 64 ljudi izgubilo život u susretima sa policijom – Banfield je vjerovatno dobra polazna tačka. Umjesto rasipanja novca na socijalne programe i politike, smatrao je on, država treba da „stvori oružane snage… nezavisne od gradskog stanovništva i sposobne da suzbiju svaki oblik kriminalnog ponašanja“. Taj plan je danas ostvaren.
Banfieldov student James Quinn Wislon postao je rodonačelnik doktrine „razbijenog prozora“. I najmanji prestup – dokoličenje, napijanje, prelaženje ulice na neobilježenom mjestu – mora se agresivno suzbijati, tvrdio je on. Policija mora zaustavljati ne samo kriminalce, nego i sve „sumnjive, bučne i nepredvidljive“ osobe. To je srž politike „nulte tolerancije“ šefova policije kao što je William Bratton, šef policije u New Yorku. U međuvremenu, od Ronalda Reagana do Billa Clintona i dalje, američki predsjednici su socijalne probleme sve otvorenije prebacivali u nadležnost snaga reda i zakona. Zadatak policije više nije borba protiv kriminala već upravljanje poremećajima izazvanim društvenim nejednakostima.
Ovaj proces su obilježile tri ključne odlike. Prva je militarizacija policije. Veći dio bogatog arsenala u rukama američke policije, od bacača raketa do oklopnih vozila, osigurao je Pentagon kroz program „1033“, kojim su viškovi vojne opreme besplatno predati policiji. Od 1997. policija je tako dobila opremu u vrijednosti od 7,4 milijardi dolara. Naravno, što je policija bolje naoružana, to je veća vjerovatnoća da će stradati civili, pa čak i njihovi kućni ljubimci.
Drugo, militarizirana policija svoje polje delovanja širi na nova područja, kao što su škole. Godine 1975, policija je bila stacionirana u 1 procentu američkih škola, da bi do 2018. ušli u čak 58 procenata škola. To nisu prijateljski nastrojeni policajci iz susjedstva. U knjizi Lockdown High Annette Fuentes opisuje kako se jedan instruktor za obuku obraćao policajcima: „Svakog dana treba obilaziti školu sa poluautomatskim naoružanjem i kompletnom taktičkom opremom… O sebi morate da razmišljate kao o vojnicima u ratu“. Socijalni i medicinski problemi, od mentalnih bolesti do beskućništva, također su prepušteni „policajcima ratnicima“, često uz tragične posljedice. Ako ste siromašni ili crni, veoma je vjerovatno da će vam život proteći u sjenci policije.
Tu je zatim masovno hapšenje, što je proizvod prije svega politika iz Clintonove ere. Godine 1970. u američkim zatvorima je bilo 200.000 ljudi. Danas se taj broj popeo na 2,3 miliona. U populaciji od 328 miliona, 77 miliona ljudi ima policijski dosije.
U zemlji u kojoj su linije rasnih podjela tako duboke policijska kontrola „nižih klasa“ je neizbježno rasijalizirana. Afroamerikanci čine 13 odsto stanovništva i 39 odsto zatvoreničke populacije. Branitelji ovog sistema kažu da je razlog to što se Afroamerikanci češće bave kriminalom. Ali pogledajmo problem droge. Brojne studije pokazuju da je korištenje nedozvoljenih droga u crnoj i bijeloj populaciji približno slično. Ali za pripadnike crne populacije vjerovatnoća da će biti uhapšeni, optuženi i osuđeni daleko je veća. Disproporcije u broju osuđenih zbog droge proizvod su pravosudnog sistema.
Rasna diskriminacija je očigledna, ali istraživanja ukazuju i na snažnu korelaciju između siromaštva i izgleda da neko završi u zatvoru ili pogine u susretu sa policijom. Afroamerikanci vjerovatnije pripadaju radničkoj klasi ili su siromašni, pa je vjerovatnije i da će završiti u zatvoru ili biti ubijeni. To je problem sa kojim se suočavaju svi pripadnici „nižih klasa“.
Hitno su nam potrebne brojne reforme policije, od demilitarizacije do nadzora od strane lokalnih zajednica. Ali dok policija ne prestane da doživljava sebe – i dok drugi ne prestanu tako da je vide – kao „oružanu silu koja kontrolira“ siromašne, dok ne prestane da funkcionira kao sredstvo za upravljanje problemima nejednakosti, dok te probleme ne počnemo da rješavamo u korijenu, malo je vjerovatno da će se bilo šta promijeniti.
(TBT, The Guardian)
