LUSTRACIJA
Donosimo najiscrpniji elaborat o tajnoj
policiji Titove Jugoslavije o kojoj se u posljednje vrijeme govori više nego
ikad prije
FOTO: (PIXSELL)
Donosimo najiscrpniji elaborat o tajnoj
policiji Titove Jugoslavije o kojoj se u posljednje vrijeme govori više nego
ikad prije
Tuđman se pojavio ‘80-ih u emigraciji i
motao se cijelo vrijeme po Kanadi i Torontu, tvrdio je svojevremeno srpski
udbaš Božidar Spasić.
Jugoslavija se raspala kad je ukinut nadzor
nad 150 ljudi
“Ondje je upoznao Gojka Šuška koji je
vodio prodavaonicu pečenih pilića, a postao je ministar odbrane u Tuđmanovoj
vladi. To je samo znak da je iza Hrvata stajala američka obavještajna služba.
Tuđmana smo smatrali šarlatanom i
budaletinom. Nismo ga smatrali opasnim inače bi ga već likvidirali. Na jednom
susretu Hrvata u Stuttgartu, ja sam lično donio odluku o napadu na skup kako bi
ih sve zaplašio. Nisam tražio ničije odobrenje. Cilj je bio postaviti jedan
automobil bombu koji bi razorio sve ostale automobile. U posljednji sam tren od
toga odustao kad sam vidio kako ondje govore političari iz Centralnog komiteta
Hrvatske, Ivica Račan i ostali. Shvatio sam da je gotovo kad je došlo naređenje
da se ukine mjera nadzora nad 150 ljudi iz emigracije i da im se dopusti
dolazak u zemlju. Tad se raspala Jugoslavija…”
“Udbaši su u prevratnim okolnostima
morali pronaći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne
bi pobijedio pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice.
Dali su mu putovnicu koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode
među iseljenike i od nas dobije potporu. Uz sve to, Tuđman je njima kao
partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije…
“, govorio je Nikola Štedul, hrvatski emigrant.
Ključni je čovjek ove mirne tranzicije
Josip Perković, i priča o Udbi danas se može pratiti preko njega.
Udba (skraćenica od: Uprava za državnu
bezbednost) posljednjih je mjeseci jedan od središnjih pojmova hrvatskog
društvenog života.
Na svakom koraku susrećemo frenetične
tvrdnje prema kojima Hrvatskom vladaju “Udbin sinovi”; saradnike tajne policije
kolokvijalno se naziva udbašima, brojni forumi na internetu pokušavaju dokazati
da je “Udba osnovala HDZ”, dok je “korištenje udbaških metoda” postala
standardna difamacija političkih protivnika koju koriste svi, od desnice do
ljevice.
Udbaši navodno i danas vladaju Hrvatskom
Najdalekosežnija među svim teorijama o Udbi
dokazuje kako je “Udba stvorila Hrvatsku”. Zagovornici te teorije tvrde kako su
ljudi bivše Službe državne sigurnosti, sredinom ‘80-ih godina prošlog stoljeća,
suočeni s propašću jednopartijskog sistema, sami sebi proizveli nove gospodare,
kako bi izbjegli snositi odgovornost za široku političku represiju i brojna
kaznena djela.
Prema tvrdnjama ljubitelja te teorije,
udbaši i danas vladaju Hrvatskom, raspoređeni na strateške položaje ekonomske i
političke moći, s koje su uspjeli preuzeti političku kontrolu nad cijelom
državom.
Udba je, kako bi rekao Joseph Conrad, “srce
tame”. Tajne službe bave se, već prema definiciji, najmračnijim poslovima: one
uhode, ucjenjuju, objavljuju dezinformacije, bave se propagandnim i psihološkim
ratom, ubijaju, djeluju na rubu ili izvan zakona. Zagonetka hrvatske priče jest
– kako mogu djelovati nakon svoje smrti?
Za jednu mrtvu organizaciju, koja pod tim
imenom ne postoji od 1966. godine kada su sve republičke Udbe preimenovane u
Službu državne sigurnosti, bivša tajna policija – kako vjeruje dio javnosti –
pokazuje, naime, izvanserijske znakove života.
Jugoslavija se nakon Titove smrti počela
raspadati iznutra
Neupućen čovjek koji bi se informisao na
internetu, pomislio bi, doslovno, da je riječ o zanatskoj službi, koja i danas
vuče sve konce. Ipak, ako to ne čini mrtva služba, čini se da neki njeni živi
pripadnici nisu sasvim nevažni članovi našeg društva.
Udbu je u fokus javnosti, dakako, vratila
afera Lex Perković, odnosno, priča o Josipu Perkoviću. Oko nje se pletu sve
najvažnije pozadinske hrvatske priče. Raspad socijalizma, likvidacije emigranata,
likvidacije pojedinih ljudi početkom devedesetih, silazak Saveza komunista s historijske
pozornice, politička tranzicija, uspon
HDZ-a, šverc oružja početkom devedesetih, INA, tajkunska privatizacija,
uspostava hrvatskih tajnih službi…
Iako zagonetna priča o Udbi ne može biti
razriješena bez ostatka, neki su elementi ove priče prilično izvjesni.
Jugoslavija se nakon Titove smrti počela raspadati iznutra i taj je proces
godinama bivao sve vidljiviji. U Ljubljani, Beogradu i Kosovu opozicija režimu
bila je nakon 1981. sve oštrija.
Velik se dio srpske inteligencije počeo
spremati za redefiniranje jugoslavenskog prostora, koji bi bio izložen
osjetnijoj srpskoj dominaciji. Dvije opcije – unitarizacija federacije, ili
stvaranje velike Srbije, praktički je zagovarao najveći dio srpske političke i
intelektualne scene.
U tim je okolnostima u hrvatskoj Službi
državne sigurnosti sazrelo uvjerenje da treba tražiti hrvatsku alternativu.
Bilo je jasno da se raspada socijalizam. Bilo je, također, jasno da se raspada
i Jugoslavija. Pripadnicima hrvatske tajne policije bilo je jasno da će,
pobijede li u zemlji, na višestranačkim izborima, predstavnici ljutite desnice
– uglavnom iz emigracije, ali i zemlje – pripadnici i saradnici Službe
nastradati.
Samo tokom ‘70-ih i ‘80-ih godina pobijena
su, recimo, 22 hrvatska politička emigranta. Lustracija je bila najmanje zlo
koje je udbaše moglo zadesiti. S desecima ili stotinama hiljada ljudi
opsjednutih osvetom, mogli su računati na mnogo gore opcije.
Dio javnosti Udbine pipke vidi danas u svim
važnim institucijama u zemlji
To se, međutim, nije dogodilo.
Socijalistička služba države sigurnosti mirnom je tranzicijom transformirana u
tajnu službu Republike Hrvatske. Prvi višestranački izbori prošli su mirno i
bez većih incidenata, dok je Služba državne sigurnosti nastavila, uglavnom,
lojalno služiti novim šefovima.
Dio javnosti Udbine pipke vidi danas u svim
važnim institucijama u zemlji. Pojedini mediji višekratno su objavljivali duge
popise saradnika vojne obavještajne službe JNA (KOS-a) i Udbe.
Prvi popis ima gotovo 1800 imena, a popisi
Udbinih saradnika broje nekoliko stotina imena. Mnoštvo je javnih osoba
dovođeno u taj kontekst. No valja reći da ni za jednu prozvanu osobu u
Hrvatskoj, od 1991. do danas, nitko nije objavio vjerodostojne dokaze o saradnji
sa Službom.
Služba državne sigurnosti vodila je, naime,
poseban karton za svakog saradnika. Osoba u službi SDS-a morala je staviti
potpis kojim pristaje na saradnju. U kartonu je pisao status saradnika, njegovo
tajno (kodno) ime, motivi za saradnju, psihološki profil.
Modeli te saradnje lijepo se vide u
njemačkom filmu “Život drugih”, koji je višekratno prikazivan i na našim
televizijama. Nijedan medij nije kod nas objavio saradnički karton bilo koje
istaknutije prozvane osobe. Najčešće napadan bio je Stjepan Mesić.
Mesić je bio pozivan na informativne
razgovore
Neki su mediji objavili zapisnike Mesićevih
razgovora, iz vremena disidencije, s radnicima Službe državne sigurnosti, ali
iz njih se vidi samo to da je Mesić bio pozivan na informativne razgovore kao
osoba nad kojom se vodi operativna obrada i da tu nikakve doušničke saradnje
nije bilo.
Nikakav karton nije objavljen. Isto vrijedi
i za mnoge članove vrha HDZa, SDP-a, HSLS-a i drugih stranaka, koji su ne
jednom bili izloženi napadima da su udbaši…
Nema sumnje, dakako, da su Udbaši bili
Josip Manolić i Josip Boljkovac. No oni nisu radili za Udbu, nego je Udba
radila za njih. Najvažnija poveznica stare i nove službe, starog i novog sistema,
Udbe i SZUP-a odnosno SOE, ipak je Josip Perković.
Njemačka tv-stanica ARD je zaključila da su
“bivši jugoslavenski tajni agenti nakon 1991. jednostavno ostali na sličnim
pozicijama u MUP-u i promijenili stranu, ali obavljajući iste brutalne
zadatke”. Izvođenje Perkovića – čovjeka koji zna sve tajne Službe, kako za
vrijeme socijalizma tako i pod Tuđmanom – pred njemački sud, zato je
prestrašilo mnoge ljude u Hrvatskoj.
Oni su, naime, živi i zdravi, najčešće i
bogati i moćni, a sada im umjesto mirne mirovine prijete sudovanja i zatvori. Ubistvo
Stjepana Đurekovića zato bi moglo predstavljati razdjelnicu u hrvatskom
političkom životu. Zašto je Đureković važniji od, recimo, Brune Bušića ili dr
Branka Jelića, vođe hrvatske emigracije u Njemačkoj?
Slučaj Đureković je posebno težak
Slučaj Đureković je posebno težak jer čak nije
ni riječ o klasičnom političkom ubistvu nego o eliminaciji svjedoka koji je
svjedočenjem o kriminalu u naftnoj industriji mogao stajati političke karijere
Miku Špiljka, člana predsjedništva SFRJ, a od maja 1983. i njezina
predsjednika. Barem je tako utvrdio Zemaljski sud u Münchenu u obrazloženju
pravomoćne presude.
Sud je, naime, utvrdio da je 1982. njegov
sin Vanja Špiljak, dok se vozilo par-nepar zbog nestašice benzina u
Jugoslaviji, istraživan zbog uzimanja basnoslovnih provizija na isporuke nafte
koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača.
Đureković je, kaže sud, kao direktor marketinga Ine u manjoj mjeri učestvovao u
uzimanju postotka od narodne imovine.
Stoga se Mika Špiljak pobojao da će
Đureković kriminalističkim istražiteljima sve ispričati kako bi se izvukao uz
što manju kaznu, a što bi značilo njegov trenutni izgon sa svih pozicija u
političkoj i partijskoj eliti. Špiljak je nakon Bakarićeve smrti bio suvereni
gospodar Hrvatske, komunistički guverner, a vrlo uticajan i na saveznoj razini.
Sud tvrdi da je Špiljakov pokušaj da to
“riješi” na teritoriju Jugoslavije propao, jer niko nije bio lud počiniti takvo
što, te je stoga pala odluka da se Đurekovića zastraši tvrdnjama da će ga
kriminalna istraga potpuno uništiti, kako bi ga se natjeralo na bijeg u
Njemačku, gdje mu je živio sin.
S pravom se pretpostavljalo da će se tamo
baviti hrvatskim nacionalističkim temama kojima je bio sklon od ranije, pa će
to poslužiti kao sasvim zgodan paravan za likvidaciju preko II. odjela SDS-a.
Tako je i bilo.
Prema obrazloženju pravomoćne presude
Vrhovnog zemaljskog suda u Münchenu od 16. augusta 2008., za organizaciju svega
toga bio je zadužen čovjek kojega različite hrvatske vlade i sve moguće
institucije već godinama štite od njemačkog pravosuđa.
Perković je smjenu vlasti prošao neokrznut
Josipa Perkovića posljednjih mjeseci šira
hrvatska javnost doživljava kao personifikaciju Udbinih struktura koje su
preživjele 1991. i tranziciju iz SRH u RH. Riječ je o čovjeku koji je godinama
vodio II. odjel republičke Službe državne sigurnosti (SDS), odnosno Udbe, a
koji je bio mjerodavan za praćenje rada nacionalističke hrvatske emigracije, pa
tako i za pripremanje političkih ubistava.
1990. godinu Perković je dočekao kao politički
šef u SDS-u, ali je smjenu vlasti ipak prošao neokrznut te je postao najprije
zamjenik ministra, a potom i savjetnik za sigurnost u MORH-u. Riječ je o bivšem
načelniku hrvatske Sigurnosnoinformativne službe (SIS), o čovjeku koji je 1991.
elegantno zamijenio stranu, učestvovao u kreiranju mnogih struktura i
mehanizama u mladoj Republici Hrvatskoj i koji je bio blizak suradnik i Gojka
Šuška.
Već suho hronološki posloženi podaci
oslikavaju osobu kadru preživjeti u svim vremenima i svim sistemima. Pomalo
poput neuništiva ministra financija iz Magnus & Bunkerova stripa Maxmagnus.
A kad se tome doda aktuelni sukob hrvatske
Vlade s Bruxellesom i Berlinom zbog odbijanja izručenja Perkovića Njemačkoj kao
osumnjičenog za organiziranje ubistva emigranta Stjepana Đurekovića iz 1983.,
onda je jasno da životni put bivšeg visokog Udbina službenika vrijedi
istražiti.
Jedina osoba koja je do sada izišla u
javnost s detaljima o Perkoviću, a silom prilika je neko vrijeme s njim nakon
1990. blisko sarađivala, jest Dragutin Frančišković, umirovljeni brigadir HV-a,
koji je prije osamostaljenja Hrvatske bio major u JNA, i to kao specijalni
vezist, zadužen za kriptozaštitu. On je, zapravo, bio i prvi koji je
organizirao neku hrvatsku tajnu službu.
“Imao sam ured u malom sobičku u
Saboru, nije mi bilo na kraj pameti da tražim za sebe posebne uslove, zemlja je
bila u ratu, nije bilo sredstava. Ali on je odmah otišao u Sabor i tražio i
dobio dvije sobe za svoj kabinet. To je trajalo tokom maja i juna, dobio je
čajnu kuhinju, sekretaricu, frižider… Tako je, kaže, počelo, a ubrzo je
zaiskrilo.”
Počeo davati intervjue kad je čuo da se
sprema njegova likvidacija
“Polovicom augusta 1991. dobio sam
jednu vrlo važnu, jednu ključnu informaciju na pet stranica. Odmah sam je
poslao predsjedniku, predsjednicima Vlade i Sabora, ministrima obrane i unutrašnjih
poslova. Već me je sutradan Tuđman
pozvao da dođem do njega. A Perković, kad je čuo za to, jako se zabrinuo”,
ispričao je jednom Frančišković, ne želeći otkriti o čemu je točno bila riječ.
“Vidio je da ta informacija koju sam
slao zadire i u njega ili što već. Njegova mi je sekretarica poslije rekla da
se tokom cijelog mog sastanka s Tuđmanom raspitivao kod nje jesam li se vratio,
a za tri dana su me on i Šušak smijenili i poslali u Zbor narodne garde na
Tuškanac, gdje je već bio prije smijenjeni Špegelj. To je bio stožer ZNG koji
je postojao samo na papiru.”
No Frančišković se ni tu nije zadržao.
Upravo je bio u pripremi Glavni stožer HV-a, čiji mu je novi načelnik general
Antun Tus, kao raniji poznanik, ponudio da bude pomoćnik načelnika za sigurnost
i vojnu policiju. Ni tu ga, kaže, Perković nije ostavio na miru nego je tražio
da ga svakodnevno informira o tome “što tamo rade one oficirčine”.
“A ja ga slušam i kažem: ‘Josipe, ja
nikada nisam bio ničiji doušnik pa neću biti ni tvoj’. Tako smo se posvađali i
razišli”, opisivao je odnos koji je nakon još jednog sličnog pokušaja
Perkovića potpuno pukao.
Nije pomagalo ni to što je Perković po
terenu slao obavijesti da Frančišković nije mjerodavan za primanje informacija
koje je skupljao. Na kraju, 1992., Šušak je, prema Perkovićevoj sugestiji,
postavio za novog glavnog inspektora Josipa Lucića. “Sve su nas ili
otpustili ili poslali u mirovinu”, tvrdio je Frančišković koji se tada
počeo vrlo ozbiljno raspitivati o Perkoviću.To je imalo i posljedice.
“Kad sam čuo da se sprema i moja
likvidacija, počeo sam davati intervjue. Ako mi se nešto dogodi, da se zna ko
iza toga stoji. Pokrenuo sam pitanje da se procesuiraju svi koji su počinili
zločine i kriminal u Domovinskom ratu. Prema mojim je informacijama,
likvidirano 16 ljudi. Prvi je bio Miro Barešić, nisu ga ubili četnici nego
naši. Onda dalje Zoran Udiljak, zatim u Mostaru Blaž Kraljević, Paradžik. Za
njega sam tu ekipu osobno ulovio u pola deset. Bili su u uniformama, s
heklerima, u kancelariji. Vidio sam da su bili preplašeni kad su me vidjeli, a
u 15 do deset Paradžik je ubijen”, rekao je tada Frančišković.
Hrvatska je pokradena u privatizaciji
Valja napomenuti da su u Hrvatskoj uglavnom
bili likvidirani pripadnici HOS-a, koji je bio opozicija vladajućoj stranci.
Frančišković je imao i odgovor na pitanje gdje su na kraju završili Udbini
dosjei.
FOTO:UDBA ( express)
“Prema mojim informacijama, prije nego
što se stara država ugasila, kompletna SDS-ova dokumentacija je snimljena na
mikrofilmove i jedan primjerak je odvezen u Beograd. Odvezao ju je jedan čovjek
iz Ogulina. S njime smo razgovarali Boljkovac i ja. On nam je rekao da je jedan
primjerak u arhivi tu u Zagrebu, a da se za treći pretpostavlja da je kod
Perkovića. U tome leži sva njegova moć. On sigurno ima i drugu pisanu
dokumentaciju kod sebe, pa se oni koji su se bavili kriminalom i sve to znaju,
boje za sebe. Za njih je opasno slati ga u Njemački jer će on tamo progovoriti,
braniti se, skidati krivnju sa sebe i prebacivati na druge. Pa, Hrvatska je pokradena
u privatizaciji. Govorimo o tajkunima iz prvog ešalona privatizacije, a to
uključuje ne sve, ali većinu, kao i političare. Sljedeći zanimljiv detalj vezan
je pak uz navodne Perkovićeve crne fondove. On je uvijek imao tzv. crnu torbu.
Od njihove službe, od njihova čovjeka (Udbina, op.a.) čuo sam da je on tu crnu
torbu, nakon višestranačkih izbora, s crnim fondom odnio u 5. vojnu oblast kod
“organa bezbjednosti” i tamo je čuvao nekih tri mjeseca jer nije bio siguran
hoće li ta vlast opstati. Kada je imenovan za načelnika sigurnosti u MUP-u, tu
je torbu vratio nazad. To je bio novac za specijalne zadatke.”
Frančišković se složio da je SDS-ova
struktura preživjela s Perkovićem sve do danas, pa i da se utkala u hrvatske
obavještajne službe.
“To se može prepoznati po tome što su
hrvatske službe nastavile raditi prema istim metodama kao nekoć Udba. Ti su se
ljudi stali i nepropisno bogatiti”, rekao je i pojasnio da su njegovi
suradnici u pravilu oni za koje posjeduje podatke kojima ih može kompromitirati
ako mu okrenu leđa.
A da je bilo tako od prvih dana hrvatske nezavisnosti,
pokazuje i slučaj s puštanjem Arkana na slobodu nakon hapšenja u Hrvatskoj
1991.
Cenzura pošte, prislušna telefonska služba,
prisluškivanje s pomoću mikrofona…
“Pušten je uz znanje Tuđmana, a
inicijator je bio Perković, da ne progovori o mnogim stvarima koje ne bi bile
ugodne. Te likvidacije iz komunizma i one poslije opterećuju hrvatsku državu.
Mesić je za Sašu Perkovića rekao da ne mogu djeca ispaštati grijehe otaca. Ja
se s time slažem, ali se to onda mora odnositi na sve očeve i sve sinove. Sve
je to držao njegov ćaća. Ja nemam ništa protiv tog Saše, ali to nije logično.
Kažu da je on sinu sredio ispite na Pravnom fakultetu, nakon što sam to izjavio
u jednom intervjuu, niko nije rekao ni jednu riječ protiv toga. Perković je u
nedavnom intervjuu izričito rekao da je on nevin, da sam ja na njegovu mjestu,
ne bih imao razloga ne odazvati se Nijemcima. Ne znam čega bih se imao bojati.
A on je angažirao cijeli državni aparat da ga ne izruče Njemačkoj. A nedužan
je. To ne ide jedno i drugo.”
(The Bosnia
Times, express)
