KULUTURA
Možete s njim sjesti na desnu sofu džamije
da bi mu razgovor bio prijatniji, zbog have i pogleda kojeg on ne skida sa
sahat-kule
FOTO: Numanović (Foto: K. Softić)
Ako vas put navede da prođete haremom Begove
džamije u Sarajevu prije podne-namaza, ili ako se odlučite i obaviti podnevnu
molitvu u ovoj džamiji, zapazit ćete čovjeka koji vas po svom blagom izgledu
podsjeća na dede kakvih je sve rjeđe u gradu. Osjeća se da drhturi dok izuva
cipele i sklanja ih u rafu. Ako vas pogleda svojim umilnim pogledom, osmjehnut
će vam se. Tad ćete na njegovom licu, kojeg krasi sijeda uredna brada,
primijetiti auru duhovnosti.
Poslijeratne softe
Upitajte nekog hizmećara u haremu Begove
džamije za njega i on će vam reći da je to Mehmed Numanović. Ako želite
porazgovarati s njim, možete to učiniti bez ustručavanja. Samo sačekajte da
obavi podne-namaz i prouči džuz (odjeljak Kur’ana) kojeg svaki dan uči pri dušu
Gazi Husrev-begu. Možete s njim sjesti na desnu sofu džamije da bi mu razgovor
bio prijatniji, zbog have i pogleda kojeg on ne skida sa sahat-kule. Rođen je u
selu Komarevo, kod Prijepolja 1935. godine. Otac ga je doveo u Sarajevo odmah
poslije Drugog svjetskog rata i upisao u Gazi Husrev-begovu medresu.
– To je bila prva poslijeratna generacija
softi. Išli smo kao mlade softe klanjati teravih-namaz uz ramazan po raznim
selima u Bosni. Kad smo se vratili iz tih sela bili smo puni vaški pa se cijeli
razred zaušljivio. Ali smo to sve izdržali i nas tridesetak je maturiralo 1957.
godine – sjeća se teških vremena.
Ako ga priupitate za tadašnje sarajevske
alime, posebno duhovnu elitu, koji su se okupljali oko tekija, on skoro zašuti
od tuge.
– Bila su to teška vremena, a u njima puno
dobrih ljudi. Družio sam se sa Fejzulah efendijom Hadžibajrićem, hafizom Halid
efendijom Hadžimulićem i Abdulahom Fočakom. Držali smo dersove Mesnevije i
čitali druge kitabe na sijelima u tekijama na Nadmlinima, Potočkoj i Sinanovoj.
A vala i po kućama smo sjedili i čitali dersove. Prekucavali smo na
šarpirografima dersove i kitabe za internu upotrebu. Nismo imali ovakve uvjete,
a mnogo više smo čitali i devamili sufizam od današnjih generacija- kazuje nam
Mehmed efendija.
FOTO: Numanović (Foto: K. Softić)
Cvjetovi i listovi za levhe
Mehmeda je put za nafakom odveo u
štampariju.
– Ali, nikad se nisam odvajao od džamije i
mualimskih poslova – kaže Mehmed efendija.
Nedavno je izdao knjigu “Dinskih savjeta”
pod naslovom “Čista kasida i risala” koju je prepisao sa arebice na latinicu.
Knjiga je dizajnirana prelijepim kaligrafskim zapisima i slikama razgranatih
listova vegetacije koja raste po baščama ispod Trebevića, a koje Mehmed
sakuplja tokom vegetacije, potom suši i presuje kako bi ih upotrijebio kao
kaligrafske motive svojih levhi. Tako njegove levhe djeluju kao naivno
slikarstvo puno latica behara, cvijeća, posebno ruža, travki i listova.
– Zbog bolesti šećera u krvi, počele su mi
drhtati ruke tako nisam mogao ispisivati hurfat, arapska slova u levhe, niti
sam mogao popiti čaj u tekiji na Nadmlinima u koju svratim svakim utorkom –
žali nam se.
Kaže nam da je prošlog ramazana kupio kozu.
Vodio ju je na ispašu uz Miljacku kod Kozije ćuprije, gdje je usput birao
lijepe cvjetove i listove za levhe.
– Bilo mi je koristi od kozijeg mlijeka
toliko da su mi ruke prestale drhtati pa sam mogao pisati levhe – pohvalio se
iladžom i bereketom kozijeg mlijeka.
Ali, jednog dana, valjda u vrijeme dok je
slušao mukabelu u Begovoj džamiji, lopovi su mu ukrali kozu.
– Ako im je bila potrebna radi mlijeka,
halal im bilo. Ali ako su je hrsuzi zaklali i pojeli, neću im halaliti – kaže
tužno Mehmed.
(The Bosnia Times, Faktor.ba, E.
Rizvanbegović)
