NACIONAL
“Iz takvih
konfabulacija slijedio je i zaključak o urođenoj “antifašističkoj” i
slobodarskoj naravi srpske ekspanzionističke politike koja se, kao i u Drugom
svjetskom ratu, bori protiv endemskog hrvatskog, albanskog i bošnjačkog
“nacizma” koji je devedesetih mutirao u “islamofašizam”, u
određenim zapadnim neokonzervativnim krugovima viđen glavnim neprijateljem savremene
liberalne civilizacije i “slobodnog svijeta…”
FOTO:Đozo,
Hasanbegović (FAH)
Novi hrvatski
ministar kulture Zlatko Hasanbegović od prvog dana u fotelji podiže medijsku
prašinu. Osim što je antifašizam prozvao floskulom i time podigao bijes
javnosti, a pedesetak glumaca zbog njega i stava Hrvatskog društva dramskih
umjetnika istupilo iz te udruge, mnoge je iznenadila i njegova odluka da
raspusti „Povjerenstvo za neprofitne medije“ kojem je mandat trebao isteći u oktobru
ove godine.
Naime, u intervjuu koji je 2013. dao za Poglede,
govorio je o Huseinu ef. Đozi, koji je tokom drugog svjetskog rata bio imam 28.
Regimente 13. SS Waffen Handžar divizije s činom kapetana. Nakon rata odležao
pet godina zatvora zbog saradnje s neprijateljem i “jer je svojim radom
podigao moral u neprijateljskim jedinicama”.
Godine 2013. neki su se roditelji požalili što osnovna škola u Goraždu koju
pohađaju njihova djeca nosi njegovo ime, nazvana prema čovjeku koji je služio u
nacističkoj vojsci. Prema dostupnim podacima, Đozo nije učestvovao u
vojnim operacijama, ali je kao imam 28. regimente učestvovao u brojnim
aktivnostima i nosio je oficirsku uniformu za nacističkim obilježjima i
karakterističnom mrtvačkom glavom na fesu koji je bio zaštitni znak Handžar
divizije.
Neosporna je činjenica da je Džozo bio pripadnik i oficir nacističke SS
divizije, a na fotografijama koje su pronađene u društvu je ostalih
visokorangiranih nacističkih oficira, u nacističkim uniformama i s ostalom
nacističkom ikonografijom.
Nakon što je u javnost izašao apel roditelja, za Poglede je progovorio i Zlatan
Hasanbegović, tada historičar i naučnik saradnik Instituta Ivo Pilar. U tom je
razgovoru imao nekoliko dosta kontroverznih izjava.
“Jeftin novinarski senzacionalizam”
Za ogorčene
roditelje tad je imao ovu poruku:
“Ova “afera” nije plod “patriotske budnosti”
zabrinutih anonimnih roditelja u Goraždu, kojima je baš sad sa zakašnjenjem
proradio “antifašistički” refleks, već jeftinog novinarskog
senzacionalizma koji poslovično truje javnost, izaziva smutnju i potkopava
temeljne vrednote na kojima bi trebalo počivati društvo, a posebno ovo u BiH,
ranjeno i podložno višestrukoj identitetskoj i vrijednosnoj konfuziji”,
objasnio je u intervjuu Hasanbegović.
“Proteklih su se godina u stranom tisku više puta pojavljivale
senzacionalističke konfabulacije o “nepoznatoj” i “tajnoj”
“nacističkoj” prošlosti bošnjačkih političkih i vjerskih autoriteta,
pa se i sâm Alija Izetbegović, kao gimnazijalac i član organizacije Mladi muslimani,
dovodio u vezu s ni manje ni više nego s Reichsführerom Heinrichom Himmlerom, a
kao državnik i političar s Osamom bin Ladenom. Iza ovih jeftinih konstrukcija,
koje su se organski nadovezivale na problematične interpretacije jugoslavenske
komunističke historiografije i obavještajne publicistike, u pravilu su stajale
srpske lobističke skupine na Zapadu. One su ratnih 90-tih, kao i danas, vodile
promidžbeni rat s ciljem diskreditiranja bošnjačke, hrvatske i albanske
politike kao “nacističke”, “fundamentalističke” i
“terorističke”, nasljednice poraženih ideologija u Drugom
svjetskom ratu, a danas naravno povezanih s međunarodnim terorizmom i
Al-Qaidom. Iz takvih konfabulacija slijedio je i zaključak o urođenoj
“antifašističkoj” i slobodarskoj naravi srpske ekspanzionističke
politike koja se, kao i u Drugom svjetskom ratu, bori protiv endemskog
hrvatskog, albanskog i bošnjačkog “nacizma” koji je devedesetih
mutirao u “islamofašizam”, u određenim zapadnim neokonzervativnim
krugovima viđen glavnim neprijateljem savremene liberalne civilizacije i
“slobodnog svijeta…”, objašnjavao je aktuelni ministar kulture.
Na pitanje šta bi ratni angažman imama treba značiti, Hasanbegović odgovara:
“Bez obzira na to što mnoge stvari tek treba istražiti, mislim da upravo
Đozin slučaj može dobro poslužiti za tezu kako se komplicirana historija
Drugoga svjetskog rata, držanje i motivacija pojedinih aktera, ne mogu
interpretirati samo iz vizure naknadne pameti, ispraznog moraliziranja, optike
savezničkog ratnog napora protiv sila Osovine, te pomoću pseudohistoriografskih
klišeja o “dobru” i “zlu”, “fašizmu” i
“antifašizmu”.
Relativizira fašizam i antifašizam
Naravno da se
Đozo “u kontekstu tadašnje političke situacije” susretao i s
jeruzalemskim muftijom te protokolarno pribivao različitim divizijskim promidžbenim
manifestacijama. U tekućim medijskim manipulacijama koriste se i dramatični
opisi kako su pronađene fotografije na kojima je Đozo u društvu
“nacističkih SS oficira”, u “nacističkim odorama” i s
“nacističkom ikonografijom”, da budem ciničan, kao da postoje
“komunistički SS oficiri”, i kao da je u takvim okolnostima mogao
biti u britanskoj odori, te nositi trorogu kapu sa zvijezdom petokrakom i srpom
i čekićem”, objasnio aktualni ministar kulture.
Hasanbegović je spomenuo i kako je Đozo bio osuđen na “samo pet godina
zatvora” te da ga se nije teretilo za ratne zločine, već samo za
“izdajničko djelovanje”.
Relativizirati ulogu jeruzalemskog muftije Huseinija, koji desetljećima nije
prestao zazivati ubijanje Židova, a i aktivno ga provoditi daleko prije
Hitlera, je strašno. Jednako je strašno opravdavati stvaranje Handžar divizije,
u kojoj je Huseini imao aktivnu ulogu. Naime, Al-Huseini nije mogao nagovoriti
ni jednog Arapina da se pridruži ratu pa je umjesto toga za cilj izabrao
bosanske Muslimane i poslao ih u smrt kao njemačko topovsko meso. Zašto su bili
u SS-u? Zato jer kao ne-Nijemci i nisu mogli biti primljeni u Wehrmacht. Tog
jeruzalemskog muftiju, a u stvari krvožednog manijaka, je Jugoslavija tražila
zbog ratnih zločina, između ostalog i zbog Handžar divizije. bio je i uhapšen,
ali su ga Britanci izvukli i sklonili na sigurno. U Kairo, ako se ne
varam.
Đozo očito nije nešto puno skrivio kad su ga osudili na samo pet godina, ali
njegova bliskost Titu mogla bi se promatrati i u svjetlu povremenih napetosti
između Jugoslavije i Izraela te jugoslavenske potpore Palestincima i njihovim
terorističkim organizacijama. Muslimani su u Jugoslaviji bili potpuno
pacificirani, zadovoljni što im se vjeroispovijest pretvorila u nacionalnost,
pa je Tito mogao slobodno koristiti njihove usluge u svojim shemama s arapskim
svijetom. Ukratko, Đozo je son of the bitch, but our son of the bitch. Barem
povremeno. Jugoslavija je bila među prvima koja je priznala Izrael, ali je
nakon Šestodnevnog rata 1967. prekinula sve diplomatske odnose i nije ih
obnovila dok je god trajala. Umjesto toga bacila se na razvijanje odnosa
s nesvrstanim arapskim državama. Tek su zemlje nastale raspadom Jugoslavije
ponovno uspostavile diplomatske odnose s Izraelom. Hrvatska je to uspjela
napraviti tek 1997. godine.
Muftija Huseini je do smrti 1974. bio iznimno cijenjen u većem dijelu arapskog
svijeta kao borac protiv Židova. Titu koji je iznimno dobro poslovao s Arapima
nije škodilo da Muftijinog ratnog druga vodi sa sobom.
Baš me zanima stav izraelskog ambasadora i Hasanbegoviću i njegovim
objašnjenjima.
(The Bosnia
Times, Index.hr)
