ANALITIKA
Model sekularne
države karakterizira odvojenost vjerskih zajednica od države, proglašenje vjere
za privatnu stvar svakog čovjeka i uživanje građanskih prava neovisno o
pripadnosti ili nepripadnosti nekoj religiji. Znači li, gore spomenuta odluka,
da žene sa mahramom ne mogu u potpunosti konzumirati svoja građanska prava?!
FOTO: (Public)
Sloboda savjesti
podrazumijeva slobodu pojedinca da slobodno izabere da li će vjerovati (teist)
ili da uopće ne vjeruje (ateist). Ova sloboda je apsolutna i ona je dio
najintimnijeg bića svakog pojedinca, te stoga, država u toj sferi nema šta
tražiti, niti može uređivati svojim aktima.
Sloboda
vjeroispovijesti je slobodna volja svakog pojedinca da izabere svjetonazor,
odnosno oblik religije. Modusi ispovijedanja vjere su predmet pravnih normi
pojedinih država, a u novije vrijeme, sve više, međunarodnih pravnih akata.
Sloboda vjeroispovijedanja se uređuje državnim aktima, te stoga nije apsolutna,
nego je ograničena osnovnim pravima i slobodama drugih, javnim poretkom,
moralom, običajima i dr. Ograničenja slobode vjeroispovijesti su također
zakonom propisana, upravo da se ne bi ugrozila pravna sigurnost i izbjegao
svaki voluntarizam državnih organa.
Prezidijum
Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine je, na osnovu člana 75.
tačke 4 Ustava NRBiH, a u vezi člana 5. tačke 12 Zakona o Prezidijumu Narodne
skupštine NRBiH, donio Zakon o zabrani nošenja zara i feredže 29. septembra
1950. godine.[1]
Član 1. ovog
zakona objašnjava razloge donošenja zakona: “Izražavajući želje narodnih masa,
radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna
oznaka potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi
muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno-oslobodilačkoj borbi i
socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i
šire učešće u društvenom, kulturnom i
privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako
pokrivanje lica žene”.[2]
Zakon je propisao
kazne za nošenje zara i feredže, nagovaranje i svaku radnju koja bi bila usmjerena
na podsticanje nošenja zara i feredže. Raspon kazni je bio od 20.000 dinara do
dvije godine zatvora. Ovako drakonske kazne za radnje koje u osnovi
predstavljaju osnovno ljudsko pravo (oblik i vrsta odjeće), bile su
karakteristične za tzv. revolucionarna prava, koja su bila u službi određene
klase i njenih interesa. Pošto je tadašnje socijalističko pravo religiju
smatralo jednim od osnovnih klasnih neprijatelja, i samo određeno (vjersko)
oblačenje je “moralo” biti sankcionirano.
Ipak novoj vlasti
je trebalo nekoliko godina da se odluči za sankcioniranje ove “muslimanske”
nošnje. Sasvim je normalno da je postojao otpor među najširim muslimanskim
slojevima skidanju zara i feredže koji su na ovim prostorima nošeni stoljećima.
Kao što je poznato, još je reisul-ulema Džemaluddin Čaušević, na Kongresu
muslimanskih intelektualaca 1928. godine u Sarajevu, izjavio da pokrivanje
ženskog lica nije šerijatski propis i da je rješenje muslimanskog ženskog
pitanja važan uvjet općeg napretka svih Bošnjaka. Ova fetva uglednog bošnjačkog
reisa, je veoma često korištena kao šerijatski argument da zar i feredža ne
predstavljaju vjerski propis nego je to tradicionalna nošnja pristigla sa
Bliskog istoka sa dolaskom Osmanlija na Balkan i prihvatanjem islama na ovim
prostorima.
Drugi kongres
Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Bosne i Hercegovine iz 1947. godine donio je
rezoluciju o otkrivanju Muslimanki, dok su sve žene Muslimanke, učesnice
spomenutog kongresa skinule i odbacile zar i feredžu.[3] Pri Glavnom
odboru AFŽ BiH čak je, 1948. godine,
osnovan poseban odbor za skidanje zara i feredže. Režimu je, itekako,
bilo stalo do podrške ovoj akciji u najširim muslimanskim slojevima, pa su
širom Bosne i Hercegovine ovu akciju “podržali” razna radnička udruženja,
predstavnici javnog i kulturnog života, “napredni” Muslimani, itd. Posebno je
bila značajna podrška vodećih ljudi Islamske vjerske zajednice, koju su nove
vlasti lahko osigurale, jer su u sami vrh Zajednice inaugurirale sebi lojalne
ljude.
Tako je
novoizabrani reisul-ulema, Ibrahim ef. Fejić, u svom nastupnom govoru, održanom
prilikom primanja menšure, 12. septembra 1947. godine, između ostalog, u vezi
pokrivanja muslimanki, izjavio:
“Jedno bolno
pitanje koje pred nama stoji, kojem moramo posvetiti veliku pažnju i gdje trebamo
hitno intervenisati, jeste pitanje jednakopravnosti naše muslimanke. Stotinama
godina mi smo ženi uskraćivali najelementarnija prava, prava na prosvjećivanje
i slobodu. Iako je Muhamed a. s. prije 14 vjekova rekao: “Traženje nauke
obavezno je za svakog muslimana i muslimanku”, ipak još i danas ogromna većina
naših žena je nepismena. Jedna od dragocjenih tekovina Oslobodilačke borbe
naših naroda svakako je proklamovanje ravnopravnosti žene. Ali, nažalost, ova
ravnopravnost kod muslimanke ne može da dođe do punog izražaja, jer joj smeta
zar i feredža. Otkrivanje žene provedeno je u mnogim islamskim državama, u
nekim čak i silom zakona, a ipak kod nas je većina žena pokrivena. Pa zašto smo
u tom pitanju tako uporni?[4]
Ovo pitanje
razmatrao je i Vrhovni vakufski sabor Islamske vjerske zajednice u FNRJ i
zauzeo slijedeći stav:
“Vrhovno islamsko
starješinstvo u svojoj sjednici od 1 novembra 1947 pozabavilo se pitanjem otkrivanja muslimanki i donijelo
sljedeći zaključak:
“Uputiti
ulema-medžlisima odnosno organima koji vrše njihovu funkciju, da je pitanje
otkrivanja muslimanske žene objašnjeno Poslanicom Reis-ul-uleme i Rezolucijom
Vrhovnog vakufskog sabora, da pokrivanje žene nije vjerski propis i da
muslimanke, što se tiče vjere, mogu slobodno otkrivene hodati i vršiti svoje
poslove. Stoga se preporučuje Ulema-medžlisima odnosno organima koji vrše
njihovu funkciju, da preko područnih vjerskih organa prenesu ovu konstataciju
na šire slojeve naroda sa upozorenjem, da se predmetu ne prilazi sa inatom,
nego na zgodan način i bez upotrebe sile, kako to pitanje ne bi dovelo do
međusobne svađe, jer nam je najpotrebnija sloga i bratstvo; da se, dakle, ovome
pitanju pristupa sa puno takta i ljubavi, da se ima u vidu i pomanjkanje odjeće
itd. i da po mogućnosti ovo pitanje rješavaju sami muslimani kao svoje čisto
islamsko pitanje, tj. da se nastoji da ovo pitanje uzmu u svoje ruke frontovci
muslimani i muslimanke”.[5]
Sam stil ovog
saopćenja otkriva više činjenica. Ako pokrivanje (nošenje zara i feredže) nije
vjerski propis, kako se navodi u saopćenju, zašto se njime bave najviši organi
Islamske vjerske zajednice? Ako se spominje inat i upotreba sile, očito je da
je taj običaj (ako nije vjerski propis) duboko ukorijenjen u najširim slojevima
bošnjačkoga stanovništva i da je nerijetko upotrebljavana sila u sprovođenju
ovoga propisa. S druge strane, spominjanje nedostatka odjeće, otkriva činjenicu
da su zaista neke muslimanke i samim zarom sakrivale svoju sirotinju i
neimaštinu. Ako pokrivanje nije vjerski propis, zašto da ga “rješavaju sami
muslimani kao svoje čisto islamsko pitanje” (podv. E. D.). Očito je, da je u to
vrijeme, svako provođenje ovog i ovakvih zakona koje bi provodili pojedinci,
nemuslimani, bilo protumačeno kod muslimana atakom na muslimane i njihovu vjeru
islam. Međutim, vjerovatno je bilo dosta prilježnih muslimana, frontovaca koji
su taj propis vrlo uspješno provodili.
Državna vlast je
putem tadašnjih medija, a posebno putem tadašnjeg jedinog štampanog medija Islamske vjerske zajednice,
Glasnika Islamske vjerske zajednice u FNRJ, osigurala teorijsku razradu
opravdanosti zabrane nošenja zara i feredže ženama muslimankama. Stoga je
nekoliko autora objavilo svoja tumačenja ovoga vjerskog propisa (ili običaja)
kod bosanskohercegovačkih muslimana.[6]
Ne postoje potpuni
statistički podaci o ženama u Bosni i Hercegovini koje su skinule zar i
feredžu. Ovi podaci postoje samo za 17 gradova u Bosni i Hercegovini, iz kojih
se vidi da je od 50.000 žena muslimanki koje su, do stupanja na snagu Zakona o
skidanju zara i feredže 1950. godine, nosile zar i feredžu, njih oko 22.000
skinule spomenutu nošnju. Prema nekim procjenama, oko 200.000 žena muslimanki u
Bosni i Hercegovini je tih godina prestalo nositi zar i feredžu. Međutim, i
nakon donošenja gore spomenutog zakona, bilo je pojedinaca koji su se oglušili
o zakon i bili kažnjavani.[7]
Naravno,
posmatrajući gornji zakonski propis o zabrani nošenja zara i feredže (ne
ulazeći uopće da li je vjerski propis ili samo običaj bosanskohercegovačkih
muslimana), iz pozicija osnovnih ljudskih prava, veoma lahko ćemo zaključiti,
da državni organi nisu mogli donijeti niti provoditi takav zakon u kojem se
propisuje kako će se odijevati i koju vrstu odjeće će nositi građanin. Ako
imamo u vidu realitet tadašnjeg vremena, odnosno “revolucionarnost” tadašnjega
prava, onda će nam biti sasvim jasno, da je tadašnja vlast mogla donositi i
ovakve zakone kojima se “štitila” država, odnosno, državna ideologija. “Borba”
protiv religije bila je legitimna.
[1] Službeni list Narodne Republike Bosne i
Hercegovine, broj 32, god. VI, Sarajevo, 05. oktobra 1950., 427.
[2] Isto.
[3] Senija
Milišić, Emancipacija muslimanske žene u
Bosni i Hercegovini (Poseban osvrt na skidanje zara i feredže), u knjizi, Urbano biće Bosne i Hercegovine,
Institut za istoriju i Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996., 140.
[4] Nastupni govor reis-ul-uleme Islamske
vjerske zajednice u FNRJ Ibrahim ef. Fejića, Glasnik Vrhovnog islamskog
starješinstva u FNRJ, broj 1-3, god. I, Sarajevo, 1950., 20. “Tradicionalni
islam zahtijeva da se žena oblači umjereno i da, obično, nosi neku vrstu vela
ili mahrame što će pokrivati njezinu kosu. Posljedica ovoga bio je jedan niz
ženske odjeće od Maroka do Malezije. Većina ove odjeće bila je uveliko lijepa i
odražavala je ženstvenost u skladu sa etosom islama, koji insistira na
skladnosti sa naravi stvari i sljedstveno tome insistira na muževnosti muškarca
i ženstvenosti žene.
Potom
su uslijedili modernistički izazovi koji su bili uzrokom da žena skine veo, da
otkrije svoju kosu i da, naravno, obuče zapadnu odjeću, barem se tako desilo u
mnogim dijelovima islamskog svijeta. Sada se pojavljuje taj “fundamentalizam”
ili revivalizam, koji je u nekim mjestima i krajevima stavio mahramu na ženinu
glavu, ili mašinku pušku u ženine ruke, sve to uz totalno zanemarivanje ljepote
ostatka ženine odjeće kao refleksije njezine ženske prirode, što islam uvijek
predviđa. Čovjek se pita šta je draže Božijim očima, zapadno obučena žena
muslimanka koja ide kući i obavlja svoje namaze, ili revolucionarka koja
automatom vitla i čiji je islamijet sveden na mahramu da pokrije njezinu kosu,
dok vatra mržnje prekriva svu njezinu nježnost i plemenitost koju je islam
tradicionalno poistovjetio sa ženstvenošću koja plamsa čak i tada kada ona
obavlja javno svoje namaze” (Seyyed Hossein Nasr, Tradicionalni islam u modernom svijetu, 23.).
[5] Otkrivanje muslimanke, Glasnik Vrhovnog
islamskog starješinstva u FNRJ, broj 1-3, god. I, Sarajevo, 1950., 69.
[6] Ibrahim ef. Fejić, Reis-ul-ulema, Pokrivanje žene u islamu, Glasnik
Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ, broj 4-7, god. I, Sarajevo, 1950.,
99-104.; Selim Seferović, Muslimanka pod
zarom (Prijedlog za njeno otkrivanje), isto, 107-114.; Hasan Ljubunčić, Otkrivanje muslimanke (Referat održan na
sastanku muslimana – javnih radnika u Sarajevu), isto, 117-120.; Hamid
Kukić, Pitanje zara sazrelo je za konačno
rješenje, isto, 144-145.: Edhem Miralem, Nakon ukidanja jednog zastarjelog običaja, isto, broj 11-12,
338-340. Uglavnom, cijelo godište Glasnika u 1950. godini bilo je posvećeno
Zakonu o skidanju zara i feredže, odnosno, aktivnostima službenika Islamske
vjerske zajednice u vezi sa ovim zakonom.
[7] Senija
Milišić, Emancipacija muslimanske žene u
Bosni i Hercegovini, 142.
(The Bosnia Times, E.D.)
