SPECIAL
Ruski novinar Dmitry Tretyakov objavio je kolumnu u kojoj
analizira “Star Wars”: U ovom trenutku, mač u rukama zločinca nije
samo crven, već je i u obliku krsta. Možda, izlazeći pred katolički Božić film
utvrđuje sebe kao istinski kult? Kao novo “jevanđelje”, kreirano za
modernu univerzalnu crkvu? Ako je tako, ona će imati mnogo osnova za to.
FOTO: (Public)
Svijet je bio danima u iščekivanju. Raduj se svijete! Legenda
dolazi. Zemljo, raduju se pred Njom!
Sve je spremno: galaksija je daleka kao i prije, na Tatuinu,
asteroid se približava asteroidu – ne sudarajući se, svjetlosni mačevi su
upaljeni, a droidi podmazani, očišćeni i spremni da se vinu u nove avanture.
Vjerovatno se u polovini prodavnica na planeti mogu pronaći
proizvodi označeni “Ratovi zvijezda”: to su i baterije, i pića, i
papuče, pa čak i pertle kakve nose legendarni vitezovi i njihovi protivnici.
Karte su odavno rasprodane nedjelju dana unaprijed. Recenzije napisane.
Nastavci se snimaju, a profit je zagarantovan.
FOTO: (Public)
“I neka cijeli svijet sačeka” sa njegovim
tragedijama, ratovima, glađu, izbjeglicama i rastućim napetostima. Čini se da
nijedan svjetski medij nije propustio da izvijesti o dolazećoj premijeri sedme
epizode “Ratova zvijezda” J. J. Abramsa . Do posljednjeg detalja
prodiskutovani su svi traileri i glasine.
Svaka riječ, izgovorena na svakoj reklamnoj konferenciji za
novinare replicirana je i interpretirana u hiljadama novina i časopisa. Rijetke
izjave šefova država su udostojene takve pažnje. I istina, mnogo je
interesantniji podatak da Luka neće biti u ovoj epizodi nego da neko, negdje,
nije mogao identificirati neki bombarder, ili je pobrkao naš konvoj za
natovskim… da su poslati da bombarduju Y-krila – sigurno bi bili primjećeni…
Oni nude odvlačenje pažnje. Nedvosmisleno i uporno ga nude.
Znači, znamo kako? Ali odvlačenje pažnje – od čega?
Nekada davno, daleke-daleke 1977. godine, pojavio je prvi (on
je zapravo – četvrti) nastavak futurističke sage – “Nova nada”. Čini
se da je u tom, prašinom pokrivenom, vijeku, njena politička poruka bila više
nego očigledna. U toj trilogiji je sve bilo potpuno jasno – dobri pobunjenici
se bore protiv zle imperije, čiji je glavni predstavnik naoružan crvenim mačem,
pa se čak i ne zna je li živ, ili je mrtav.
Možemo pretpostaviti da je nova nada bila u pronalaženju
novog načina borbe, nada u brzu pobjedu u ratu, veoma realnom tih godina. U
Hladnom ratu. Povremeno spominjući senat i demokratiju, siromašni (nejasno je
odakle im onda tolika flota) pobunjenici, očigledno predstavljaju SAD i njihove
saveznike, čak sebe i nazivaju “alijansom” kako niko ne bi imao
nedoumice. “Imperija” je naravno – propagandni pečat udaren SSSR-u.
Bipolarnost svijeta u sedamdesetim bila je očigledna,
opipljiva. I jasno vidljiva u kinematografiji, čak i u potpuno zabavnim
“ratovima”. Ali rat je dobijen – “imperija” je nestala i sa
filma i iz realnosti. Zašto onda snimati dalje?
Strah monopolarnog svijeta karakteriše drugu trilogiju, pod
nazivom “Fantomska prijetnja” iz 1999. godine. Ako je ideološka
identifikacija “tamne strane” sa vječno živim Vaderom iz prve
trilogije nekome bila malo, onda je tu marksistička retorika o lutajućem duhu i
oružju koje je falsificirano od strane buržoazije i koje joj donosi smrt, što
je prihvatljivije od konkretne inkarnacije.
Duh je budući imperator Palpatin, a svakom poznavaocu
Univerzuma koji drži do sebe jasno je – da je imperator besmrtan: on je – duh
koji se seli iz tijela u tijelo. Oružje je i mladi Skywalker, treniran u redu Jedija,
i armija klonova, koju je naručio isti taj red.
Podsjetit ću da su fantomske prijetnje poslije 2011. godine
za SAD postale realan rat, s tim što su ga upravo one i pokrenule. Rat, koji ne
prestaje do dan-danas.
Na taj način, svaka trilogija se smještala u određeni
politički kontekst, uspješno predviđajući njegov dalji razvoj.
Dakle, šta bismo sada trebali očekivati?
U ovom trenutku, mač u rukama zločinca nije samo crven, već
je i u obliku krsta. Možda, izlazeći pred katolički Božić film utvrđuje sebe
kao istinski kult? Kao novo “jevanđelje”, kreirano za modernu
univerzalnu crkvu? Ako je tako, ona će imati mnogo osnova za to.
Apsolutno je moguće da su peripetije i sudbine likova iz ove
sage modernoj publici poznatije nego žitija izraelskog stolara, egipatskog
pastira, sina trgovca iz Meke ili drevnog indijskog princa-prognanika, da ne
govorimo već o njihovim učenjima i nasljeđu. Štaviše, širom svijeta je lahko
upoznati ljude za koje događaji iz filmova i njihovo tumačenje imaju gotovo
sakralni status. Malo koga iznenađuje upotreba izraza “kanonska
trilogija” ili “trilogija”.
U Sjedinjenim Državama, gdje već odavno praznovanje Božića
nema jasan vjerski status (da se nehrišćani ne bi uvrijedili), “Ratovi zvijezda”
se apsolutno mogu takmičiti za titulu duhovnog steznika koji ujedinjuje naciju.
Međutim, to je već neko drugo razmišljanje…
Kakva je politička poruka filma?
Pretpostavljam da govori o definitivnom povratku ratu –
hladnom, a može biti, i vrućem. Volio bih da griješim.
Ali, šta drugo može značiti oživljavanje imperije sa crvenim
mačevima? Jer, htjeli-ne htjeli, moramo kazati da se u bioskopima ovo pitanje
više nego aktivno tretira.
Primjere ne treba dugo tražiti: poslednji Spielbergov film
“Špijunski most”, koji se pojavio u novembru, direktno je posvećen
drevnom Hladnom ratu.
Sa odgovarajućom savremenom ozbiljnošću samoironije govori o
advokatu koji brani Abela na sudu, poslije organiziranja njegove razmjene za
Pauersa i Pryora, i detaljno podsjeća savremenog gledaoca, zašto ne treba voljeti
Sovjetski Savez. Film je – filmska adaptacija Churchillove fraze o demokratiji.
On blago kritikuje svoj sistem, tačno znajući da time drugi sistem čini još
gorim, jer njegov, uprkos nedostacima, služi dobru.
Majstoru uspijeva mehka i precizna sugestija u koju su
umotani mnogi problemi istočnog bloka, koji nam se, kako se mnogima čini, mogu
zamjeriti i danas. Tu je i Berlinski zid sa mitraljeskim gnijezdima i pucanjem
po bjeguncima.
U tom filmu se
povremeno govori o Rusiji koja želi da bude gazda u DDR, što bi trebalo da se
shvati ovako: Nijemci sa zidom nemaju nikakve veze, problem su bile sovjetske
imperijalne kolonijalne ambicije. Međutim, ostalo je nejasno, kako se uopšte
desilo da Sovjeti “okupiraju” Berlin i podlo ne žele da ga vrate?
Na sličan način je prikazan prilično teatralan sovjetski
sud, u kontrastu sa realnim američkim, problematičnim, ali živim i sposobnim da
se usprotivi rulji i vlasti. Isto je predstavljen i tretman zatvorenika: Abela
u Sjedinjenim Državama gotovo nježno budi čuvar, da bi ga poveo na razmjenu,
dok u isto vrijeme Pauersa – lišavaju sna i okreću mu sijalice u lice.
Snažan
napredak, očigledno je i podsjećanje na košmarne tamnice GULAG-a, što se
koristi kao kritika sopstvene vlasti, koja je zapravo mučila ratne
zarobljenike, na osnovu toga što “nisu državljani” i nalaze se na
teritoriji druge države. Kao da želi da kaže: pogledajte na koje ste grane
spali – ništa niste bolji od tadašnjih Sovjeta.
Spielberg stavlja sve na svoje mjesto: na jednoj strani
Atlantika su dobri plavi momci, a tamo, negdje u čudnoj bezgraničoj Rusiji su –
loši crveni.
U koordinaciji sa majstorom nastupa Edward Zwick sa
biografskom dramom o Bobbyju Fischeru “Žrtva pješaka”.
Već u reklamiranju ovog filma se moglo čuti da “Fischer
stoji sam protiv cijele Sovjetske imperije”. Međutim, film se zapravo bavi
pobjedničkim propagandnim klišeom ironično – vidimo da se Fischer ne može
nazvati usamljenim vitezom, a podrška “imperije” je više nego
uporediva sa podrškom “alijanse”.
Filmovi Zwicka i Spielberga potpuno odgovaraju poslijeratnoj
antisovjetskoj propagandi: s jedne strane, Sovjeti su strašni, bezrazložno
zlobni i opasni i za borbu sa njima moraju se upotrijebiti sve raspoložive
snage. S druge strane – njihovi konkretni predstavnici su komični. Tako je na primjer,
Spassky kod Zwicka smiješan, kada ide snježnobijelom plažom Majamija u tamnom
trodijelnom odijelu, zajedno sa
pratnjom, ili kada pokušava imitirati Fischera i da čuje nečujno. Kao što i KGB
kod Spielberga izaziva smijeh, kada agenti pokušavaju da odglume porodicu Abela
pred advokatom.
Zanimljivo je da ovi filmovi nisu potpuno propagandni, već
je to istraživanje zapadnog društva i čovjeka u njoj. Hladni rat se u ovim
filmovima, čini se, prikazuje samo zbog hronološke potrebe.
I u “Zvjezdanim ratovima” konfrontacija, kako se
mnogima čini, nema neku političku konotaciju. Jednostavno uslovno dobri se bore
protiv uslovno loših. Takva su potrebe akcionog filma – karakteristika loših
momaka je nasilje. Samo što i u politici postoji, kako se čini, takva potreba,
inače, zašto bi onda postojala vojna industrija?
Ne može se beskonačno opravdavati 600 milijardi vojnog
budžeta potrebom zaštite od afganistanskih terorista.
Treba li očekivati od sage ironiju – taj moderni marker
“ozbiljnog razgovora”, ili je sve ogoljeno kao i ranije – sa kamenih
teških lica na nivo dječje-naivne patetike tako popularne danas?
Popularne, možda, i zato, što mi više ne želimo razmišljati.
Neka intelektualci razmišljaju, a naše uši su spremne za
novu porciju rezanaca – jer mi želimo samo da se zabavimo, “i neka cijeli
svijet sačeka”.
Konačno, najveće đavolovo lukavstvo je u tome, što je ubijedio
svijet da on zapravo ne postoji!
(The Bosnia Times, fakti.org)