Mario Götze je najpoznatiji od 60 njemačkih nogometnih bundesligaša koji bi krajem ovoga mjeseca mogli ostati bez posla. Njima, naime, ističe aktualni ugovor, a stručnjaci računaju da će financijska šteta koju je pandemija koronavirusa nanijela klubovima dovesti do toga da će oni smanjiti svoje momčadi i igračima s novim ugovorima manje plaćati.
S pravom bi čovjek mogao pomisliti kako za financije profesionalnih nogometaša baš i ne treba strahovati. Reći ćete: “Haha, baš me rastužilo da više neće zarađivati 10 miliona eura godišnje nego samo 8 miliona!” Ali sa svakom nižom ligom situacija postaje gora: u 2. njemačkoj ligi svakom četvrtom nogometašu prijeti gubitak posla, u 3. češće nego svakom trećem (36,4 posto).
Nogometaši i rukometaši – kraljevi i prosjaci
Ako još uvijek mislite – što je za razumijeti – da je u nogometu toliko puno novca i da su plaće nogometaša bile prije korone toliko visoke da možda nije ni zgoreg da im se malo smanje, morate na umu imati da ono što pogađa nogometaše još puno jače pogađa druge profesionalne sportaše.
Rukometaši u Njemačkoj zarađuju “crkavicu” u odnosu na nogometaše. Njemački mediji su prošle godine objavili da najbolje plaćeni njemački reprezentativac u njemačkoj Bundesligi, Silvio Heinevettel u svom klubu Füchse Berlin zarađuje 30.000 eura (bruto) mjesečno. Nogometni reprezentativac Thomas Müller je u Bayernu u istom trenutku zarađivao preko milijun i 250 hiljada eura – mjesečno! Najbolje plaćeni njemački rukometni reprezentativac na radu u inozemstvu Uwe Gensheimer je tada u Paris Saint-Germainu zarađivao 52 hiljade eura mjesečno, a u isto vrijeme je nogometaš Toni Kroos je u madridskom Realu zarađivao preko 1,7 miliona eura mjesečno.
Ovdje govorimo o najboljima i najbolje plaćenim reprezentativcima u najjačim klubovima i ligama Europe. Jasno je da klubovi u manje jakim ligama i igrači koji nisu apsolutne zvijezde zarađuju manje – nakon što je sport pogodila kriza izazvana koronom i znatno manje. Marin Šipić, kružni napadač RK PPD Zagreb, je za DW rekao kako su on i njegovi suigrači pristali na smanjenje plaće od 40 posto.
Nadrealna proslava titule prvaka
Novac je u sportu važan, ali nije sve ni u njemu. Za profesionalne sportaše je sport život: treninzi su njihova svakodnevica, takmičenja njihov smisao, cilj i motivacija. Korona je prekinula takmičenja, zatvorila sportaše u lockdown, bacila ih u neizvjesnost. Rukometaši su u Njemačkoj prekinuli sezonu prije vremena, prvak je, za zelenim stolom, postao THW Kiel. Prije nekoliko dana je održana “svečanost” primopredaje prvenstvenog pokala – u praznoj dvorani, s maskama i poštivanjem rastojanja od 1,5 metra. “To je jednostavno bilo nadrealno, slaviti naslov prvaka pred praznim tribinama”, rekao je njemački reprezentativac Hendrik Pekeler. I hrvatski reprezentativac Domagoj Duvnjak neće brzo zaboraviti ovu sezonu. Da nije došla korona, ona bi za njega bila savršena: osvojio je srebro s “kaubojima” na europskom prvenstvu, proglašen najboljim igračem turnira, njegov THW Kiel ima titulu prvaka, a on je izabran za najvrednijeg igrača sezone. “Ovo nije bio lijep kraj, ali mislim da bismo ipak trebali biti ponosni na ono što smo ostvarili.”
Rukometaši se oprezno i polako vraćaju u dvorane. Takmičenja su im, kaže šef Njemačke rukometne lige Frank Bohman, prijeko potrebna za preživljavanje.On se boji da nakon ove krize rukomet više neće biti drugi najpopularniji sport u Njemačkoj i nada se da će iduća sezona moći započeti, kako je planirano u jesen, najvjerojatnije bez publike. “Utakmice bez publike nisu lijepe, ali nam treba vidljivost u javnosti. I to ne samo klubovima nego rukometu općenito.”
Dvoranska karantena
A što je sa sportovima broj tri, četiri, pet? Iako oni ne uživaju toliku popularnost, trud, rad i odricanja nisu manja, ako se u njima želi doći do samog vrha. Bugarske “zlatne” gimnastičarke tako su već nekoliko sedmica u dvoranskoj karanteni. Da bi mogle trenirati i biti spremne za međunarodna takmičenja koja su pomaknuta na kraj godine preselile su se u sportsku dvoranu i zatvorile vrata vanjskom svijetu.
Kruh profesionalnih sportaša je puno tvrđi nego što misle oni koji s njim imaju dodira samo preko televizijskih ekrana. Na njima se mogu vidjeti samo oni koji su stigli do samog vrha i njihov sjaj – tu i tamo poneki dramatični pad. Ali veliki, najveći broj sportskih priča ostane neispričan pred kamerama. A kada nema natjecanja, nema ni televizijskih kamera – pa čak ni za najbolje.
(TBT, DW)
