Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Epidemiološka kriza izazvana pandemijom korona virusa izazvala je kataklizmične globalne procese i izazvala razne fenomene nad kojima se svijet ibreti. Čini se da nema tog intelektualca na svijetu koji se nije oglasio i iskazao svoj stav, dok su najveći savremeni umovi poput Francisa Fukuyame, Slavoja Žižeka, Noama Chomskog, Paula Krugmana i mnogih drugih iznijeli svoje ocjene stanja i vizije u kom pravcu će se svijet kretati. Stiče se dojam da su svi savremeni sistemi i ideologije, posebno neoliberalizam i kapitalizam relativizirani, pa čak i osporeni da ne mogu više davati valjane odgovore čovječanstvu na ovakve krize.
NOSTALGIJA MUSLIMANA
Nešto je upadljiva tišina i šutnja islamske inteligencije. Osim što je jedna grupa (unija) islamskih učenjaka dala saopćenje da se u vrijeme pandemije ne mora odgađati post i da osim zaraženih, dakle bolesnih ljudi, drugi vjernici trebaju postiti u izolaciji, nije bilo drugog vida ispoljavanja islamskih pogleda na pandemiju korona virusa. Doduše, uporedo sa ovim stavom grupa islamskih intelektualaca apelirala je na islamske vladare da oslobode islamske intelektualce iz zatvora, bar dok traje pandemija. Time je ova Unija islamskih intelektualaca indirektno priznala da postoji veliki broj njihovih kolega u raznim islamskim zemljama da čame u tamnicama. Ni time nisu rekli ništa novo jer opće je poznata istina da najviše islamskih intelektualca na svijetu utamničeno i to u islamskim zemljama. A i ono malo slobodnih alima, koji imaju reputaciju islamskih intelektualaca pod nadzorom su režima ili su izgnani iz zemlje i nalaze se u egzilu poput Yusufa Kardawija i Fetullaha Gulena. Sigurno je to jedan od uzroka šutnje islamske inteligencije, ali nije jedini. Vodećim islamskim zemljama i njihovim vlastodršcima bi se baš sad moglo osvetiti to što su podjarmili i ušutkali inteligenciju raznim represivnim metodama. Jer je pandemija ekonomski snažno pogodila Iran, Tursku, Saudijsku Arabiju, bogate zemlje zaljeva, Egipat, dakle najmoćnije islamske države. Jedini paradoks svjetske pandemije je da su tokom ove krize prvi put više nastradale bogate od siromašnih zemalja i tu je neka sreća u nesreći.
No, nije ovdje primarno riječ o ekonomiji već o samoj vjeri i ideologiji islama. Sigurno je muslimane diljem svijeta tokom ovog svetog mjeseca Ramazan uhvatila nostalgija za vremenima iz prošlog stoljeća, iako su patili u najcrnjim diktaturama koje je svijet poznavao i trpili čizme najokorjelijih diktatora. Džamije su im u tim vremenima bile opustjele kao danas u vrijeme pandemije. Ali su i pored svih vjerskih restrikcija i zabrana javnog ispoljavanja vjerskih osjećanja mogli uživati čitajući knjige velikih alima, poput Muhammeda Hamidullaha, slušati na kasetofonima učenje Kur'ana velikog Abdul Basita Abdus-sameda, pa čak i slušati muziku i ilahije velikih arapskih pjevača poput Ummi Kulsum, gledati film „Pod zastavom Muhammeda“ velikog reditelja Mustafe Akkada itd.
Sigurno ništa manju nostalgiju ne osjećaju ni bosanski muslimani kad se prisjete vazova dr. Ahmeda Smajlovića koje je držao u Begovoj džamiji bar u vrijeme ramazana prije ikindije-namaza. Koliko su džamije bile prazne, toliko su njihova prsa bila puna imena/vjere, reklo bi se.
Od tog vremena desile su se mnoge političke promjene u islamskom svijetu. Pali su taguti/diktatori i nastao je fesad/nered kroz pobune i ratove. Pa bismo mogli reći da su muslimani uspjeli osvojiti neke oblike vjerskih i političkih sloboda, ali su zato izgubili svaki oblik sigurnosti. Iako su se džamije bile počele puniti vjernicima, potekle su rijeke migranata sa Istoka koje hrle prema Zapadu. Tamo su ih dočekale bodljikave žice zbog navodno straha da ta siromašna rekonkvista želi islamizirati kršćanski Zapad.
ŠEHID MIHRABA
Ako bismo se sad pokušali prisjetiti nekog islamskog intelektualca čije knjige rado čitamo i(li) slušamo vazove/govore, teško da bismo ih mogli nabrojati na prste jedne ruke. Nek bi to i bili proskribirani Qaradawi i Gulen, koga bismo se još sjetili? Tarik Ramadan? Gdje je on? U nekom zatvoru u Francuskoj gdje vehne diskreditiran i osramoćen uslijed velike medijske i sudske harange koju je preživio. Zbog čega? Jer je izjavio da se muslimani danas u Evropi osjećaju kao Židovi 1938. godine, u vrijeme najezde nacista.
Postoji fotografija Yusufa Qaradawija, Muhammed El Ghazalija i Muhammed Seid Ramadan El-Butija dok se skupa voze u jednom automobilu koja zorno svjedoči o odlasku sa scene velikih islamskih intelektualaca s kraja prošlog stoljeća.
Šejh Gahazali je umro kocem prošlog stoljeća u Riajdu a šejh El-Buti je ubijen prije sedam godina u jednoj džamiji u Damasku dok je držao vaz/predavanje. Ubili su ga pripadnici vehabijskih paravojnih jedinica nakon što su ga proglasili murtado/izdajnikom. Atentat i svirepo ubistvo šejha Butija ubice su snimale kamerama i postavile na društvene mreže kako bi se njihove pristalice naslađivale u gnusnom činu. Njegovi simpatizeri su ga nazvali „šehid mihraba“, a vlasti su dozvolile da bude ukopan pored mezara Salahuddina Ayyubije, jednog od najvećih islamskih ratnika.
Bespotrebno je ulaziti u biografske detalje kao i propitivati stavove šejha Butija, kao što je suvišno govoriti o motivima za njegovo ubistvo. Ovdje je riječ generalno o odnosu prema nezaštićenim islamskim intelektualcima. Ako postoji razlog zbog čega nam danas džamije, pa i sveta mjesta i haremi u Meki, Medini i Qudusu zjape prazni onda je to zbog grijeha ubistva islamskog intelektualca i alima u mihrabu džamije. Pandemija korona virusa je formalni (zahir) opravdani razlog zbog čega nam nije dozvoljena posjeta džamijama i svetim mjestima, dok stvarni duhovni (batin) uzrok leži u našem odnosu prema islamskim intelektualcima. Zar je logično da džamije budu pune vjernika dok su zatvori u islamskim zemljama puni alima/islamskih intelektualaca?! Valjda je logičnije da zatvori budu prazni, a džamije pune vjernika, zar ne?! Ova teze je sigurno shvatljiva i prihvatljiva saosjećajnim vjernicima, jer ko razumije jezik vjere, taj razaznaje i jezik obmane čemu su vjernici brutalno izloženi čak i u džamijama!
(TBT)
