Islam je postao glavna, čak opsesivna, tema javnih polemika u posljednje dvije decenije. Od organizacija poput Muslimanskog bratstva i napora da steknu vlast preko glasačke kutije do nasilnog radikalizma ISIL-a, islam u svjetskoj politici dominantno predstavljaju u okviru slike religiozne ideologije nedržavni akteri koji žele vidjeti “islamskiji” oblik politike. Ali šta je sa samim državama?
Često se čini da se sukobi između bliskoistočnih vlada vode zbog moći, a u mnogim slučajevima je to i istina. Saudijska Arabija vodi rat u Jemenu protiv Hutija, koji smatra nadomjestkom za iransku ekspanziju. Ali postoji i druga strana kod većine muslimanskih vlada: i oni koriste i zloupotrebljavaju islam za političke ciljeve.
U skoro svakoj zemlji s muslimanskom većinom, islam je važna, a ponekad i jedina, ideološka valuta koja se učinkovito miješa sa više standardnom realpolitikom. S padom socijalizma i pan-arabizma na Bliskom istoku, jedina prava ideološka konkurencija islamu proizašla je iz nacionalizma. Ali nacionalizam je, po definiciji, teško promovirati van vlastite nacije. To znači da vlade – čak i relativno sekularne i progresivne – imaju snažan poticaj umetnuti islam u svoju vanjsku politiku, koristeći vjerske ideje kako bi povećale svoj prestiž i promovirale svoje interese u inozemstvu – aktivirati, drugim riječima, ono što nazivamo “islamskom mehkom moći.”
Međutim, postoji kvaka. Jednom kada se “islam” ubrizga u javne rasprave, način na koji građani tumače svoju religiju pretvara se iz privatnog pitanja vjere u pitanje nacionalne sigurnosti. Vlade se osjećaju primoranim izravno se uključiti u polemike oko prirode islama inače dovode u pitanje da ostave ideološki vakuum koji bi ispunili domaći opozicionari. Drugim riječima, unutrašnja neslaganja o ulozi islama i njeogoj važnosti u svakodnevnoj politici određuju kako države koriste islam u inozemstvu.
ETATISTIČKI ISLAM
U jednom smislu, upotreba islamske mehke moći nije ništa novo. Od 1960-ih Saudijska Arabija ulaže milijarde dolara u finansiranje izgradnje džamije, širenje (često kontroverznih) vjerskih tekstova i stipendije za studiranje na saudijskim vjerskim univerzitetima. Izvoz saudijske ultrakonzervativne verzije islama vođen je osjećajem obaveze širenja islama kraljevske obitelji i vjerskog establišmenta, ali također služi geopolitičkoj svrsi omogućavajući tako Saudijskoj Arabiji da se suprotstavi i natječe s regionalnim suparnicima, poput Egipta pod sekularno-nacionalističkim predsjednikom Gamalom Abdel Nasserom ili Iranom nakon 1979. Teheran na sličan način upotrebljava Khomeinijev revolucionarni brend šiitskog islama kako bi se cijelom muslimanskom svijetu prikazao kao antiimperijalistička islamistička vlast.
Međutim, od arapskih pobuna 2011. godine, islamska mehka moć pojavljuje se kao sve važniji dio nove geopolitike religije. U još većoj mjeri nego ranije, današnje muslimanske vlade pokušavaju oblikovati vjerski diskurs i kontrolirati vjersko znanje kako bi i dalje išle za svojim nacionalnim interesima.
Za primjer uzmimo ubistvo novinara Jamala Khashoggija u oktobru od strane saudijskih agenata u Istanbulu, koje je pružilo neobičan prizor rigidnog islamističkog režima koji je ubio jednog autora optuženog da je islamist. Danas se Saudijska Arabija protivi određenoj vrsti islamizma – onog Muslimanskog bratstva. A nekoliko decenija ranije, Saudijska Arabija bila je presretna što je obezbijedila utočište i radna mjesta za članove Muslimanskog bratstva, izvozeći stavove svog velikog prozelitističkog aparata među pripadnike islamskog pokreta. Izbjeglim pripadnicima bratstva date su fakultetske pozicije na univerzitetima u Saudijskoj Arabiji, a mnogi su zauzeli više pozicije međunarodnih vjerskih organizacija koje finansira Saudijska Arabija, kao što su Svjetska muslimanska liga i Svjetska asocijacija muslimanske omladine. No, nakon revolucija 2011. godine, kada su političke stranke povezane s bratstvom pobijedile na izborima u Egiptu i Tunisu, kraljevske obitelji u Zaljevu sve više su pokret smatrale egzistencijalnom prijetnjom opstanku njihovih režima.
Egipat, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati sada označavaju Muslimansko bratstvo kao terorističku organizaciju. Plašeći se da će mješavina vjerske pobožnosti i organizacijske vještine grupe omogućiti da se učine privlačnim njihovom narodu, oni upozoravaju na opasnosti islamizma. Ipak, anti-islamisti su skoro jednaki islamistima kad je u pitanju miješanje religije i politike – samo na drugačiji način.
Vlade okrenute protiv bratstva agresivno nastoje uspostaviti kontrolu nad vjerskim institucijama i promovirati ono što bi se moglo nazvati “etatističkim islamom” – verzija religije koja je prije svega pokorna interesima države. U Egiptu, predsjednik Abdel Fattah el-Sisi pozvao je univerzitet Al-Azhar da unaprijedi i modernizira svoj pristup islamskim izvorima kao dio šire “vjerske revolucije” koja se može suprotstaviti i opozicijskom islamu bratstva i nasilnom, ekstremističkom islamu ISIL-a i al Qaede. I Saudijski princ Mohammed bin Salman 2017. je obećao vratiti Saudijsku Arabiju na tradiciju “umjerenog islama” za koji je tvrdio da je ranije dominirao u kraljevini. On je smanjio utjecaj vjerske policije Saudijske Arabije, oduzimajući im ovlaštenja za hapšenja, i donio oštre presude protiv nezavisnih vjerskih ličnosti kao što je šejh Salman al-Awda, izuzetno popularan imam, simpatizer Bratstva. Dok su prethodni saudijski vladari i stariji članovi kraljevske obitelji uvijek dopuštali barem neke kompromise sa vjerskim establišmentom u zemlji, MbS je jasno pokazao da za njega umjereni islam nije samo odbacivanje ISIL-a, već promoviranje pokornosti postojećim političkim vlastima.
ISLAM I LIBERALNI POREDAK
Za Sjedinjene Države i druge zapadne sile, stvarnost islamske mehke moći komplicira pokušaje razumijevanja većinski muslimanskih saveznika. Washington bi prvo trebao prepoznati da unutrašnje nadmetanje oko uloge islama i islamizma ne može biti sadržano unutar granica zemlje i da vanjska politika autoritarnih saveznika nije – i ne može biti – zaštićena od međuislamskih borbi kod kuće. To znači da čak i za američke dužnosnike s malo interesa za ljudska prava, tamo ostaju važni razlozi – uz strogo “nacionalne interese” – zašto bi trebali obratiti pažnju na to kako režimi vrše represiju nad svojim domaćim protivnicima. Kršenje i zloupotreba ljudskih prava ne mogu biti objedinjeni kao pitanje za naivne idealiste koji nisu školovani u teškim stvarnostima realpolitike.
Različite američke administracije, podjednako i republikanske i demokratske, pokupile su neke loše navike kada je riječ o prihvatanju vjerskih aktera koje njihovi arapski saveznici promoviraju kao rješenja za vjerski ekstremizam. Poput UAE-a, Jordan i Maroko također su se pozicionirali kao prvaci “umjerenog islama”, navodnog protuotrova religijskom ekstremizmu. Zapadne vlade hvale njihovo finansiranje međureligijskih samita i osnivanje trening centara za vjerske vođe. Uostalom, narodi u regiji često posmatraju involvirane vjerske institucije kao glasnike tih istih vlada koje preziru. To su jedva vjerodostojni glasovi.
Međutim, pridobijanje srca i umova nije nužno cilj. Korištenje islamske mehke moći namijenjeno je da služi vladama više nego što služi muslimanskoj javnosti. Gotovo bez izuzetka danas, oni koji se nadmeću za prevlast na Bliskom istoku, prihvataju različite oblike religijskog širenja u svojim regionalnim strategijama. Na primjer, saudijska paranoja oko iranske odlučnosti širom regije dovela je Riyadh da potiče, ili barem posve zanemari, destruktivan i ponekad nasilan anti-šiitski sentiment saudijskih imama i onih povezanih s njima, naročito u zemljama, poput Libana i Iraka, gdje Teheran ima snažnu prisutnost. S jedne strane, ti se vjerski službenici bave potpunom osudom onoga što smatraju herezom; s druge strane, njihove manifestacije vjere služe agendi saudijske države koja šiizam smatra utjelovljenjem Teherana.
Iran sa svoje strane nastoji jačati sektaške tenzije u zemljama kao što su Bahrein, Irak i Liban, gdje šiitske populacije prolaze kroz diskriminaciju i obespravljenost. Iran sebi ne može priuštiti da se uključi u izravne antisunitske turbulencije, koje bi otuđile veliku većinu muslimana. Umjesto toga, Teheran se oslanja na simbole šiitskog progona iz islamske povijesti u pokušaju izjednačavanja postojećih sunitskih režima s antišiitskim počiniteljima zločina iz prošlosti. U svakom od ovih primjera, geopolitika i islam su neraskidivo isprepleteni, toliko da je teško znati gdje prvo završava i drugo počinje.
Iako je islam uvijek bio prisutan u politici regije, njegova važnost posljednjih godina raste, zahvaljujući ne samo potresima arapskog proljeća već odlukama donesenim u Washingtonu. Američki predsjednik Donald Trump, kao i njegov prethodnik, Barack Obama, pokušava se isključiti od dnevnih poteškoća oko bliskoistočne politike i predati više odgovornosti arapskim saveznicima. To je potaknulo ove saveznike, naročito Saudijsku Arabiju, da usvoje agresivniju vanjsku politiku, što zauzvrat zahtijeva ideološki jezik za održavanje te agresije. Islamska mehka moć, bilo u obliku anti-šiizma ili “umjerenog islama”, nudi upravo to.
Nadalje, širom svijeta se dešava preokret dok raste sumnja oko budućnosti liberalizma i “liberalnog međunarodnog poretka” predvođenog SAD-om. S globalnim konsenzusom oko liberalizma, više se otvara prostor za ideološku borbu. Ako se Sjedinjene Države nastave udaljavati od svoje uloge u promoviranju predvidljivog svjetskog poretka, natjecanje oko islama – ko ga definira, ko govori za njega i ko ga mobilizira za svoje ciljeve – izgleda da će se samo intenzivirati.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)