Trećina hrane koju proizvede i konzumira čovječanstvo ovisi o pčelama. Ekonomska računica kaže da pčelinji rad vrijedi oko 270 milijardi eura godišnje, a med je tek ukusni nusproizvod. O tome vjerojatno pojma nema Hatidža Muratova, glavna protagonistica makedonskog dokumentarnog filma “Medena zemlja”, koji se ovih dana može vidjeti u hrvatskim kinima u distribuciji Restart Labela i u suradnji s Hrvatskim pčelarskim savezom. Međutim, velike brojke, globalna ekonomija, kapital i zarada nimalo ne zanimaju Hatidže. Jer ovaj dirljiv, meditativan i vizualno dojmljiv film prati život ove 56-godišnjakinje koja živi sa starom i bolesnom majkom u udaljenom i napuštenom makedonskom selu Bekirliji, s dvije mačke i psom, u potleušici, bez struje i vode. Hatidže se bavi pčelarstvom, ali njene pčele žive u prirodi, u stijenama okolnih planina i deblima stabala. Ona s njima razgovara, pjeva im i od njih uzima med. Pritom se strogo drži pravila “pola meni, pola ostaje vama”.
Svjesna je da pčele ne smiju ostati gladne i da se jedino takvom fer podjelom može održati prirodna ravnoteža koja će svima omogućiti opstanak. Prodajom meda želi zaraditi samo onoliko koliko joj je dovoljno da prehrani sebe i gotovo nepokretnu majku Nazife. Hatidže je mudra žena koja ne mari za zakone slobodnog tržišta, za nju su svetinja samo zakoni prirode. Rajski pejzaži, dojmljivo Hatidžino lice snimano u krupnom planu, škrti ali topli i životno važni razgovori koje vodi s majkom dovoljni su da uvuku gledatelja u ovu priču. No i u takvom, civilizacijom netaknutome mjestu, Hatidžu će dostići okrutna pravila tržišne ekonomije.
U susjedstvo stiže bučna mnogočlana obitelj stočara nomada. Huseinu, glavi porodice sa sedmero djece, jedini je motiv – zarada. Sukob je neminovan, a Hatidže postaje kolateralna žrtva tuđe pohlepe. Ne čudi da je film “Medena zemlja”, otkad je izašao iz produkcije u aprilu prošle godine, osvojio 30-ak nagrada širom svijeta. Pored ostalih, na uglednom Sundance festivalu osvojio ih je čak tri – veliku nagradu žirija za najbolji dokumentarni film, kao i dvije posebne nagrade žirija za kinematografiju i za originalnost, što je dosad nezabilježen uspjeh na ovom festivalu. Autori filma Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska film su snimali stotinjak dana tijekom tri godine, između 2015. i 2018., i prikupili su oko 400 sati snimljenog materijala, od kojeg su odabrali tek malo manje od sat i pol. “Početna ideja bila je snimiti kratki naručeni video o bioraznolikosti rijeke Bregalnice. No kad smo u obližnjem selu Bekirliji upoznali Hatidže, ideja se razvila u nešto sasvim drugo. Ali da Hatidže nije bila tako vesela i komunikativna osoba, ne bismo uspjeli. Rekla nam je da joj je oduvijek bila želja da netko snimi njen život i spasi ga od zaborava”, kažu Stefanov i Kotevska. Budući da tokom snimanja između Hatidže i susjeda izbija sukob, filmska ekipa podijelila se u dvije grupe – jednu koja snima Huseina i njegovu obitelj, a druga koja prati Hatidže i njezin život. Autori filma odabrali su u ovom slučaju jedini ispravan redateljski pristup – cinéma vérité – u kojem kamera postaje neprimjetni svjedok zbivanja.
Na pitanje jesu li ikad tokom snimanja pokušali pomoći Hatidže i spriječiti Huseina da svojom poslovnom filozofijom našteti glavnoj junakinji, Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska odgovaraju: “Ne, ni u jednom trenutku. To je osobna odluka koju svatko, kad krene snimati dokumentarni film, mora donijeti. Kad god bismo se vratili u njezino selo, u njezino životno okruženje, osjećali smo se kao gosti, kao obični promatrači”. Snimanje filma bilo je za ekipu veliki izazov jer Bekirlija nema ni vode, ni struje i do nje ne vodi ni asfaltirana cesta. Stanovnici sela pripadali su turskoj manjini, ali od 50-ih godina prošlog stoljeća većina ih se iselila, da bi na kraju ostale samo Hatidže i Nazife. Zbog toga su dvoje redatelja i snimatelji, da bi mogli nesmetano raditi u kontinuitetu, morali sa sobom nositi i agregat za struju, da bi mogli napuniti baterije za kameru.
“S Hatidže smo jeli, pili, zajedno s njom pjevali i plakali kroz sve te godine, jer smo i svjedočili smrti njezine majke Nazife”, prisjetio se u jednom razgovoru direktor filma Samir Ljuma. Zbog toga su Stefanov i Kotevska pustili da život ispriča ovu višeslojnu priču, koja nije samo svjedočanstvo o teškom Hatidžinu životu nego daleko više – o odnosu čovjeka prema prirodi, o tome kako će neumjerena eksploatacija prirodnih resursa uništiti cijelo čovječanstvo. “Htjeli smo iskoristiti ovaj dokumentarni film kao alat u našoj misiji da promijenimo ljudsku percepciju prirode i kako se prema njoj odnosimo. Već prvi dan snimili smo scenu u kojoj Hatidže govori pčelama ‘pola meni, a pola vama’. Isprva smo mislili da je to neka vrsta tradicije, neka uzrečica i nismo na to obratili previše pažnje. Ali kad smo shvatili da je to njena životna filozofija, koja se prenosila u njezinu selu iz generacije na generaciju, rodio se i dokumentarni film“, govore autori. Upravo tom rečenicom marginalka Hatidže iz siromašne makedonske zabiti šalje svijetu istu poruku koju je uz puno medijske pompe prošle godine slala djevojčica Greta Thunberg.
No za razliku od Grete, Hatidže ne dolazi iz bogate i ekološki osviještene Švedske, ona nije dijete obrazovanih intelektualaca niti iza nje stoje utjecajne nevladine organizacije. Hatidže nikad neće dobiti počasne stipendije niti će biti na naslovnicama svjetskih medija. Nikad neće biti pozvana u UN da održi govor, a neće nikad biti ni nominirana za Nobelovu nagradu. A ova je žena sve to itekako zaslužila. “Film ‘Medena zemlja’ može se primijeniti i na sve druge prirodne resurse koje ljudi tako bezobzirno otkidaju od prirode, bez imalo svijesti o posljedicama”, kaže Stefanov. U pravu je. Kroz Hatidže ovaj film nudi gorku istinu da oni koji doista žive u skladu s prirodom i čuvaju naš planet od propasti sve više gube bitku od onih koji su gladni zarade. Iako govori o pomoru pčela, film jednako tako govori o razlozima aktualnog požara u Australiji, kao i prošlogodišnjeg u Amazoniji, koji je zbog sprege politike i kapitala načeo najvažniji izvor kisika na zemaljskoj kugli. Ovih dana film “Medena zemlja” ušao je u konkurenciju za dodjelu Oscara, koja će biti 9. februara u Hollywoodu. Pitanje je može li se mala ali iznimno plodna makedonska kinematografija ovaj put dočepati trona u moćnom imperiju filmske industrije, gdje lobiranje i novac uložen u marketing itekako utječu na dodjelu nagrada. Ali čak i ako ostane bez ovog priznanja, film “Medena zemlja” ostat će trajno u srcu svakog onog tko je odvojio sat i pol i pogledao ovo pravo malo remek-djelo.
(TBT, Express.hr)
