Čak se i onima najnaklonjenijima toj instituciji Ballet Nacional de Cuba mora činiti kao da je zapeo u prošlosti. Jedan od razloga je naročito upadljiv: godine umetničke direktorke Alicie Alonso. Ona sada ima 98 godina.
Godinama unazad mogle su se čuti priče o njenoj potencijalnoj nasljednici, ali bi brzo iščezle, kao da će Alonso – koja je djelimično slijepa još od četrdesetih godina prošlog vijeka – doživjeti dvijestotu. Ipak, njen stisak konačno je popustio i u januaru ove godine na mjesto zamjenice umjetničke direktorice kubanski ministar kulture imenovao je Viengsay Valdés, 42-godišnju primabalerinu.
Na Kubi gdje publika napamet zna taktove baleta i balerine su slavne ličnosti, Valdés je heroina. Ona dobro zna koja je njena misija: “Moram da održim naslijeđe Alicie Alonso, ali i da osavremenim Balet.”
Njeno imenovanje na mjesto zamjenice bilo je iznenađenje, ali nakon 25 godina provedenih u ovoj ustanovi, ona dobro poznaje način na koji ta ustanova funkcioniše i pršti od volje da organizaciju unaprijedi.
Zamjenica umjetničke direktorice možda zvuči kao podređena pozicija, ali Viengsay Valdés navodi da je upravo ona sada odgovorna za sve umjetničke odluke i pitanja: program, kastinzi, promocije. To znači da će se prvi put u historiji ove ustanove koju su 1948. godine osnovali Alicia Alonso, njen suprug Fernando i njegov brat Alberto, a koja je iz Baletskog društva Alicie Alonso u Nacionalni balet preimenovana poslije Kubanske revolucije, na njenom čelu naći neko ko nije upravo Alicia Alonso.
Viengsay Valdés je “savršen izbor”, navela je Lurdes Lopez, direktorica Gradskog baleta u Majamiju, kubansko-američkog porijekla. Ona je proizvod te ustanove, ali i zemlje, istakla je Lopezova.
“Plesala je i izvan Kube, a ipak je ostala lojalna svojoj zemlji.”
Viengsay Valdés je rođena u Havani, a prvih nekoliko godina provela je u Laosu gde je njen otac služio kao kubanski ambasador. Sa šest godina se vratila u Havanu, a sa devet je ušla u baletski obrazovni sistem na Kubi. Sa 17 je postala član Nacionalnog baleta. U to vrijeme, devedesetih godina prošlog vijeka, postojala je, kako Valdés ističe, “generacijska rupa”, pošto je mnogo igrača napuštalo zemlju. Ona je ostala na Kubi i veoma brzo postala jedna od najistaknutijih balerina.
Dok je plesala na međunarodnim turnejama sa ansamblom, neprestano je dobijala pohvale zbog ljepote i entuzijazma, ali i za beskrajne piruete. Ljudi su ostajali zapanjeni pred njenom vještinom stajanja na vrhovima prstiju, u jednoj tački.
Ali za svoj novi posao Valdés mora da usavrši malo drugačiju vještinu balansiranja – dok naslijeđe Alicie Alonso preteže na jednu stranu, a njene sopstvene ideje na drugu.
Ako želi da ispuni svoj cilj da Nacionalni balet pretvori u jednu od najvažnijih ustanova u zemlji, ali i da se uvjeri da su njeni igrači dio svih međunarodnih baletskih festivala, moraće da ubijedi igrače da urade ono što je ona uradila: da predstavljaju Kubu u svijetu, a da se potom vrate kući.
“Toliko sam ponosna što pripadam kubanskom baletu, što sam proputovala svijet i onda se vratila ovdje”, ističe ona. “To je najveće zadovoljstvo za jednog umjetnika – da bude priznat i voljen u svojoj zemlji.”
(TBT, NYT)
