Huang Lincaj je veseli 23-godišnjak pun optimizma – iako je nedavno izgubio posao.
On je skoro četiri godine proveo radeći u jednoj od tri fabrike Ford Motor u Čungkingu, metropoli na jugozapadu Kine u kojoj živi skoro dvadeset miliona stanovnika. Provodio je sate dolivajući ulje za kočnice u „ford fokuse“ na traci. Međutim, kada je prodaja automobila opala usljed usporavanja kineske ekonomije, Huang je u januaru, sa hiljadama drugih radnika, otpušten iz Fordove fabrike.
Nije paničio zbog toga što ga je snašlo; štaviše, iskoristio je pet mjeseci za koje je primio otpremninu da se nekoliko dana nedjeljno druži sa prijateljima, ali i da razmotri šta mu je činiti. Možda da se pridruži svom prijatelju koji je pokrenuo startap za izradu crtaća na kompjuterima? Ipak je prihvatio posao u jednoj teretani i ušao u sektor koji u Kini sada doživljava procvat.
“Ne želim da se vratim u bilo kakvu fabriku – dosadno je, nije onako kako sam zamišljao”, kaže Huang.
Ta mladalačka samouvjerenost da će uvijek moći da pronađe posao nije neobična u Kini. Mlađe generacije očekuju prosperitet, ali u isto vrijeme teže ličnoj ispunjenosti.
Ipak, u Kini su sve vidljiviji znaci upozorenja na polju ekonomije.
Inflacija postepeno raste. Ekonomski rast polako se zaustavlja. Čungking je, sa druge strane, i pored činjenice da je značajan broj ljudi nedavno ostao bez posla, među prosperitetnijim gradovima.
Prostrana pješačka zona vikendom vrvi od ljudi, a drveće je okićeno drečavim lampionima.
Svaki sprat u zgradama koje se nadvijaju nad šetalištem ispunjen je atraktivnim restoranima koji nude sjajne obroke za manje od deset dolara po osobi. U manje fensi krajevima grada, tanjir s nudlama i supa koštaju manje od dva dolara.
Teretni brodovi polako plove Jangceom i jednako mutnim Đijalingom, rekama koje se sijeku u srcu grada.
Ono što optimizam mladih ljudi poput Huanga čini toliko upečatljivim, ali i iznenađujućim, jeste činjenica da je Čungking imao mračnu historiju. Ljepota i uređenost u snažnom su kontrastu sa prošlošću obilježenim nasiljem.
Veliki dio grada bio je spaljen i sravnjen sa zemljom u vrijeme Drugog svjetskog rata. Krajem šezdesetih, u doba Kulturne revolucije, došlo je do sukoba različitih frakcija Crvene garde. Kada je Bo Silaj umalo izbjegao iz grada prije skoro jedne decenije, policija je zatvorila na desetine lokalnih biznismena. Bo je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog korupcije, pronevjere i zloupotrebe moći.
Ipak, i pored svih političkih nevolja, Čungking je nastavljao da se razvija. Sve je daleko drugačije nego prije 16 godina, kada je Ford otvorio svoju prvi fabriku u Kini upravo u ovom gradu.
Centar grada, smješten između dvije rijeke, uvijek je krcat. Metro još uvijek nije otvoren.
Danas su dijelovi grada između rijeke i Fordovih fabrika – ali i kilometrima dalje – potpuno urbanizovani. Stambene zgrade smijenjuju se sa divno uređenim parkovima.
Kirije su niske zbog ogromne ponude.
Huang na mjesečnom nivou plaća 75 dolara za stan od 50 kvadrata sa dnevnom i spavaćom sobom. Stan se nalazi u tridesetospratnici, nekoliko kilometara sjeverno od Fordovih fabrika. To je naselje koje nije postojalo kada je on bio dijete.
Huang je u Fordu mjesečno zarađivao oko hiljadu dolara, a zahvaljujući niskoj stanarini mogao je da štedi novac i često ruča u restoranima; nedavno je kupio i motor.
Jedna stvar u Čungkingu nije ispala onako kako se Ford nadao: parking. Nema mnogo mjesta za parkiranje, a i to malo prostora je papreno skupo.
To praktično znači da se za prijevoz mahom koriste željeznica i metro, što negativno utiče na prodaju automobila u gradu. Zato je Ford i morao da otpusti radnike.
Nemaju samo proizvođači automobila problem.
Otpušteni radnici u februaru su organizovali sajam zapošljavanja; većina štandova je, međutim, bila prazna.
Lokalne fabrike “suočavaju se sa velikim poteškoćama, a mnoge su pred zatvaranjem”, kaže Mej Mej, menadžerka za zapošljavanje u lokalnoj fabrici za proizvodnju auto-dijelova.
Njen poslodavac je nedavno upola smanjio broj zaposlenih, a novogodišnji bonus sada je 90 posto manji nego prethodnih godina.
Huang nije zabrinut. Provodi vrijem vozeći se motorom, a kada nije na poslu, razmišlja o tome čime bi volio da se bavi ostatak svog života.
“Samo vozim uz rijeku i uživam u prizoru”, kaže on.
(TBT, NYT)
