REGIONAL
Ja i moja generacija u tom
“nevremenu” promijenili smo osam država, nekoliko
društveno-ekonomskih sistema, a da pritom nismo morali da promijenimo stan,
iako su se mijenjala imena država, gradova i ulica u kojima smo živjeli. Nije
lako ostati normalan u tolikim promjenama
FOTO: Mićunović (Nedeljnik)
Rodio sam se u Kraljevini Jugoslaviji kada
se u njoj javljala kriza i naslućivala svjetska katastrofa u predvečerje Drugog
svjetskog rata. Pamtim veoma živo atmosferu nastalu ubistvom kralja Aleksandra
Karađorđevića. Živjeli smo u Skoplju kad je Jugoslaviju zahvatio rat, bio sam
đak IV razreda osnovne škole kada sam preživio bombardovanje. Spoznao sam šta
je “etničko čišćenje”, mada se tada nije tako zvalo, jer pamtim
progon iz Makedonije. Znam šta je izbjeglički život. Znam dobro šta je
okupacija. Znam kad su Njemci počeli da ubijaju i đake, zbog čega sam morao da
bježim u selo kod babe. Znam šta je i seoski život. Znam šta su i četnici i
partizani, gledao sam i ubijene i zaklane ljude. Znam šta je oslobođenje,
učestvovao sam u njemu jer sam se sticajem okolnosti sa 14 godina našao u
NOP-u. U posljednjem razredu gimnazije potpuno nedužnog zahvatila me je nova
bura: obreo sam se na Golom otoku gde sam ostavio 20 mjeseci mladog života.
Bilo je i malo lijepog studentskog vremena,
uključivanja u javni život, početak univerzitetske karijere i bavljenja naukom.
Onda su opet naišle bure, studentske demonstracije 1968. godine, politički
progoni zbog kritika vlasti. Znam, dakle, i šta je moć policijske države, šta
su zabrane, praćenja, prisluškivanja, hapšenja, otpuštanja sa posla, borba za
goli opstanak, haranga štampe i spas odlaskom u inostranstvo zbog progona sa
Univerziteta.
Ja i moja generacija u tom
“nevremenu” promijenili smo osam država, nekoliko
društveno-ekonomskih sistema, a da pritom nismo morali da promijenimo stan,
iako su se mijenjala imena država, gradova i ulica u kojima smo živjeli. Nije
lako ostati normalan u tolikim promjenama, koje su donosile i promjene socijalnog
statusa: đaka, izbjeglice, naprednog omladinca, zatvorenika i logoraša,
odličnog studenta, doktora filozofije, univerzitetskog profesora, pa
nezaposlenog, na Birou za zapošljavanje, pa emigranta, stipendiste i gostujućeg
profesora na uglednom stranom univerzitetu, predsjednika prve opozicione poslijeratne
partije, narodnog poslanika, predsjednika parlamenta u SRJ i SCG. Imao sam
nesreću da budem predsjednik parlamenta posljednje zajedničke države Srbije –
sa Crnom Gorom. Nudili su mi kasnije da budem predsjednik Skupštine Srbije, ali
sam odbio, šaleći se da će se i ona raspasti. Nadam se da mi je ovo posljednja
država, bar za moga života…
Kad sam bio predsjednik partije, svakog
jutra sam imao sastanak sa Desimirom Tošićem, Koštunicom i Đinđićem, ne zato
što sam bio gluplji od njih, već zato što mi nije padalo na pamet da sam nešto
odlučujem.
Nudio sam Pekiću da bude predsjednik DS-a
umjesto mene. Odbio je – ne, ne, ja to ne mogu. Onda su ga nagovorili da se
kandiduje u Rakovici, što je bilo pogrešno, jer su se oni tamo sve dogovorili
za Šešelja.
Milošević mi je nudio da budem ambasador u
UN ili SAD. Kažem mu: „Ako dobro razumijem, vi to mene tjerate iz zemlje. I
mogu da kažem da je to vrlo galantno, jer kad je Hruščov otjerao Molotova,
poslao ga je u Ulan Bator, a vi mene šaljete u Ameriku. Ali ja pretendujem na
tu vašu stolicu.” A Milošević kaže: „E to ćete da pričekate”.
Svojevremeno sam Borisu Tadiću napisao 22
pravila umješnog vladanja. Prvo je bilo: u trenutku najveće moći vladalac je u
najvećoj opasnosti, jer ima najstrašnijeg neprijatelja – samoga sebe koji ga uvjerava
da zna sve, da može sve i da smije sve. Tadić me nije poslušao. I znate kako je
završio. Neće me poslušati ni Vučić.
Tadić je stvorio kabinet koji je de facto
vodio i partiju i državu. Imao je okolinu koja ga je obožavala, dok je on vjerovao
da ih je on stvorio. To je bilo pogubno.
Može Vučić na slijedećim izborima da dobije
83 odsto glasova kao Lukašenko, ali je bitno šta se u društvu dešava.
(The Bosnia Times, Autor: Nenad Čaluković,
Nedeljnik)