Na pitanje je li za scenarij filma “Južni vjetar” koristio stvarne događaje iz beogradskog podzemlja devedesetih, redatelj, koscenarist i producent Miloš Avramović odgovorio je: “Stvarne događaje ne, samo energiju i psihologiju tih ljudi.
Ali ono što nazivamo devedesetima i dalje traje, bez prekida. To nije nešto što je bilo, pa se onda završilo. Ljudi se izgleda samo tješe nekakvom vremenskom distancom. Možda kalendarski više nismo u devedesetima, ali u glavama jesmo. To je jedno stanje u koje smo upali raspadom Jugoslavije i nikako da pronađemo izlaz, mir”.
Drugim riječima, tvrdi u svojoj dijagnozi pronicavi i trezveni Avramović, raspad Jugoslavije, uspostava novih država, prevorba jednopartijskog socijalizma u višestranački kapitalizam i ratovi oslobodili su energiju i psihologiju ljudi gladnih plijena, krvi i moći.
To stanje traje i danas jer smo u glavi, kaže Avramović, još u devedesetima.
Čak i oni rođeni kasnije, čija je mladost daleko od devedesetih, imaju istu energiju i psihologiju krvožednih zvijeri.
Junak “Južnog vjetra”, kradljivac automobila Petar Maraš (Miloš Biković), na početku filma je zaigrani mladić koji voli brze automobile i troši očev novac na privatnu karting stazu kojom juri kao u videoigri.
Njegov gangsterski “otac” Car (Dragan Bjelogrlić), šef automobilske mafije, razuman je pater familias koji čeka da mu se rodi unuk i da Petar prestane bacati novac na gluposti poput kartinga te počne shvaćati život kriminalca ozbiljno, kao odgovoran posao s pravilima koja se ne krše bez posljedica.
Petar ima neku mutnu sliku ozbiljnog života i seli se s djevojkom Sofijom (Jovana Stojiljković) u novi stan. Ne može odoljeti da ne ukrade jedan luksuzni Mercedes, onako usput, kod kioska za kojim stoji mladi bugarski vozač automobila. Petar ne zna da je vlasnik Mercedesa mafijaški šef Golub (Nebojša Glogovac) koji vodi ozbiljan gangsterski posao u partnerstvu s bugarskom mafijom i policijskim inspektorom Stuparom (Miloš Timotijević).
Petar također ne zna da nije u pitanju samo krađa Mercedesa, nego i goleme pošiljke droge koja je u njemu sakrivena. Petrova vesela krađa brze mečke pokreće lavinu nasilnih epizoda ispunjenih premlaćivanjima, mučenjima i ubojstvima. Čak i kad sve postane tako ozbiljno da bi svatko razuman pobjegao glavom bez obzira, prkosni Petar ne odustaje te bježi s Mercedesom i drogom, ostavljajući za sobom trupla i krv. Energija i psihologija krvožedne zvijeri obuzima i njega, no on ipak nije karizmatičan monstrum poput Goluba koji se s dječjeg rođendana spušta u podrum i automobilskim ključem izmasakrira blentavog bugarskog mladića kojemu je Petar ukrao “mečku”.
Petar je u stvari dobar momak, simpatični David koji se, kad shvati s kim ima posla, suprotstavlja Golijatu Golubu i napokon shvaća da njegov posao nije sličan jurnjavi karting stazom. Srbijanski redatelj, koscenarist i producent Miloš Avramović uspio je napraviti dinamičan, uzbudljiv i na trenutke spektakularan kriminalistički film, prepun izvrsnih glumaca i uloga, duhovitih i životnih dijaloga, sirove energije i poštenog odnosa prema publici.
U svojoj recenziji filma Jurica Pavičić duhovito ga naziva “dobro prišarafljenim industrijskim proizvodom”.
“Južni vjetar” je stvarno “dobro prišarafljen”, ali nije “industrijski proizvod”, jer u Srbiji, kao i u svim državama bivše Jugoslavije, filmske industrije nema ni u tragovima.
“Južni vjetar” je nalik na svog junaka Petra Maraša. Sazdan je od prkosa i nastao je kao pokušaj stvaranja iluzije da je moguće napraviti nešto što nalikuje na industrijski proizvod, iako je napravljen u “garaži” s tri šrafncigera, malo novca, mnogo energije i još više vještine. U tom je smislu “Južni vjetar” moćan kino film jer publika nijedne sekunde ne sumnja da se tokom projekcije vozi u brzome Mercedesu, iako u stvari sjedi u znalački uštimanom rabljenom autu.
Miloš Avramović nije pronicav i precizan samo u definiciji stanja svijesti ljudi koji su u svojim glavama još u devedesetima, nego je svjestan i kinematografije koja mu je dosuđena i u kojoj mu je bilo, kako kaže, “najteže pomiriti pravila i strukturu žanra kriminalističkog filma te kaos, emocije i strast Srbije, Balkana”.
Bilo mu je teško “natjerati ih da funkcioniraju zajedno kao cjelina, kao skladan brak”. Taj davidovski mentalni i fizički rad Avramovića, njegovih izvrsnih glumaca i cijele ekipe u savladavanju Golijata kriminalističkog žanra zaslužuje pohvale.
Uspjeli su industrijskoj matrici dati lokalni krvotok i izgled te pokazati da nije nemoguće da ponekad lokalni trećeligaš zaigra kao Barcelona ili Manchester United. Avramovićev sljedeći projekt je televizijska serija od deset epizoda u produkciji RTS-a, u kojoj se nastavlja priča “Južnog vjetra”, a to je već, ako ne industrija, onda barem dobro uhodan obrt.
(TBT, Express.hr)
