Nottwil, Švicarska – Dvadeset osam godina stara institucija koja je iznjedrila neke od najboljih sportista u invalidskim kolicima na svijetu, nalazi se u jezerskom kampusu u blizini ovog malog švicarskog grada gdje se mještani šale da živi više svinja nego ljudi.
U manastirskom okruženju, Marcel Hug i Manuela Schär u tišini, gotovo duhovnički rade na postizanju brzine. Oni, kao i gotovo svi drugi švicarski maratonci u invalidskim kolicima, godinama treniraju u Švicarskom centru za paraplegičare. Ustanova je prvenstveno bolnica, ali se u kampusu nalazi i centar za rehabilitaciju, služba za hitnu pomoć i sportska ustanova.
Tu se karijere trkača promišljaju i unapređuju. Ovdje zvaničnici brinu kakva će biti budućnost zemlje u svijetu invalidskog sporta.
“Naš problem – i to je dobar problem – jeste to što nemamo mnogo novopovrijeđenih ljudi”, rekao je Andreas Heiniger, predsjedavajući takmičarskog odeljenja Švicarskih invalidskih sportova.
Napredak u medicini i visok kvalitet njege u zemlji, kaže on, doveli su do smanjenja broja sportista koji su u invalidskim kolicima.
Ali Švicarci i dalje imaju Schär i Huga.
“Čak je i nama to ponekad teško da objasnimo, ali ovo mjesto ima veliki uticaj na sve što radimo”, kaže Manuela Schär koja je nedavno pobijedila na Njujorškom maratonu sa vremenom jedan sat, 50 minuta i 27 sekundi. “Ovdje dođete sa ružnom pričom…”, dodala je a glas joj se izgubio.
Manuela je u bolnicu stigla kada je imala devet godina, kada poslije nesreće na ljuljašci na rođendanskoj zabavi više nije mogla da koristi noge. Otišla je na operaciju i šest mjeseci bila na rehabilitaciji u bolnici.
Tu je upoznala Heinza Freia, šampiona u trkama invalidskim kolicima koji je svratio da je ohrabri. Kasnije su Frei i drugi maratonci posjetili njeno selo dok su trenirali. Došli bi po nju i vodili je sa sobom putevima u blizini njene kuće. Šalili su se sa njom ali su i dijelili iskustva sa trka i ohrabrivali je da nastavi sa vježbama. Ubrzo je počela i sama da trenira.
Njena prva trkaća kolica, napravljena od rezervnih dijelova, i dalje koriste djeca u centru danas.
“Ova mala djevojčica bila je toliko brza u tim kolicima”, rekao je Frei koji je pobijedio na preko 100 maratona. “Znali smo da je dijamant.”
Manuela Schär (33) i Frei (60) i dalje treniraju zajedno. Ona kaže da je bliskost unutar zajednice od suštinskog značaja za pojavu toliko švicarskih trkača. “Sjajno je biti dio grupe ljudi koji su u istoj situaciji ali djeluju toliko veselo i aktivno i, pa, normalno”, rekla je ona o tim ranim godinama. “Ne bih bila ovdje da je bilo drugačije.”
Hug je odrastao na farmi u Pfynu kao najmlađi od četiri brata. Rođen je sa spinom bifidom, stanjem zbog koga je paralizovan od struka nadole. Imao je deset godina kada je upoznao Paula Odermatta koji ga i danas trenira. Osam godina kasnije počeo je da trenira u nacionalnom centru i išao je u školu u obližnjem Lucernu.
Sada Hug (32) živi u Nottwilu i trenira šest puta nedjeljno. Jedna sekunda mu je nedostajala da pobijedi na Njujorškom maratonu sa vremenom 1:36:22.
Hug kaže da je Švicarska fondacija paraplegičara, ustanovljena 1975, odgovorna za uspjeh ovog sporta. Fondacija može da se pohvali da ima 1,2 miliona domaćinstava sa članovima koji redovno godišnje plaćaju, kaže dr Hans Peter Gmünder, direktor centra. (Švicarska ima oko 3,6 miliona domaćinstava). Prošle godine, fondacija je prikupila oko 83,8 miliona švicarskih franaka, odnosno oko 84,2 miliona dolara.
Odermatt kaže da nema sportista koji bi mogli da zamijene Huga i Schär kada završe sportsku karijeru.
Oboje su fokusirani na Paraolimpijadu u Tokiju 2020, a Schär kaže da bi to mogla da bude njena posljednja olimpijada. Razočaravajući rezultat na londonskoj paraolimpijadi natjerao ju je da se fokusira na maraton i razmotri svoje treninge.
“Prije 12 godina, bila je lijena, pušila je i radila slične stvari”, rekao je Claudio Perret, sportski naučnik koji je pristao da trenira Schär poslije Londona. Ali danas, kaže on, ona je vrijedan sportista.
“Ona je vulkan”, rekao je Perret.
(TBT, NY Times)
