Da su nam Sjedinjene Američke Države strateški partner, bar u sferi odbrane i sigurnosti misli bar 90% građana Bosne i Hercegovine. Oni koji se plaše da se ne ponove 90-te, u tom partnerstvu nalaze smirenje i garanciju da se to neće desiti. To da su SAD strategijski partner protvrdila bi i ministrica Marina Pendeš, sa svim svojim zamjenicima i pomoćnicima u Ministarstvu odbrane BiH. Nisu daleko od toga stava ni većina boljih i manje dobrih vojno-političkih analitičara.
Međutim, imalo dublja analiza nekih dešavanja u odbrambenom sektoru ne potvrđuje takav stav. Naprotiv, imamo mi neke druge strateške partnere, što dovodi do pitanja – koliko je stvarno uspješna bila reforma odbrane – najsvjetlija priča iz poslijeratne Bosne i Hercegovine. Htjeli bi u Bruxelles, a da se ne mijenjamo?
Na 15 generalskih pozicija u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH se nalaze svršenici vojnih akademija i učilišta iz Zagreba, Beograda i Ankare. Da budem precizan, neki su se školovali i u Istanbulu, ali avaj, ni on nije u Americi.
Prošlo je gotovo 20 godina kad su prvi oficiri iz BiH počeli da odlaze na vojne škole i akademije s onu stranu Atlantika. Amerikanci su znatna sredstva svake godine izdvajali i izdvajaju za skupa školovanja kadrova Oružanih snaga BiH, otvarajući vrata i najviših obrazovnih institucija, poput Ratnog koledža i drugih vrlo prestižnih u vojnom svijetu. Ali nikako da neko iz tog kruga školovanih preko Bare, zasjedne na generalsku poziciju. Oni koji se bave kadroviranjem, imaju razumijevanja samo za kadrove stasale u ”rezervnim” domovinama. Svakako da vam ne trebam reći detalje, jer ih naslućujete, tko se školovao u Zagrebu, ko u Beogradu, a ko u Ankari i na Bosforu. Pogledajte biografije, dostupne na web stranicama MO i OS BiH.
Bilo je na primjer Bošnjaka koji su pohađali nastavu na Vojnom učilištu u Zagrebu, ili u Centru vojnih škola u Beogradu, ali im je to, gotovo po pravilu, bila preporuka da se po povratku u BiH prije ili kasnije penzioniraju.
Na stranu to što u Hrvatskoj, Srbiji i Turskoj imamo odbrambene i sigurnosne strategije i doktrine koje se brutalno razlikuju, pa se sva balkanska neslaganja preslikavaju u naš odbrambeni sistem. Puno važnijim smatram pitanje – kako to da niko školovan u Washingtonu nije ispunio uvjete da ”sedmokrake zvjezdice zakiti lišćem”?
Istini za volju ne prolaze bolje ni kadrovi školovani u Londonu, Hamburgu ili Parizu. I oni, poput ovih iz Washingtona, uglavnom dobace do štabnog oficira, ili u najboljem slučaju dočepaju se neke vojno-diplomatske destinacije, da šire priču o tome kako su nam SAD, Velika Britanija, Njemačka i Francuska strateški partneri.
Rukovođeni onom narodnom – preko preče, a okolo bliže, dugo godina nas je put u Bruxelles (NATO) vodio preko Washintona, i bio je to opravdan izbor. Gdje se, kada i čijom zaslugom odustalo od toga, pitanje je za Predsjedništvo BiH, ali i za druge koji vrše kontrolu i nadzor nad institucijama odbrane BiH.
Ne dovodim ja ovim u pitanje integritet nijednog od generala, oni su vlastitim radom i voljom legalno izabranih organa civilne vlasti, tu gdje jesu. Samo propitujem sebe i druge, ponukan dilemom – da li je reforma odbrane još uvijek najuspješnija priča poratne BiH, ili je taj proces posljednju deceniju u zastoju, pa krenuo u drugom pravcu?
Podoficirski kor je sasvim neka druga slika! Svjetlija!
(TBT, Autor Hamza Višća)
