Postoji priča da je neki tip sam sebi izvadio kliještima zub zato što ga je pogodila pjesma Sinana Sakića. Ovo je usmeno predanje, ali o tome ne pričaju sociolozi. O tome da li ako se pjeva o ranjenoj duši, onda taj bol treba ponekada ispratiti i ranjenim tijelom.
Dragan Ilić, novinar, Sinana je prepoznao kao heroja sa margine i želio je devedesetih da snimi o njemu film. Sjeća ga se kao blagog čovjeka sa nekom dubokom melanholijom u sebi, koji se svima obraćao sa “brate” ili “sestro”.
“Shvatio sam ubrzo da je njegov život toliko daleko od svake politike – a meni je bilo teško da ga ubijedim da bi snimanje filma u produkciji B92 bilo lišeno političkog konteksta. Nije se plašio posljedica na karijeru – jednostavno nije želio da bude svrstavan u bilo koju opciju”, kaže Ilić.
Postoje čudne podudarnosti kod Šabana Bajramovića i Sinana Sakića iako se radi o potpuno različitim žanrovima. Bajramović je tokom godina doživljen kao kulturno dobro, neka vrsta jugoslovenskog džeza i bluza. Sinan Sakić je bio glas muzičkog podzemlja, folk pjevač kome su urednici radija lomili ploču, slika onoga što se nazivalo “islamizacijom” folka – “Radio Teheranom”. I onda taj i takav Sinan dobija certifikat urbanog Beograda i Srbije.
“Sinan je iz Loznice, a rat je u tu varošicu kraj Drine donio haos i potpunu podjelu. Gorjele su kuće preko Drine u muslimanskim selima, a od Sinana se tražilo da se opredjeljuje. Sve ih je odj..ao. Imao je svoj put, napadan sa svih strana, ali dosljedno nije postao ničije oruđe u političkom ili nacionalnom manipuliranju masama. On je pjevao iz ugla te sirotinje koju su devedesetih potjerali u rat, a muziku koju su voljeli smatrali su primitivnom. Nije Sinan zaglupljivao klince, on je samo opisao razmjere njihovog očaja”, kaže Ilić.
(TBT, Nedeljnik)
