„Želim ti otkriti svoju tajnu“, rekao mi je Hafiz čim sam sjeo za njegov sto pored kreveta u čardaku.
Zanijemio sam! Bilo je to sahat poslije ponoći, kada smo zbog njegove bolesti bdjeli pored njegove postelje.
„Nema dostojna čovjeka koji bi primio moju iskrenost“, požalio mi se. „Ovo predskazuje moj skorašnji odlazak!“
Glava mu je klonula na ruke skupljene na drvenom stolu. Primakao sam mu se i počeo ga milovati desnom rukom po leđima. Već sam to činio bezbroj puta znajući da mu godi zbog cirkulacije i zbog svrabeži kože usljed danonoćnog ležanja, tako da su mi prsti prepoznavali pršljenove i rebra.
„Na kraju sam puta“, prošaputao je.
„Ne znam šta ne bih učinio za tebe samo da ti olakšam hal“, zacvilio sam, primaknuvši svoju glavu njegovoj. “Ali, ja ne znam čuvati tajne, osim ako me ti ne podučiš…“
Dok sam to izgovarao, pred očima su mi se stvorile slike katanaca i lanaca na usnama kakve sam zadobivao dok sam čitao Mesneviju, u kojoj Mevlana opisuje meddu arfia, onoga ko je spoznao tajne gajba.
„Rekao sam hafizu Mehmedu da sam te zavolio i poručio da dođeš da bih ti otkrio nešto što sam krio od drugih cijelog života. Ne želim to ponijeti sa sobom u mezar“, insistirao je.
„O kakvoj se tajni radi, Hafize?“
„Šta ne razumiješ?“
„Da li se radi o tajni iz gajba, ili tvojoj životnoj tajni, ili nekoj intimi?“
„Kako si to lijepo raščlanio…!“, pridigao je glavu koliko je mogao, tako da sam vidio obrise njegovog lica na svjetlosti koja je dolazila kroz prozor. „Bi li to ponovio?“
Ponovio sam.
„Sve troje obuhvata to što ti želim kazati“, lahknulo mu je.
Bilo je to 11. jula 2010, ili 29. redžeba 1432. godine, bar sam tako zapisao u jedan od desetak malih notesa koje sam nosio sa sobom uvijek kad bih posjećivao Hafiza. Moguće da je Hafiz bio pod dojmom zbog godišnjice očeve smrti 10. jula 1945. godine.
Dakle, od tad pa sve do 9. januara 2011, kad je preselio Hafiz, haman svaki dan sam ga posjećivao.
„Svijet ne želi duhovnost. Stoga mi je vrijeme za odlazak“, tješio bi me dok bi na kameriji pili kahvu i jeli voće i sladoled.
Na tom odabranom mjestu, na kojem mu je babo kao dječaku 1923. godine uručio Kur'an, zapodjenuli bismo eglen kakav nikad ni s kim vodio nisam.
Zapravo, ja sam ovu situaciju iskoristio da budem sam s Hafizom. Bio sam zaljubljen svim aškom u njega i žudio sam za osamom s njim. U drugom planu je bilo što treba da mi saopći svoju životnu tajnu. Do tad smo na sijelima ili eglenima uz kahvu iskazivali jedan drugom simpatije, ali nikad nismo jedan drugom otvarali dušu kako to rade dva ašika u osami. On bi me nekad zadirkivao pitanjima: koji mi je „zlatni bejt“ u Mesneviji, ili da li mi je Hafiz Širazi otkrio svoj lisanul-gaj, jezik tajni. Za laika, ovakva pitanja bi bila kulturološke naravi jer se radi o poetskim književnim djelima, na čemu sam i sam od stida insistirao. Ali za sufije i ašike ovo su bila duhovna zadirkivanja koja su golicala srce i dušu, posebno ako muršid, duhovni učitelj, što je meni bio Hafiz, i murid, njegov učenik, tako razgovaraju.
Gospodar je stidan pa je, prema tome, stid dio imana. Hafiz, starac od 99 godina, bio je stidan kao dijete, a ja sam bio stidniji od djeteta.
Tako da sam ja na kameriji prvo otkrio svoju tajnu, pokazavši mu bejt iz Mesnevije za koji mislim da je „zlatni bejt“, šah bejt, „bejt svih bejtova“. I bilo mi je veoma drago što je Hafiz iskazao zadovoljstvo mojim odabirom. Jer, od hiljadu bejtova koji govore o ljepoti ruža, na primjer, koje je Mevlana opet na briljantan način iskazao, tako da osim što imaju mudro značenje, ti bejtovi zvuče umilno i lijepo, ja sam odabrao jedan prijeteći, koji govori o zlu! Mislio sam da će biti u suprotnosti s mojom naravi i šokantno za Hafiza što nisam odabrao neki, uvjetno rečeno, romantični bejt. Ali, to je bilo istinski hrabro od mene, što je vjerovatno kod Hafiza potvrdilo osjećaj da nisam kalkulant i da stvari govorim iskreno i istinito!
Želeći se odužiti Hafizu što me prihvatio kao svog učenika i uputio u svjetove duhovnosti, kazujući dersove Mesnevije od Mevlane, a posebno što mi je poklonio svoj prevod Divana Hafiza Širazija, otišao sam na umru i u Medini zaklao kurban za dušu njegovog brata Mustafe. Od kurbanskog mesa priredio sam iftar u haremu Poslanikove džamije. Za uspomenu s umre kupio sam mu dva poklona – sahat i platno izvezeno srmom, po ugledu na platno koje prekriva vrata od Kabe.
„Kad god pogledam na sahat, sjetim se Bejtullaha“, govorio je, oduševljen dizajnom sahata koji je imao crnu pločicu ispod kazaljki.
A tim platnom će biti prekriven njegov tabut dok smo ga nosili od Begove džamije, gdje mu je klanjana dženaza, do Atmejdana, gdje je ukopan.
Valjda pod tim halovima usnio sam san kojeg nisam pričao Hafizu, a koji je ukazivao koliko sam mu bio odan i privržen.
Sanjao sam kako se ispred Bakr-babine džamije u pristranku lijeve obale Miljacke kolju kurbani i da i ja trebam biti zaklan kao Hafizov kurban.
„Ne mogu ja to biti, boljet će me to klanje“, požalio sam se Hafizu, koji je stajao na Ćumurija mostu i gledao kako ljudi gule kožu zaklanih ovnova obješenih o srg.
Hafiz mi se samo nasmiješio i ja sam ugledao sebe kako visim, poput zaklanog ovna, krvavog runa i njišem se na srgu.
Bio sam tako sretan što me ništa nije boljelo jer nisam ni osjetio kad su mi prerezali grkljan.
Ima još jedan momenat zbog kojeg uopće nisam Hafiza poticao niti požurivao da počne kazivati svoju tajnu. Znao sam da je on vodio neke dnevnike, čak sam i vidio sveščice u čardaku, koje je našao Mustafa, u kojima je zapisivao neke događaje koji su mu se zbili odmah nakon Drugog svjetskog rata. Tako da sam vjerovao da je on tu svoju tajnu zapisao i sakrio, kao što se i kriju takve tajne, negdje u kući.
„Moj brat Mustafa je bio šehid i jedini sam znao da je ubijen 1944. godine“, reći će mi jednog dana dok smo sami sjedili na kameriji. „Nema više Nijemaca, a nijedan imam nije više živ. Hvala Allahu dželešanuhu, koji mi je sačuvao život da mogu otkriti tajnu koja je pokrivala redove Handžar divizije.“
Nakon toga uslijedila je priča o njegovoj životnoj drami i bici da spasi brata, u kojoj je i sam trebao biti ubijen.
„Mustafa nije baš slušao babu“, požalio se. „Odluku da se pridruži Handžar diviziji donio je sam, bez očevog znanja. Odvezao se na biciklu….“
Pošto je Mustafa radio kao profesor vjeronauke u jednoj mostarskoj gimnaziji, a Hafiz je trebao s đačkom ekskurzijom putovati u Mostar, imao je važnu poruku za brata. Međutim, sudbina je htjela da je on baš tog dana napustio Mostar, tako da se nisu sreli.
Od tad nisu dobili nikakve vijesti od Mustafe. Povremeno je dobijao razglednice iz Njemačke u kojima mu je pisao o sebi. To je, naravno, krio od roditelja.
Nakratko se sreo s bratom na dženazi Mehmeda Handžića, jula 1944, kad mu je maskiran prišao i saopćio da se Handžar divizija nalazi u Brčkom.
Čitajući „Rat i mir“ od Tolstoja, Hafiz je shvatio da će Njemačka izgubiti rat i odlučio se i sam priključiti Handžar diviziji, kako bi to svoje mišljenje prenio bratu. Za tu odluku konsultirao se s ocem i dobio njegov blagoslov.
Daidža njegovog druga Ferida Imamovića imao je izravne konekcije s jerusalemskim muftijom El Eminom, pa mu je povjerio svoju odluku. Ovaj ga je uputio u Skakinu brijačnicu gdje je bio punkt za regrutaciju u Handžar diviziju.
Nisam uspio ni zapisati ni upamtiti koliko se Hafiz zadržao u kasarni u Brčkom. Bio je u veoma teškom stanju i žalio sam ga dok se naprezao prisjetiti se nekog imena, datuma ili neke banalne činjenice. Stoga sam nesmotreno priupitao zbog čega ga je uhapsio Gestapo. Kako je zašutio, tako više nisam insistirao da nastavi priču koja je upravo trebala imati svoj epilog.
Kako sam shvatio, bio je to decembar 1944. godine. Hafiz je bio uhapšen i strpan u samicu. Iskreno, pretpostavio sam da je bio osumnjičen za špijunažu, i da mu je otežavajuća okolnost bila što je govorio, ili se bar mogao sporazumijevati na svim evropskim jezicima.
Zbog zastoja u kazivanju priče, Hafiz će se požaliti Mustafi. Saznavši to, otišao sam mu i insistirao da nastavimo naš razgovor na kameriji.
„Vallahi ti neću učiniti hinlu!“, podviknuo je Hafiz čim smo sami ostali na kameriji.
Bio sam iznenađen njegovim povikom i tonom, jer takvog ga nisam poznavao.
Vrlo lahko, smirenim tonom, objasnio sam mu kako mi ga je žao što se napreže i da sam ga zato ostavio na miru.
„Bio je utorak. Oko sedam sati ujutru. Izveli su me pred policiju. Bio sam bespomoćan. Bio sam pod abdestom i učio 28. džuz Kur'ana. Ubacili su me u samicu. Završavao sam hatmu kad sam primijetio da se nešto u samici dešava. Pogledam u pod i vidim miša kako vuče koru hljeba. Jarabbi, kako sam ja u ovakvoj situaciji, a onaj miš slobodan, uzdahnuo sam. Ništa drugo nisam poželio osim tu slobodu“, prepričao je svoje sjećanje na trenutak hapšenja.
„Kad su me poveli na smaknuće, trojica su znala za to; ja kao žrtva, neprijatelj koji je ulovio plijen, i Gospodar koji zna stanje žrtve“, razmišljao je Hafiz o tim trenucima.
Kako sam shvatio, bio je to 24. decembar 1944. godine.
Bila je mrkla noć da se ni prst pred okom nije vidio. Na pisti je zabrujao motor kampanjole… Ugašenih farova, kampanjola se parkirala ispred zarobljenika i policajaca sa šmajserom uperenim mu u leđa. Otvorila su se zadnja vrata i zatvorenika je gurnuo policajac da krene prema njima. Koraknuo je i desna noga mu je promašila stepenik, tako da se spotaknuo i oteturao mimo kampanjole. Nije vidio policajca koji mu je iza leđa prišao i zalupio vrata crne kampanjole, čiji su se obrisi jedva nazirali u mrkloj noći. Motor je jako zabrujao čim je policajac uskočio u kampanjolu. Gume su zaškripale… Kampanjola se munjevito udaljila kroz pistu i nestala u mrkloj noći bez plijena. Žrtva je sama stajala nasred piste…
Ovo je trenutak proviđenja zbog kojeg sam zanijemio, te uopće više nisam postavljao pitanja dok je Hafiz pričao kako je bauljao kroz noć krišom napuštajući kasarnu.
Ugledao je kuću na osami na periferiji grada i odlučio pokucati na vrata. Gluho je doba noći i nije znao ko se nalazi u kući. Zatekao je samo ženu s djetetom.
„Šta će mi biti s djetetom, žalosna mi majka“, prenemagala se žena kad je saznala da je bjegunac. Ipak mu je pomogla i on će nasumice pješačiti uz Savu… Uspio je ovarisati u selo Orahovu. Pred džamijom je drhtao od hladnoće jer je na sebi imao samo zatvoreničku košulju. Takvom mu se smilovao mujezin i udomio ga.
U ovoj filmskoj priči nedostaje moment ubistva Hafizova brata. Znam da je ubijen na Savskom mostu i da ga je strijeljao njemački oficir po imenu Handke. A razlog strijeljanja bio je taj što je odbijao da Handžar divizija napusti Bosnu i da bude poslana na Istočni front. Nekako sam sebi iskonstruirao radnju da je baš Hafiz bio osumnjičen što je od nekog dobio direktivu da Handžar divizija treba ostati u Bosni i boriti se za odbranu bosanskih muslimana, ali nisam više imao volje s bolesnim Hafizom razglabati takve detalje.
Danas kad razmišljam o motivu Hafizovog kazivanja ove njegove životne tajne, mislim da se radi o njegovom pokušaju da se mladima ukaže na tragično iskustvo ako sebi dozvole da budu izmanipulirani, zavedeni i regrutirani za neke, ipak strane ideje. Baš mi je nekoliko puta isticao kako je od onih koji brinu i strahuju za budućnost naše omladine.
„Nakon povratka u Sarajevo, nisam više mogao prepoznati grad. Bio je to tuđi grad za mene…“, sa sjetom je pomislio na ta teška vremena.
(Ulomak iz knjige „Orwelovo Sarajevo“, autor Nedžad Latić, Sarajevo 2018)
(TBT)
