KOLUMNA
Fijasko u vezi detektora metala u
džamijskom kompleksu u Jerusalemu najnoviji je korak u izraelskom postepenom
nasrtaju na palestinsku zemlju
Piše: Harry Hagopian, thebosniatimes.ba
Detektori metala na ulazu u kompleks
džamije Al-Aqsa nisu ništa više do najnovija prepreka na dugom i neravnom putu.
A, na određeni način, njihovo uklanjanje je dio sporazuma između kralja Jordana
Abdullaha II i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua za povratak zvaničnika
izraelske ambasade u Jerusalem nakon “incidenta” u izraelskoj
ambasadi u Ammanu, u kojem je zaštitar izraelske ambasade nasmrt ustrijelio dva
jordanska državljana.
Ali, ovo nije prvi takav događaj, niti je
ovdje stvar u uređajima poput onih na aerodromima. Dovoljno sam star da se sjećam
Šestodnevnog rata iz 1967. godine, kada su izraelski Jevreji trijumfalno
izjavili da će se konačno moliti na Brdu hrama, kako nazivaju kompleks džamije
Al Aqsa. Od tada je ova ograđena teritorija od 35 hektara, poznata kao Sveti
hram (Al-Haram al-Sharif), ili kompleks džamije Al-Aqsa, bila poprištem brojnih
ružnih događaja i neriješenih situacija.
Sjećate li se 1969. godine, kada je džamija
Al-Qabali zapaljena, ili crnog ponedjeljka 1990. godine, kada je 20 Palestinaca
ubijeno u masakru u Al-Aqsi? Sjećate li 63 osobe koje su poginule 1996. godine,
tokom protesta jer su Izraelci otvorili novi tunel ispod Zapadnog zida? Ili
Druge intifade 2000. godine, koja je pokrenuta dijelom zato što se Ariel Sharon
šepurio po kompleksu? Od tada su konfrontacije između Palestinaca i izraelskih
doseljenika koje štite izraelske snage dovele do eskalacije nasilja u Izraelu i
na okupiranim palestinskim teritorijama.
Opasna mješavina
Zapravo, Izrael već dugi niz godina slijedi
svoje političke ciljeve nasrtanja na palestinsku zemlju kroz religijske prizme.
Jednostavno je: prisvojite zemljište na osnovu političke ideologije i onda
tvrdite da ga uzimate za vjerske svrhe. Zapravo, Izrael raspravlja o sličnom
konceptu po kojem bi Jevreji i muslimani dijelili ovaj Sveti hram.
Izrael je predložio da ga dijele vremenski
i prostorno, gdje bi muslimani i Jevreji ulazili u kompleks džamije Al-Aqsa na
molitvu u različito vrijeme. Predlažući to, Izrael je iskoristio dogovore u
Ibrahimovoj džamiji (poznatoj Jevjrejima pod nazivom Pećina patrijarha) u
Hebronu kao budući primjer za Jerusalem. U Hebronu, naprimjer, Jevreji
upotrebljavaju 60 posto džamije, dok muslimani imaju samo 40 posto.
Shodno tome, jevrejski religiozni
doseljenici se bore da otmu ta prava na vjerskoj osnovi, a vladini zvaničnici
ih podstiču iz političkih razloga. Upravo je ove sedmice list Al-Resalah
izvijestio kako je Bezalel Smotrich iz stranke Jevrejski dom pozvao na gradnju
sinagoge u dvorištu Al-Aqse. Opasna je to mješavina kada se religija i politika
udruže na takav zapaljiv način. A ishod je taj da se svaka prilika grabi da se
predstave nove realnosti na terenu. Zar to nije slučaj sve vrijeme s ilegalnim
naseljima?
Detektori metala, kada se gledaju odvojeno,
samo su mali faktor. Ali, gledano šire, oni postaju alat za uspostavljanje
postepene kontrole na palestinskom teritorijom na način koji neće uznemiriti
arapske i muslimanske osjećaje, a pogotovo neće alarmirati međunarodnu
zajednicu, uključujući Evropsku uniju. Svako povećanje prava izraelskih Jevreja
neizbježno vodi ka reduciranju prava palestinskih muslimana – dok se jednog
jutra muslimani u Palestini i drugdje ne probude shvativši da je aranžman iz
Hebrona preslikan i u Jerusalemu.
Grabežljivi planovi
Ali, postojala je razlika. U prošlosti,
arapski i muslimanski svijet je branio prava Palestinaca na treće najsvetije
mjesto u islamu. Od Saudijske Arabije do Maroka, od Egipta do Jordana, ove
države su koristile svoj moralni i politički položaj da spriječe razvoj takvih
grabežljivih planova. Međutim, nakon arapskih ustanaka iz perioda 2010-11.
politička topografija regije se značajno promijenila – u nekim slučajevima
suptilno, a u nekim sasvim očigledno. Ovih dana arapske mase su zauzete svojim
sizifovskim borbama protiv despotizma vlastitih vladara da bi dizali glas za
prava Palestinaca.
Zapravo, Palestina danas ima veću podršku
izvan arapskog svijeta nego unutar njega. Malobrojne su arapske vlade koje i
dalje podržavaju prava Palestinaca – bilo da je riječ o pravu na
samoopredjeljenje, ili na kretanje, ili ispovijedanje vjere. Zaista, jasno je
da se osnivaju novi savezi i da niču nova neprijateljstva: Izrael je više
strateški saveznik s kojim se dijele obavještajne informacije, a ne protiv
kojeg se bori zbog svetih mjesta i nečijih otuđenih prava. Budući da je Iran
zakleti neprijatelj nekih arapskih lidera, važi pravilo da neprijatelj mog
neprijatelja postaje moj prijatelj.
Zato mi je teško gledati takozvani
antiteroristički kvartet dok teatralno blokira Katar – jednog od svojih – i
kažnjava ga za postupke koji nisu ništa drugačiji od postupaka onih koji ga
optužuju. Zar ne bi bilo bolje da investiraju vrijeme, energiju i novac braneći
prava Arapa koja se kradu polako ali kontinuirano?
Političke greške imaju tendenciju da se
vraćaju i progone arapske lidere: nadam se da to neće biti slučaj i ovdje,
također.
(TBT, Al Jazeera)
