ANALITIKA
Turska vlast zagovara političko preuređenje
BiH, osobito bošnjačko-hrvatske Federacije, u liberalnu građansku državu u
kojoj bi vladala građanska većina, koja bi se odmah pokazala kao jasna
bošnjačka većina
Piše: Mirjana Kasapović, thebosniatimes.ba
Prije više od godinu dana u Zagrebu je
obilježena stota obljetnica Islamske zajednice u Hrvatskoj. Na proslavi 27.
travnja 2016. najveća je zvijezda bio predsjednik Republike Turske Recep Tayyip
Erdoğan. Uz bok mu je stajao njegov glavni “balkanski vazal”, bošnjački član
Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, čiji je otac Alija, prema predaji,
ostavio na samrti BiH u amanet Erdoğanu osobno.
Iz istupa hrvatskih političara i medijskih
izvješća o tom događaju nije se moglo doznati zašto je zapravo Erdoğan bio na
toj proslavi. Tko ga je uopće pozvao i zašto je to učinio? Je li bio pozvan kao
neformalni vođa svih muslimana na svijetu ili makar Europe, kako voli
zamišljati samoga sebe? Kakve on ima veze s hrvatskim muslimanima? I što
predsjednici nominalno sekularnih država Turske i BiH imaju s muslimanskom
zajednicom u Hrvatskoj koja nije samo bošnjačka i turska, nego i albanska,
romska, arapska? Prema popisu stanovništva 2011., u Hrvatskoj je živjelo više
Albanaca i Roma uzetih zajedno (34.488) nego Bošnjaka (31.479), a Arapa je bilo
desetak puta više nego Turaka (367).
Nema, čini se, dvojbe o tome da je turski
predsjednik pozvan na proslavu kao nasljednik političkih praočeva ovdašnjih
muslimana. Islamska zajednica u Hrvatskoj nastala je doseljavanjem muslimana iz
BiH nakon što je tu zemlju zauzela Austro-Ugarska 1878., a gdje se formirala
tijekom višestoljetne vladavine Osmanskog Carstva kao islamske despocije koja
je sustavno islamizirala domaće stanovništvo. Dok je 1468., pet godina nakon
pada pod osmansku vlast, u BiH bilo oko 99 posto kršćanskih i 1 posto
muslimanskih kućanstava, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće muslimani su činili
apsolutnu većinu stanovnika Bosne i relativnu većinu Hercegovine. Početkom 21.
stoljeća postali su apsolutna većina stanovnika cijele BiH.
Nema, čini se, dvojbe ni o tome da je
predsjednik Turske pozvan kao velik i ugledan državnik. Erdoğan nije, doduše,
tada još tako očito radikalizirao svoju politiku i retoriku kao poslije, ali
sve je vodilo u tom smjeru. Otkad je došao na vlast, sve se jače profilirao kao
autokratski vladar koji je ograničavao i ukidao politička prava i slobode
ljudi, suspendirao slobodu medija i vladavinu prava, poricao prava etničkih
manjina, ukidao sekularne tekovine te islamizirao državu i društvo. Kurdima,
najbrojnijoj etničkoj manjini, turske su vlasti desetljećima poricale etnički
identitet, nazivajući ih “planinskim” i “istočnim” Turcima. Kada se to pokazalo
nesvrhovitim, podijelile su ih na lojalne građane i teroriste, primjenjujući
grube oblike državnog terorizma kako bi uništile “teroriste”, a zapravo
politički, kulturno i ekonomski devastirale kurdsku zajednicu.
Usporedo sa sve represivnijom unutarnjom
politikom, koja je nakon neuspjeloga državnog udara 2016. poprimila
zastrašujuće razmjere, Erdoğan je vodio sve agresivniju vanjsku politiku.
Strateški definiravši Tursku kao balkansku, bliskoistočnu, mediteransku,
europsku i azijsku državu, pokazao je ambiciju da igra važnu, a ponegdje i
glavnu ulogu u tim dijelovima svijeta. Želimo biti prisutni svuda, kazao je
idejni tvorac neosmanske vanjske politike Turske Ahmet Davutoğlu, i bit ćemo
prisutni svuda, sviđalo se to drugima ili ne. Budući da su procesi u svim tim
dijelovima svijeta krenuli nepoželjnim tijekom za Tursku, Erdoğan se sve više
profilirao kao “nasilnik s Bospora” koji državu iznutra pretvara u
predsjedničku autokraciju, a u vanjskoj politici promiče nekakav
“protukrižarski džihad” na čijem se udaru našla cijela Europa.
Tijekom kampanje za referendum 2017. kojim
je parlamentarna republika zamijenjena predsjedničkom autokracijom, demokratske
zapadnoeuropske zemlje u kojima živi više milijuna turskih useljenika –
Nizozemsku, Njemačku, Belgiju, Austriju i druge – opetovano je nazivao
fašističkim državama koje deprivilegiraju i teroriziraju Turke koji žive u
njima samo zato što su muslimani. Optužio je cijeli Zapad da vodi križarski rat
protiv muslimana i Turske kao muslimanske države. Nasuprot tome, Tursku
prikazuje kao uzornu multikonfesionalnu i multietničku državu – kakvo je,
navodno, bilo i Osmansko Carstvo iz kojega je nastala – u kojemu vjerske i
etničke manjine imaju sva prava i slobode. Erdoğan se tako pokazao kao islamistički
i nacionalistički mitoman koji se, kao i svi mitomani, ne susteže ni od
najgorih krivotvorenja povijesti.
Dva najmasovnija i najstrašnija primjera
pokolja i progona kršćana u 20. stoljeću dogodila su se upravo u Turskoj.
Premda je bilo na samrti, Osmansko Carstvo
smoglo je snage da 1915., usred Prvoga svjetskog rata u kojemu se svrstalo na
stranu poraženih Sila osovine, izvrši strašan genocid u kojemu je pobijeno
milijun do milijun i pol armenskih kršćana, neutvrđen broj bio je prognan iz
zemlje i neznan broj prisiljen da prijeđe na islam. Osumnjičeni da nisu odani
državi u kojoj žive, Armenci su se našli u žrvnju turske politike koja je
htjela vjerski i nacionalno homogenizirati državu ili ono što je ostalo od nje
nakon gubitka teritorija Osmanskog Carstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Vlast je ukinula miletski sustav kao oblik kakve-takve zaštite nemuslimanskih
manjina – neki oblik “vjerskog aparthejda” u kojemu su živjeli kao građani
drugog reda – te ih izložila potpunoj samovolji središnje i lokalnih vlasti.
Ideolozi i organizatori genocida zaposjeli su ministarstva koja su upravljala
vojskom, policijom i žandarmerijom kao glavnim izvršiteljima masovnih zločina.
U masama su probudili ukorijenjene predrasude prema nemuslimanskim i neturskim
manjinama te promicali uvjerenja da su Turci ekonomski i politički robovi u
vlastitoj državi. Yusuf Akçura, jedan od glavnih nacionalističkih ideologa,
ustvrdio je da se “buržoazija u 19. stoljeću sastojala od Židova, Grka,
Armenaca, sve neturskih neautohtonih elemenata, istinskih činovnika i agenata
zapadnog kapitalizma, i od Levantinaca kojima je nemoguće otkriti podrijetlo
ili nacionalnost”. U genocidu su sudjelovali i muslimani iz drugih etničkih
skupina, ponajprije Kurdi, Čečeni i Čerkezi.
Nije dugo prošlo od toga strašnog zločina
koji politički teoretičari nazivaju “pokoljem koji je promijenio značenje
pokolja”, kada se nakon trogodišnjega grčko-turskog rata 1919. – 1922. Turska
odlučila riješiti i grčkih kršćana. U najmasovnijoj prisilnoj razmjeni stanovništva
u suvremenoj povijesti – koju je međunarodna zajednica ovjerila Konvencijom u
Lausanni 1923., kad je ona već bila poodmakla – iz Turske je 1923. – 1924.
transferirano više od milijun Grka, koji su nazivani “turskim državljanima
grkopravoslavne vjere” i “anatolijskim kršćanima”, a primljeno oko 350.000
Turaka transferiranih iz Grčke. U osvetničkom pohodu pobjedničke turske vojske
spaljen je i razrušen stari kozmopolitski grad Smirna, u kojemu su više od 60
posto stanovnika činili Grci, Židovi, Armenci i pripadnici ostalih
nemuslimanskih zajednica. Iz pepela Smirne niknuo je Izmir koji je, eto, očuvao
nešto dobre povijesne tradicije pa je na referendumu većinom glasovao protiv
Erdoğanove suspenzije parlamentarne republike.
Inače, o tragediji Smirne kod nas se može
čuti samo iz sapuničarskih proizvoda turske industrije zabave protkanih
političkom propagandom – kakva je serija “Ranjena ljubav”, koju je nedavno
emitirao RTL, valjda zato što u njoj glume Halit Ergenç i Bergüzar Korel koji
su toj kući donijeli mnogo popularnosti, a time i novca u “Šeherezadi” – koje
danonoćno vrte hrvatske televizije, osobito programski kulturno bezobzirna pa i
besramna Nova TV. Inače, ako se radnja turskih sapunica ne zbiva u Istanbulu
(Konstantinopolu), neobično se često događa na povijesno krajnje značajnim
mjestima, kao što je pokrajina Hatay, nekoć sirijska Aleksandreta, s glavnim
gradom Antakyjom (Antiohijom), ili u nekoć većinskim grčkim, armenskim i
kurdskim gradovima Izmiru, Adani, Vanu i drugdje. Serije su prožete reminiscencijama
o turskoj povijesti tih mjesta, ali nema ni naznaka tome da su u njima nekoć
živjeli neki drugi ljudi. Primjerice, Adana je nekoć bila većinski armenski
grad koji je 1909. bio poprište predgenocidnog pokolja Armenaca u kojemu je
ubijeno oko 25.000 ljudi.
Velike prisilne razmjene stanovništva 1923.
– 1924. privremeno je bilo pošteđeno samo oko 150.000 Grka u Istanbulu i na
strateški smještenima otocima Imbrosu i Tenedosu, s kojih se kontrolirao
tjesnac Dardaneli. No, u vrijeme ciparske krize šezdesetih godina iz Istanbula
su se morali iseliti gotovo svi preostali Grci, a na dvama otocima, koji su
preimenovani u Gökçeadu i Bozcaadu, zatvorene su škole na grčkom jeziku i
ukinuta prava grčkoj manjini, koja se potom raselila diljem svijeta. Sporazum
iz Lausanne, kojim su se riješili grčkih kršćana, i danas se slavi kao najveća
diplomatska pobjeda u povijesti Turske.
Uslijedio je obračun s ciparskim Grcima,
premda se od odgovornosti za sukob na Cipru nipošto ne mogu isključiti otočni
Grci i Grčka. Ciparski Grci suodgovorni su za izbijanje političke krize 1963.
jer je njihov predsjednik, nadbiskup Makarios III., u svojih “13 točaka”
jednostrano suspendirao Ustav, koji su Cipru nametnuli Britanci i koji je
snažno politički povlašćivao tursku manjinu koja je činila oko 18 posto
stanovnika. Ciparski Turci odgovorili su bojkotom institucija, građanskim
ratom, secesijom i formiranjem Turske Republike Sjeverni Cipar – de facto
države koja opstoji desetljećima zahvaljujući političkom priznanju i ekonomskoj
pomoći Turske. Opravdavajući se time da spašava sunarodnjake, turska je vojska
1974. izvršila invaziju na Cipar i ostala na otoku do dana današnjeg. Nije samo
branila ciparske Turke i održavala na životu njihovu paradržavu, nego je
provodila kolonijalizaciju Cipra, to jest naseljavala Turke iz Anatolije i
drugih dijelova zemlje, ali i iz Bugarske, na otok. Tako se sustavno mijenjao
etnički sastav otoka pa se od početnih 18 posto udio Turaka u ciparskom
stanovništvu povećao, kako se procjenjuje, na oko 25 posto. Da bi se mirno
reintegrirali u jedinstvenu državu, Turska traži da Cipar bude konfederacija
ili makar jaka federacija.
Prije nekoliko dana glavni tajnik UN-a
objavio je da su opet propali pregovori o ponovnom ujedinjenju Cipra, među
ostalim zato što Turci ne pristaju na povlačenje regularne vojske Republike
Turske s Cipra, što se kolonizirani Turci ne žele iseliti s otoka i što turska
manjina zahtijeva velika kolektivna institucionalna prava i povlastice u
političkom sustavu. Traži i više od onoga što se u političkoj teoriji pripisuje
ortodoksnoj konsocijaciji. U ciparskoj ortodoksnoj konsocijaciji prije raspada
države ustavno je zabranjeno bilo da u izborima turskog potpredsjednika države
i turskih članova parlamenta sudjeluju Grci, a Turcima ne pada na pamet da bi i
u potencijalnoj budućoj ujedinjenoj ciparskoj državi moglo biti drugačije.
Nasuprot tome, Turskoj je normalno to što je bošnjačka većina dva puta izabrala
hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a pripravna je to učiniti opet.
Turska vlast zagovara, naime, političko
preuređenje BiH, osobito bošnjačko-hrvatske Federacije, u liberalnu građansku
državu u kojoj neće biti institucionalizirana kolektivna politička prava
pojedinih nacionalnih zajednica. Vladala bi građanska većina, koja bi se odmah pokazala
kao jasna bošnjačka većina, pa bi Hrvati ostali slabo zaštićena manjina kojoj
bi praktično ostala vlast ili uprava u općinama gdje čini većinu. Ponašanje
turske vlasti nije samo nenačelno i bezobrazno ima li se na umu ono što
istodobno zahtijeva za tursku manjinu na Cipru – koja je dospjela na helenski
Cipar s bajunetama osmanske vojske – nego je i opasno jer izražava strateške
ciljeve vanjske politike koja želi obnoviti kulturnu i političku hegemoniju
Turske na prostorima bivšega Osmanskog Carstva na Balkanu. Pritom se najviše
oslanja na Bošnjake i bošnjačku političku dinastiju Izetbegović koja je
uspostavila nekakav pseudovazalni odnos s nasljednicima osmanskih vladara BiH.
Jesu li 2016. sve to na umu imali najviši
hrvatski dužnosnici – od predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović preko
politički potpuno nepismenog premijera Tihomira Oreškovića do vođe HDZ-a
Tomislava Karamarka – koji su razdragano pozdravljali “prijatelja Erdoğana” u
Zagrebu? Imaju li to na umu danas kada, u povodu obilježavanja obljetnice
gušenja državnog udara, veleposlanica Turske u Zagrebu javno tvrdi da Hrvatska
u svemu podržava Tursku? No, umjesto demokratski nevjerodostojne Turske, tu će
koncepciju političkog preuređenja BiH gurati Njemačka, koja nakon izlaska
Velike Britanije postaje jedina stvarna politička vladarica Europske unije, sa
svojom vlastohlepnom kancelarkom koja je, kako su nas javno uvjeravali,
politička pa i osobna prijateljica HDZ-ovih premijera, od Sanadera do
Plenkovića. Briga Njemačku i njezinu kancelarku za posljedice izvanjski
nametnute politike otprilike polovici stanovnika BiH koje će, u to uopće ne
treba sumnjati, biti dalekosežne i pogubne. Nije zaludu puk davno sažeo svoje
životno iskustvo u izreku: čuvaj nas, Bože, prijatelja, neprijatelja ćemo se čuvati
sami.
(TBT, Globus)
