KOLUMNA
Amal smo – prilično nepravedan slijed događaja – upoznali
prvo kao ženu sa dvije različite cipele. A onda vas samo dodatno zbuni kad lijepu
Libanku vidite na Channelu 4. Šta će tu Cloonijeva žena? Pa, branila je Assangea.
I Yuliju Tymoshenko. Jer je advokat. I to kakav.
Piše: Margita Milovanović, thebosniatimes.ba
Bila je to stvarno velika vijest čak i za one koji nisu bjesomučno
svakog dana skrolali po tabloidnim siteovima ili uopće znali šta se dešava sa
tim (pre)lijepim glumcem još od onda kad je počeo da radi sa Soderbergom: George
Clooney se ženi. Jer, znate, to je George Clooney. Sinonim za momački život. Vječito
neuhvatljivi, šarmantni George Clooney.
Amal smo – prilično nepravedan slijed događaja – upoznali
prvo kao ženu sa dvije različite cipele. Dobro, sa cipelama različite boje,
jedna purpurna, druga ružičasta. A onda vas samo dodatno zbuni kad lijepu
Libanku vidite na Channelu 4. Šta će tu Clooneyeva žena? Pa, branila je Assangea.
I Yuliju Tymoshenko. Jer je advokat. I to kakav!
I onda vam postane jasno da se Clooneyju makar isplatilo što
je čekao toliko – 53 godine, khm – da kapitulira. Amal Alamuddin nije tamo neka
holivudska kardašijanka. Daleko od toga. Clooneyjeva izabranica zasjenila je i
njega samog na više od jedne ravni.
(Legenda kaže i da je Amal žena koja je isprva odbila Georgea
Clooneyja. Kažem, legenda.)
Feministkinje – ne možete ih nikada zaobići – i po meni bi
osule paljbu, sva je prilika, zbog toga što priča o Amal počinje sa Clooneyjem:
svodimo je na ulogu supruge i potcenjujemo njena dostignuća… I zamjeraju to
stalno, uvijek i svuda. Kao onda AP-u što je prenio da Amal Clooney –
“actor's wife” zastupa novinara Al Jazeere Muhammeda Fahmija, umesto
Amal Clooney – “advokat za ljudska prava”. Ma koliko te feministkinje
umjele da pretjeruju, to je upravo linija koja dokazuje da imaju pravo. Naslov
nekog teksta, ili videa, na Vanity Fairu nosio je sasvim prikladan naslov koji
odgovara toj tezi: “Supruga Georgea Clooneyja nije samo supruga Gerogea Clooneyja”.
Mnogo je više od toga.
Većina celebrityja – uključujući Bona, Oprah i Angelinu-
jesu bili slavni prije nego što su se dali u aktivizam. Amal je, sa druge
strane, bila cijenjeni advokat za međunarodna ljudska prava prije nego što je
slavu stekla akonto braka sa Clooneyjem. I iako struka ne propušta nijednu
priliku da izrazi zabrinutost može li Amal da jasno povuče liniju između
poslovnog i privatnog, činjenica je da joj je taj privatni segment donio
priliku da se njen glas čuje sa svih strana okeana i da o strahotama koje u
rukama ISIL-a (ne) preživljavaju jezidske žene pišu jednako svi mediji. I Amal
to dobro zna.
Ona čak nikada nije ni krila da ta novostečena slava ima i
pozitivne i negativne aspekte. Početkom godine rekla je za BBC da veliki dio
posla obavlja iza zatvorenih vrata, tako da niko o tome ništa i ne zna.
“Mislim da je sve više ljudi koji sada razumiju šta se događa sa Jezidima
i ISIL-om, i ako iz toga može proisteći bilo šta što će pozitivno utjecati na
svijest o tome, onda smatram da je zaista dobra stvar dati slučaju sav dodatni
publicitet.”
Da, te Prada naočale i Balenciaga tašne ne izgledaju ni na
kome tako dobro kao na njoj obučenoj u De la Rentu, vitkoj, onako mudro lijepoj;
i jeste 2013. proglašena jednom do najpoželjnijih londonskih pravnica, i ponijela
je titulu najfascinantnije ličnosti godine, ali bude stvarno pomalo smiješno da
se iko — dok je pozivala iračkog premijera da pošalje pismo vijeću Ujedinjenih
nacija kako bi se povela istraga o zločinima koje je ISIS počinio u Iraku, i
upuštala u druge opake borbe — bavio Bottega Veneta haljinom koju nosi ili
time koliko je zdravo što je obula te štikletine, a već joj je napupio
“trudnički stomačić”. (Evo Ele i Alexandra, blizanaca rođenih prije
samo mjesec dana, živih i zdravih, Clooneyjevski lijepih.)
Demonstrirala je samo, u svakom slučaju, da vas vođenje
računa o tome šta ste obukli ne čini ništa manje inteligentnim, kompetentnim
ili sposobnim. Niti vas sprečava da govorite tri jezika. Ili da budete predavač
na Univerzitetu Columbia, je li.
Istina je i da, pošto njen posao sada prolazi kroz filtere
tabloida koji se daleko podrobnije bave njenim garderoberom nego klijentima,
može biti teško pratiti šta se to tačno dešava i čime se to Amal tačno bavi.
Šta onda, praktično, znači što je Amal “advokat za ljudska prava”?
Vanity Fair nije bio lijen, te je angažirao čak i nekoliko
stručnjaka koji su to pokušali da nam objasne. Oni ističu da su advokati za
ljudska prava u pravničkoj profesiji dugo bili nešto kao hipici, a Amal je
jedna od onih koji su taj posao podigli na viši nivo profesionalizma i
dostignuća. Amal je poznata po tome što ne samo da je branila državne
funkcionere i lidere koji bi završili iza rešetaka, već i kao neko ko djeluje u
korist i ime zanemarenih i eksploatiranih, marginaliziranih grupa.
“Ako ste advokat i želite da radite na lakšim
slučajevima, bavite se saobraćajnim prijestupima. Imat ćete veoma visok
procenat uspješnosti i vjerovatno ćete bolje spavati noću. Ali to nije ono što
mene pokreće. Ja želim raditi na slučajevima koji u meni bude strast”,
rekla je prošle godine u intervjuu za NBC.
Zato je radila kao savjetnica bivšeg generalnog sekretara
Ujedinjenih nacija Kofija Anana u vezi sa Sirijom, gdje građanski rat bukti već
šest godina. Amal je i sama davno bila primorana da bježi iz rata. Rođena je u
Bejrutu, u Libanu. Kada je imala samo dvije godine, sa roditeljima se preselila
u Veliku Britaniju, gdje se kasnije i školovala. Dobro, školovala na Oxfordu. I
primila usput neke silne nagrade. Godinu dana nakon što je diplomirala, 2001,
počela je da pohađa pravo na Njujorškom univerzitetu, a uporedo radila i u
kancelariji tadašnjeg sudije apelacionog suda SAD. To praktično znači da njeno
zvanje pravnika jednako važi i u Britaniji i u Americi, a da ne spominjemo da
je stigla i do Haga – učila je zanat na Međunarodnom sudu pravde i Međunarodnom
krivičnom sudu. I nije, kao pravnica i aktivistkinja, zaobišla ni rodni Liban.
Uz saradnju “Aurora Humanitarian Initiative” osnovala je
“Stipendiju Amal Clooney”, kako bi svake godine slala jednu studentcu
iz Libana na Koledž ujedinjenog svijeta u Dilidžanu, na dvogodišnji školski
program. Također je kourednica knjige o međunarodnom pravu koja nosi naziv
Specijalni sud u Libanu.
U januaru 2015, nakon što je već izdejstvovala pomilovanje
za novinara Al Jazeere, i odbila ponudu UN-a da bude članica tročlane komisije
koja bi istraživala moguća kršenja pravila rata u Gazi, Amal je počela raditi
na priznavanju genocida nad Armenima, poznatog u armenskoj historiografiji i
kao Veliki zločin. Iako je zaključno sa krajem 2015. godine ukupno 29 država svijeta
priznalo masovna ubistva Armena kao genocid, Turska kao pravni nasljednik
Osmanske imperije nastavila je negirati zločin i označavati ga kao Armenski
masakr nastao usljed previranja tokom rata u toj zemlji. Amal je oštro kritikovala
Tursku da je licemjerna “zbog sramne historije zločina protiv slobode
izražavanja”.
Sredinom iste 2015. našla se i na čelu internacionalne
delegacije koja je radila na tome da obezbijedi oslobađanje bivšeg predsjednika
Maldiva — Mohameda Nashida, koga je aktuelna vlada optužila za terorizam.
Zatim je zastupala pred Evropskim sudom za ljudska prava novinarku Kadiju
Ismailovu iz Azerbejdžana, koja je u zatvoru završila zbog izvještavanja.
A prošle godine ambasadorom dobre volje UN-a imenovana je
Nadija Murad, mlada jezidska djevojka koja je uspjela da umakne ISIS-u nakon
što joj je porodica stradala u pokolju. Nominovana je i za Nobelovu nagradu za
mir, a Time ju je smjestio na listu 100 najutjecajnijih ljudi 2016. godine.
Uprkos činjenici da je Nadija utjelovila neku vrstu prepoznavanja torture koju
jezidske žene podnose, Amal Clooney iskoristila je priliku da u svom obraćanju
Ujedinjenim nacijama kao pravna zastupnica Nadije Murad zamoli UN da skrenu
pažnju svjetskim liderima na žrtve ISIS-a, da ljudi koji su odgovorni za
genocid budu privedeni pravdi i da svi treba da se trgnemo prije nego što bude
prekasno.
“Voljela bih da mogu reći da sam ponosna što sam ovdje,
ali nisam”, istakla je tada. “Kao neko ko podržava Ujedinjene nacije,
stidim se što države ne uspijevaju da spriječe ili čak kazne genocid zato što
im sopstveni interesi stoje na putu. Stidim se, kao advokat, što pravda nije
sprovedena i što na to čak i nema primjedbi”, poručila je.
Dodala je i da se stidi kao žena “što se tijelima djevojčica
poput Nadije trguje i ona se koriste kao bojno polje”, i kao ljudsko biće
“što ignoriramo njihovo zapomaganje upomoć”.
Nadiji je rekla da joj se divi zbog hrabrosti. Zbog toga
koliko je snažna. “Zapanjena sam”, rekla je. Onda joj se izvinila
“što smo je iznevjerili”.
I nije lahko, da znate, raditi to što Amal radi. Sigurno
nije. Počev od toga da stavljate glavu u torbu kad god zaustite nešto protiv
ISIS-a, preko prijetnje da će vas, ako uđete u Egipat, uhapsiti jer ste, eto,
branili nečija prava, dotle da se treba suočiti sa svim žrtvama propalih
sistema i razarajućih ratova.
“Ovo je moj posao. Osjećam bijes, stravično je slušati
svjedočenja djevojčica od tek 11 i 12 godina i šta im se sve dogodilo. A mi još
ništa nismo učinili u vezi s tim”, rekla je kasnije i napomenula da je
rizik s kojim se suočava obrušavajući se na brutalne teroriste mnogo manji od
potrebe da se bori protiv njihovog beskrupuloznog tretmana ljudi, posebno žena.
“Stavljam svoj život na kocku, ali i nemam život ako ne
dajem nadu žrtvama.”
I možda je u pravu. Amal na arapskom znači “nada”.
(TBT, Nedeljnik)
