KOLUMNA
Stav Therese May prema Saudijskoj Arabiji je ignorirati
probleme i tvrditi – bez obzira koliko nejasno i nelogično bilo – da je sve u
cilju zaštite „nacionalne sigurnosti“
Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Neuobičajeno je da je Theresa May odbila komentirati
hapšenje djevojke u mini-suknji koja je snimljena kako tumara kroz drevno selo
Najd ove sedmice, isprovociravši neočekivane urlike životinjskog muškog bijesa
u kraljevini poznatoj po svojoj sudskoj blagosti, političkoj umjerenosti,
jednakosti spolova i bratskoj ljubavi prema svojim muslimanskim susjedima.
May je sigurno trebala skrenuti pažnju vladara ove inače
velikodušne zemlje na izuzetno nekarakteristično ponašanje tzv. vjerske
policije – dosad smatrane asesoarom u rastućoj turističkoj industriji koju
podržava novoimenovani miroljubivi i progresivni prestolonasljednik.
Ali, naravno, pošto May uopće ne može vjerovati da bi
pojedinac u baš ovom nacionalnom entitetu dao ijedan rijal ili pola penija
„teroristima“ – poput onih koji su raznijeli mlade britanske živote u
Manchesteru i Londonu – teško će ugroziti „nacionalnu sigurnost“ spomenute
države osudom hapšenja spomenute mlade dame. U svakom slučaju, žena tako uljudna
koja ne bi riskirala prljanje svojih ruku pozdravljanjem onih koji su
preživjeli požar u Grenfell tornju, ne
zamara se čak ni puštanjem „suzice“ za djevojkom srednje klase koja je unijela
nemir u ono što sada moramo zvati „Kraljevina čije se ime nipošto ne usudimo izgovoriti“.
Ili se, u najmanju ruku, mi ne usudimo spomenuti njeno ime.
Sedmica je otkako je ova izuzetna žena – naša voljena May, ne slatkica iz Najda
– odbila objaviti možda najvažniji dokument u historiji modernog „terorizma“
pod izgovorom da bi objava imena muškaraca koji finansiraju ubice na čelu
ISIL-a, al-Qaede, al-Nusre i niz drugih ugrozila „nacionalnu sigurnost“. Stvar
je u tome što je Amber Rudd, Mayina desna ruka, tajanstveno odbila precizirati
čija je „nacionalna sigurnost“ u opasnosti. Naša? Ili „Kraljevine čije se ime nipošto
ne usudimo izgovoriti“ – tj., iz praktičnih razloga, KSA-e – sigurno svjesne koji od njenih eminentnih
građana (miroljubivih, umjerenih itd.) šalju lovu momcima iz ISIL-a.
Nije li, naposljetku, i lord Blair prije deset godina
također zaustavio istragu o korupcijskom skandalu u koji su navodno umiješani
firma BAE Systems i „Kraljevina čije se ime nipošto ne usudimo izgovoriti“? Tom
prilikom, koliko se sjećam, naš „nacionalni interes“ spriječio je da saznamo
šta se događa jer bi to moglo rezultirati okončanjem „sigurnosne operacije“
između nas i KSA-e. Blair je tokom istrage o korupciji govorio o „iznimno
teškim i osjetljivim pitanjima“.
Da onda pokušam ovo shvatiti. 2006. i 2007. nismo smjeli
znati o potencijalnom podmićivanju između BAE-a i KSA-e zbog našeg „nacionalnog
interesa“ – i opasnosti po našu „sigurnost“. Sada ne smijemo znati ko finansira
ISIL jer bi to isto ugrozilo našu „nacionalnu sigurnost“ – iako sponzori očito
dolaze od ljudi čija je „sigurnosna operacija“ nama bila tako važna prije 10
godina. Vjerujem da oni u UK-u koji su preživjeli kultiste ISIL-a, samoubilačke
mahače noževima, mogu slušati ovaj nonsens.
Nije samo u pitanju teta Amber koja je na komadiću papira poručila
čovjeku da označi kraj i onda ugasi mikrofon kako bi onemogućio da čujemo
fatalni spomen KSA-e – iako ovaj uveliko dostupan djelić videa zaista govori
mnogo. Ono što mi ne da mira je cijela idolizacija političke tajnosti koja
okružuje Kraljevinu čije se ime nipošto ne usudimo izgovoriti.
U stvarnom svijetu odgovornosti, naravno, komesarka
Metropolitan policije pitao bi zašto se mračna i kriminalna djela ne mogu
potpuno razotkriti. Ali ne, komesarka Cressida Dick neće se upuštati u to –
iako je bila uveliko uključena u protivterorističke akcije nakon bombardiranja
u Londonu 2005. kada je bila zapovjednik operativnog centra tokom operacije u
kojoj je sirotog i nedužnog Brazilca Jeana Charlesa de Menezesa ubila policija
nakon što su ga pogrešno identificirali kao potencijalnog bombaša samoubicu.
Istražna komisija je izuzela Dick iz ove katastrofe. Ali zar ona nema sada neke
dužnosti kada Lady May i teta Amber prikrivaju dokument koji upire prstom u one
koji finansiraju prave bombaše samoubice?
Ali ne. Kraljevina čije se ime nipošto ne usudimo izgovoriti
sada je sveta kao Izrael nekad; tj. čuva se od ikakve kritike. Nekad smo se svi
plašili osuditi Izrael za njegove ratne zločine u Gazi iz straha da ćemo biti
optuženi – lažno, kao i obično – za antisemitizam. Sada se moramo plašiti da
osudimo ili čak spomenemo KSA kako bismo izbjegli optužbe za ugrožavanje našeg
nacionalnog interesa. Uskoro ćemo se plašiti i pitati zašto Izrael strateški
bombardira Sirijce, Hezbollah i Irance – ali nikad ISIL – u grđanskom ratu u
Siriji.
Ali, samo trenutak, dame i gospodo. Za manje od tri mjeseca
naša mila premijerka – možda May ili neko drugi – putovat će u Jerusalem da sa
Izraelcima proslavi stotu godišnjicu Balfourove deklaracije. Ovaj priručnik za
izbjeglištvo koji vlada sada veliča kao jedan divan dokument, onaj u kojem će
Britanci – za ime Boga – osjetiti „ponos“, kako tvrdi May, isti je bijedni
papir koji je stvorio palestinsku izbjegličku tragediju koja živi i danas.
E to je dokument koji se treba uništiti u ime „nacionalnog
interesa“. To je izjava beščašća i licemjerstva koju naša vlada može izbrisati
zbog „nacionalne sigurnosti“. Ili je barem tiho zaboraviti. Ali ne, orgije
tajnosti koje se slave i na koje smo pozvani učestvovati, njih bismo se najviše
trebali sramiti – i trebali bismo
pročitati ono što se skriva od nas.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)
