KOLUMNA
Twitter je politička pornografija našeg
doba: otkriva ali izobličava, uzbuđuje ali zatupljuje
Piše: Bret Stephens, thebosniatimes.ba
Ovim se odričem Twittera zauvijek. Zadržat ću
nalog na Twitteru, ali će asistent njime upravljati od sada. Ja ću se javiti
samo kada imam da kažem nešto lijepo o pisanju kojem se divim, ljudima koji mi
se dopadaju i muzici koju volim.
Zašto sada? Zato što sam, dok sam čitao
časopis New York, shvatio da je Twitter politička pornografija našeg doba:
otkriva ali izobličava, uzbuđuje ali zatupljuje. Loš je po duševno zdravlje i,
kako Donald Trump dokazuje svakog dana, po našu zemlju.
Tekst Maureen O'Connor predstavlja
decenijsku analizu podataka prikupljenih na siteu Pornhub koji dnevno posjećuje
više od sedamdeset pet miliona ljudi.
“Pornografija nas uči da seksualnu
želju pretvaramo u mimetičku”, piše ona. “To u sociološkoj teoriji
znači da ljudi uče da žele ono što vide.”
Možda niste ni znali da volite
“kinky” masaže. Najdublje porive i želje otkrivamo tek kada nam neko
drugi ukaže na njih.
To Twitter radi našoj politici. On je
sjajan kada se koristi kao personalizirani servis i može biti koristan za
komunikaciju sa čitaocima. Ali njegova degradirajuća strana prijeti da nadvlada
uzdižuću. Ako je pornografija o golom, groktavom tijelu, Twitter je o golom
groktavom mozgu.
O'Connor navodi dalje: “Pornografija
je oduvijek bila mjesto za prepuštanje iracionalnim, tajnim i društveno
neprihvatljivim željama – što je čini mjestom na kojem se ljudi osjećaju
slobodno da otpuste i svoje rasne predrasude i fantazije.”
Twitter nije ništa drugačiji. Sa
anonimnošću i necenzuriranošću buja i netrpeljivost. On je mjesto na kojem
politički umovi mogu biti onoliko gadni koliko žele – bez rizika da pokažu
svoja lica.
Twitter briše nijanse, učvršćuje misao,
pretvara se u igru gluhih telefona u kojem originalno značenje sa svakim
“retwittom” postaje sve izopačenije. Olakšava digitalno nasilje.
Pitajte Justine Sacco, direktoricu za odnose sa javnošću koja je 2013. objavila
ironični twit za svojih 170 pratilaca prije nego što je sletela u Capetown.
“Idem u Afriku. Nadam se da neću dobiti AIDS. Samo se šalim. Bjelkinja
sam!”
Kada je izašla iz aviona shvatila je da
njeno zapažanje o privilegiranosti bijelaca nije shvaćeno na taj način i da je
za 11 kratkih sati postala rasista kojeg svijet razapinje na stub srama.
Izgubila je posao. Twitter je, kako je pisac John Ronson istakao, odgovor 21. vijeka
na javnu porugu.
To je, također, dio pornografskog karaktera
Twittera: svjedočenje ruganju i ponižavanju drugih. Ono što nikada ne bismo
rekli u lice postaje sigurno reći zahvaljujući preventivnosti digitalnog
interfejsa. Nakon što sam prihvatio ovaj posao, jedan vragolan na Twitteru je
napisao kako se nada da ću biti “Danny Pearl-ovan”, misleći na
američkog novinara koga su pogubili teroristi u Pakistanu.
Nijedna rasprava o Twitteru ne bi bila
potpuna bez pokušaja da se razumije sklonost 45. predsjednika prema ovoj mreži.
Ne bi trebalo da čudi što je on strastveni korisnik, pošto je reptilski medij
za reptilski mozak.
Jednako je, međutim, odgovarajući njegovom
političkom stilu: neposredan, zatupljen i eksplozivan. Radi se o tome kako on
na Twitteru uspijeva da se otrgne utjecaju savjetnika i pisaca govora. Kako se
pretvara da se miješa sa svojim pratiocima dok se istovremeno sve više
distancira od njih. Juan Peron bi obožavao Twitter.
Politika, kao i eros, može otvoriti put do
uzdignuća naših duša. Može da učini i suprotno. Vrijeme je za ljude kojima je
stalo do politike i do duše da se sklone s Twittera.
(TBT, NYT)
