KOLUMNA
Nakon što je odlučila „napustiti“ EU, Britanija, reklo bi
se, sada radi sve što je u njenoj moći da omete taj proces
Piše: Yannis Kitromilides, thebosniatimes.ba
Na referendumu od 23. juna 2016. od britanskih glasača je
zatraženo da odgovore na varljivo jednostavno pitanje „ostati” ili „izaći“ i
oni su, s malom većinom, odlučili da „izađu“ iz Evropske unije. Godinu dana
kasnije, međutim, Velika Britanija je i dalje članica EU. Iako će se, u
principu, brexit konačno dogoditi 29. marta 2019, prilično je neizvjesno da li
je taj rok realan – zapravo, nije neizvjesno samo kada, već i kako, pa čak i da
li će se brexit dogoditi. Na kraju bi se moglo ispostaviti da brexit uopšte ne
znači brexit!
Nakon što je odlučila „napustiti“ EU, Britanija, reklo bi
se, sada radi sve što je u njenoj moći da omete taj proces. Pošto joj je bilo
potrebno devet mjeseci da aktivira član 50, premijerka Theresa May je ubrzo
posle toga najavila prijevremene opšte izbore čiji je cilj, kao što je rekla,
stvaranje „snažne i stabilne“ vlade, ali je umjesto toga dobila parlament u kom
nijedna partija nema većinu. Kao da je Velika Britanija na misteriozan način
spriječena da napusti EU: stalno iskrsavaju prepreke i smetnje koje je sama
postavila i koje su se uglavnom mogle izbjeći. Mnogim spoljnim posmatračima
saga o brexitu izgleda prilično komična. Čak „nadrealna“.
U filmu Luisa Buñuela Anđeo uništenja iz 1962. godine imućni
gosti na večeri u raskošnoj privatnoj kući otkrivaju da iz nekog neobjašnjivog
razloga ne mogu da odu. Čini se da je Velika Britanija u sličnom „nadrealnom“
položaju, čiji se uzroci mogu pratiti unatrag do referenduma koji je bio loše
zamišljen i rđavo izveden. Bio je loše zamišljen zato što 2015. godine nije
bilo širokog zahtjeva za referendum o nastavljanju članstva u EU. Referendum je
smislio David Cameron kao način da riješi vječite unutrašnje teškoće koje
Konzervativna partija ima sa svojim euroskeptičnim krilom. Taj plan je na kraju
izazvao ličnu katastrofu za Camerona i katastrofu za nacionalni interes Velike
Britanije, a vrhunac je dostignut sadašnjim „nadrealnim“ britanskim ćorsokakom.
Referendum nije bio samo nepotreban već je i rđavo izveden.
Imao je bar dva velika nedostatka. Prvi je zamisao da nacionalna odluka o nečem
tako značajnom može da se donese prostom većinom glasova. Značajne ustavne promjene
izvjesno zahtijevaju većinu koja je mnogo veća od jedan! Drugi nedostatak je
očekivanje da jednostavno pitanje „ostanak“ ili „izlazak“ na glasačkom listiću
može da pruži dovoljnu i jasnu informaciju. Član 50 Lisabonskog sporazuma
gotovo da nije ni pomenut tokom referendumske kampanje niti je bilo ozbiljne
debate o njegovim mnogobrojnim zakonskim i političkim implikacijama.
„Sporazumni izlazak“ po članu 50 znači da, u principu, Velika Britanija može da
„izađe“ iz EU na „mek“ ili „tvrd“ način, pa čak i bez ikakvog dogovora. Sve su
to mogući načini „izlaska“ iz EU, a posljedice su im veoma različite. Ali ništa
od toga se nije našlo na glasačkom listiću 23. juna 2016. godine.
Čini se da je Velika Britanija, poslije nepotrebnog
referenduma čiji je rezultat sad izložen suprotstavljenim tumačenjima, dospjela
u bunjuelovsko košmarno stanje: želi da ode, ali nije u stanju da odluči kada,
kako, pa čak ni da li. Reklo bi se da ovih dana niko, uključujući i Britance,
ne zna šta Britanci žele od brexita. U filmu nema objašnjenja zašto gosti ne
mogu da napuste kuću svog domaćina. U stvari, Buñuel počinje svoje
„nadrealističko“ remek djelo tvrđenjem da je najbolje objašnjenje to da, sa
„stanovišta čistog uma“, nema objašnjenja. Zar se to isto ne bi moglo reći o
sadašnjem „nadrealnom“ stanju pregovora o brexitu?
U filmu, začuđeni i zbunjeni gosti koji ne mogu da „izađu“
postaju pakosni i zajedljivi, okreću se jedan protiv drugog i otkrivaju neke od
najgorih aspekata ljudske prirode. Britansko društvo, nadamo se, neće slijediti
taj primjer, to jest neće postajati sve podijeljenije i pogubno polarizovano
zbog nepotrebnog i manjkavog referenduma. Poslije neuspjeha Therese May da
dobije jasnu podršku građana za svoju „tvrdu“ strategiju brexita na prijevremenim
opštim izborima, sve su glasniji razni glasovi – među ostalima i ministra
finansija – koji zahtijevaju „meki“ brexit. Ni „meki“ ni „tvrdi“ brexit,
međutim, ne bi ublažili oštre podele stvorene referendumom iz 2016. godine;
„postepeni“ brexit imao bi veću šansu da u tome uspije.
„Postepeni“ brexit značio bi da se odluka o izlasku iz EU
donosi u nekoliko faza. U prvoj fazi bi Velika Britanija izašla iz EU 29. marta
2019, ali u kratkom prelaznom periodu bi ostala članica Evropske ekonomske
zone.
Ovo rješenje u kom se udružuju mane druga dva ne bi se,
naravno, odmah bavilo trnovitim pitanjima „nekontrolisane“ imigracije,
doprinosa za budžet EU i jurisdikcije Evropskog suda pravde, ali bi nakratko
obezbijedilo prostor za disanje i smanjilo neizvesnost tokom nastavka
trgovinskih pregovora. „Postepena“ odluka o brexitu otklonila bi opasnosti od
pregovora bez dogovora i obezbijedila vrijeme za dalje razmišljanje i prostor
za kompromise u žestoko podijeljenoj naciji. Dok budu žvakali i varili cjelovitu
sliku brexita, građani bi i dalje mogli demokratski da odlučuju o ovakvoj ili
onakvoj promijeni kursa, to jest o tome da li nastaviti s „tvrdim“ brexitom i
izaći iz EEZ, ili ostati u EEZ, ali izvan EU, ili čak vratiti se u puno
članstvo EU.
Štaviše, tokom tog prelaznog perioda sama EU bi mogla da
uvede reforme, posebno u pitanjima slobodnog kretanja ljudi, čime bi bila
otklonjena jedna od najvećih zamjerki zagovornika „tvrdog“ brexita. Kad bi se
zvanično uspostavila reverzibilnost aktiviranja člana 50, privlačnost
postepenog razlaza bi se povećala i trebalo bi ga ozbiljno razmotriti. Prije
britanskih izbora ta opcija je mogla da izgleda kao maštanje pristalica
„ostanka“. Međutim, poslije rezultata opštih izbora izgledi na „postepeni“
brexit možda su se smanjili
(TBT, Social Europe)
