KOLUMNA
Nakon prvih 150 dana Trumpove politike „Amerika na prvom mjestu“ – ili preciznije, „Amerika
sama“ – čini se da se njezina tradicionalna uloga stabilizatora više ne može
smatrati pouzdanom.
Piše: Javier Solana, thebosniatimes.ba
Kako su mnogi analitičari primijetili, Pax Americana iz
nedavnih decenija je na aparatima. Nakon prvih 150 dana Trumpove politike
„Amerika na prvom mjestu“ – ili
preciznije, „Amerika sama“ – čini se da se njezina tradicionalna uloga
stabilizatora više ne može smatrati pouzdanom.
Kako se međunarodna dominacija SAD-a – i samim tim status
„neophodne nacije“ – urušava, druge države, pa čak i nedržavni akteri, dolaze
do izražaja. Šta to znači za tzv. liberalni međunarodni poredak?
Cvjetanje multipolariteta ne mora biti u suprotnosti sa
inkluzivnim i obostrano korisnim globalnim sistemom. Sile koje se izdižu, poput
Kine, imaju sve potrebno da bi djelovale kao odgovorni sudionici. A na EU kao
konstruktivnog igrača, za kojeg se čini da vraća samopouzdanje, i dalje se može
računati.
Teoriju međunarodnih odnosa, „liberalni internacionalnizam“
karakterizira promocija otvorenosti i reda, a ona je sastavni dio svih
multilateralnih organizacija. Po završteku 2. svjetskog rata, ovi su principi
obezbijedili ideološki temelj za sporazume poput Općeg sporazuma o carinama i
trgovini koji je kasnije prerastao u Svjetsku trgovinsku organizaciju.
Hladni rat je u velikoj mjero oštetio ambiciju liberalnog
internacionalizma, uvjerenja blisko povezanog sa geopolitičkim Zapadom, a
naročito sa SAD-om i UK-om. Pad Berlinskog zida u novembru 1989. doveo je do
perioda bespredmetne američke hegemonije, i popločao put za širenje vladajuće
strukture koju je promovirao Zapad. Ali, to se širenje nije dešavalo niti istom
brzinom niti na svim mjestima kako se pretpostavljalo.
Danas, svijet je i dalje rasparčan. Napadi 9/11 u SAD-u su
mnoge zemlje ujedinile u podršci Americi. Međutim, napadi su otkrili i opasniji
trend uzrokovanja nemira od strane neočekivanih aktera – trend koji će samo
jačati u narednih 15 godina.
Razilaženje među zemljama bilo je i ekonomske naravi. Ni
velika recesija 2007-2009 nije bila toliko globalna kako to sugerira uobičajeno
iskustvo u razvijenim zemljama. 2009., kada se BDP smanjio, ekonomije dviju
najnaseljenijih zemalja, Kine i Indije, porasle su za više od 8%.
Ali ovo je pretjerano radikalan stav. Iako vrtoglav uspon
Kine stvara veliko nepovjerenje u zapadni kapital, možda i nije tako
revolucionarna sila kao što neki misle. Nedavno se Peking udaljio od Trumpove
administracije kada je potvrdio svoju podršku Pariškom klimatskom sporazumu iz
kojeg se SAD odlučio povući.
U svom simboličnom govoru na Svjetskom ekonomskom forumu u
Davosu u januaru, predsjednik Xi Jinping se izjasnio kao odlučni branilac
globalizacije. Kako on vjeruje, zemlje bi se trebale „suzdržati od ostvarivanja
vlastitih interesa nauštrb drugih.“
Kineske vlasti su veoma svjesne koliko je njihova zemlja
profitirala sve većom integracijom u globalnu ekonomiju i nisu spremne
riskirati osnovu svog domaćeg autoriteta: ekonomski rast.
Inicijativa pojas i put (BRI) – koju je Xi nazvao „projektom
stoljeća“ – istinski je odraz kineskog strateškog izbora da ojača komercijalne
veze sa Euroazijom i Afrikom.
Čineći to, međutim, Kina ne dovodi u pitanje temelje
liberalnog poretka. Impresivnom deklaracijom svjetskih vođa, učesnika
prošlomjesečnog BRI foruma u Pekingu, više od 30 zemalja i međunarodnih
organizacija zavjetovalo se na promociju „mira, pravde, društvenog jedinstva,
inkluzivnosti, demokratije, dobrog upravljanja, vladavine prava, ljudskih
prava, jednakosti spolova“ i jačanja žena.
Bilo bi pogrešno ovu deklaraciju doslovno tumačiti, ili
ignorirati kineske neomerkantilističke tendencije i uskogrude domaće odredbe.
Ali ne bi bilo ispravno niti Kinu posmatrati kao nedodirljivu strukturu, s
vrijednostima koje su potpuno kontradiktorne onima koje se pripisuju Zapadu.
Tako pretjerano uproštavanje nije ništa preciznije za Kinu
nego bi bilo za SAD, gdje je Hillary Clinton osvojila više glasova naroda od
Trumpa, ili za UK, gdje su oni koji su željeli ostati u EU izgubili na
referendumu o Brexitu.
U vrijeme neizvjesnosti i nesklada, EU je u poziciji preuzimanja
vodeće uloge. Pobjeda Emmanuela Macrona na francuskim predsjedničkim izborima
trebala bi ohrabriti brainoce liberalnog poretka, koji uprkos njegovim
manjkavostima i dalje predstavlja najatraktivniji i najfleskibilniji model za
međunarodne odnose.
Ujedinjena EU također može pomoći pri pokretanju reformi
koje bi novom energijom oživjele oslabljene multilateralne institucije. Ukoliko
pružimo ruku zemljama u razvoju, nije prekasno graditi pravi globalni poredak.
Međutim, za razliku od 1989., ovaj put posao ne smijemo ostaviti nedovršen.
/Autor je bio visoki predstavnik Evropske unije za
zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, generalni sekretar NATO-a i ministar
vanjskih poslova Španije. Trenutni je predsjednik Centra za globalnu ekonomiju
i politiku, počasni suradnik na institutu Brookings i član Vijeća za globalnu
agendu pri Svjetskom ekonomskom forumu/
(TBT, © Project Syndicate)






