KOLUMNA
Dokle god su neki ljudi, uključujući i one
najmlađe, spremni da izlaze na ulice prepune naoružane policije, nerazumna nada
će nastavljati da živi, što će uvećati izglede da Alexei Navalny ostane živ i
na slobodi. A to nije malo.
Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Novo lice otpora u Rusiji tek je u
pubertetu. Na fotografijama sa protesta od 12. juna, kada je hiljade
demonstranata izašlo na ulice ruskih gradova, uglavnom su tinejdžeri: dječak u
šortsu koga odvlače policajci pod punom borbenom opremom, djevojka koja napada
policijski kordon, policijski kombi pun adolescenata. Jedan korisnik Facebooka
objavio je sliku grupe tinejdžera u policijskom vozilu sa potpisom: „Rusija ima
budućnost“. U komentaru je dodao da „svako masovno hapšenje mladih jača njihov
otpor“, koji će neizbježno dovesti do pada režima.
Ton mnogih komentara na internetu je
grozničav: osjeća se buđenje nade koja prkosi strahu. Protesti od 12. juna –
često organizovani bez dozvole za njihovo održavanje – bili su geografski
najrasprostranjeniji u historiji Rusije. Osam ljudi, od toga pet maloljetnika,
uhapšeno je u Jejsku, malom turističkom gradu na jugu zemlje sa 88.000
stanovnika, a devetoro u 6.000 kilometara udaljenom Blagoveščensku na granici
sa Kinom. Uhapšeno je ukupno više od 1.700 ljudi – gotovo polovina tog broja u
Moskvi – u najvećem talasu hapšenja u nekoliko posljednjih decenija. U Moskvi
su neki od uhapšenih proveli noć na klupama ispred policijske stanice, jer nije
bilo dovoljno slobodnih ćelija. Veliki broj uhapšenih svjedoči o brojnosti
ljudi koji su u ponedjeljak izašli na ulice. Većina privedenih je oslobođena u
roku od nekoliko sati; neki su kažnjeni prekršajno ili osuđeni na zatvorske
kazne od 30 ili 40 dana; manji broj će vjerovatno završiti u kažnjeničkim
kolonijama na izdržavanju kazni od nekoliko godina. Tako funkcionira
post-totalitarni teror – kažnjava se nekolicina da bi se zaplašilo mnoštvo. Ali
u ruskom društvu jača saznanje da je na scenu stupila nova generacija koja se
ne boji ničega.
Da bismo shvatili šta znači komentar na
Facebooku koji kaže da „Rusija ima budućnost“ treba znati ko ga je objavio.
Autor je 69-ogodišnji politikolog Georgy Satarov. U prethodnom životu bio je
matematičar, ali se 1990. posvetio politici. Te godine 12. juna Rusija je
proglasila nezavisnost. Niko nije znao šta to tačno znači: Rusija je bila
najveća i najmoćnija republika Sovjetskog Saveza i centar imperijalne moći, pa
se nije činilo vjerovatnim da će se zaista odreći imperijalnog statusa. Tačno
godinu dana kasnije, 12. juna 1991, Rusi su izabrali svog predsjednika, Borisa
Jelzina, odmetnutog partijskog funkcionera. Nekoliko mjeseci kasnije, Sovjetski
Savez se raspao i Rusija je zaista postala samostalna država, a 12. juni je
proglašen za državni praznik. Satarov je u međuvremenu postao jedan od Jelzinovih
najbližih savjetnika.
Slijedile su godine optimizma. Satarov je,
kao i mnogi drugi, vjerovao da će ljudi koje je oblikovao Sovjetski Savez –
naviknuti da žive u strahu – nekako nestati i da će se na njihovom mjestu
pojaviti nova nacija, hrabra i sklona demokratiji. Ali do polovine devedesetih
godina prošlog vijeka ta nada je izbljedjela. Demokratija je donijela velike
probleme i Jelzin je pribegao upotrebi sile, prvo protiv pobunjenog parlamenta,
a zatim protiv pobunjenog regiona – Čečenije – zbog čega se kod mnogih javila
nostalgija za sovjetskim vremenima. Jelzin je oformio komisiju sa zadatkom da
izgradi novu nacionalnu ideju: nešto manje mobilizatorsko od čiste ideologije,
ali dovoljno da proizvede osjećaj jedinstva i zajedničkog cilja. Za taj
projekat angažovao je Satarova. Komisija je radila mjesecima, ali bez uspjeha.
Onda se pojavio Vladimir Putin sa idejom da
Rusiju učini ponovo velikom. Brzo je demontirao demokratska postignuća nove
Rusije, preuzeo kontrolu nad medijima, izborima i pravosuđem. Također je
uklonio oligarhe, instalirao sopstveni klan i uspostavio režim mafijaške
države. Poslije desetak godina njegovog režima, činilo se da broj Rusa
nezadovoljnih svakodnevnim iskustvom korupcije i rutinskog izrugivanja
preostalim ritualima demokratije dostiže kritičnu masu. U decembru 2011, poslije
namještenih parlamentarnih izbora, u zemlji su izbili protesti. Stotine hiljada
ljudi je izašlo na ulice u stotinu gradova širom zemlje. U demonstracijama su
učestvovali ljudi iz svih starosnih i društvenih grupa, ali za širu javnost
lice tog protesta bili su prije svega visokoobrazovani, zaposleni mladi ljudi.
Možda je to bila generacija koju je Rusija čekala.
Vlasti su burno reagirale. Čim je dobio
treći predsjednički mandat, Putin je izdejstvovao usvajanje niza zakona koji
učešće u protestima čine veoma rizičnima: sada je svako, uključujući i
prolaznike, mogao biti izveden pred sud zbog učešća u protestima koje vlasti
smatraju nelegalnima – uz veoma oštre zaprijećene kazne. Zakoni su usvojeni prije
12. juna 2012, za kada su demonstranti najavili novi izlazak na ulice. Hapšenja
su počela nekoliko dana pred zakazane demonstracije. Ljudi su izašli u
hiljadama, ali talas masovnih protesta je ipak bio zaustavljen novim merama.
U posljednjih pet godina nekoliko desetina
demonstranata širom zemlje osuđeno je na zatvorske kazne od tri ili četiri
godine u kažnjeničkim kolonijama. Ljudi su završavali u zatvoru zbog objava na
internetu koje su ocijenjene kao „ekstremističke“, pa čak i zbog „šerovanja“
ili „lajkovanja“ takvih objava. Vlasti su izvršile pritisak na nevladine
organizacije, optužujući ih da su „strani agenti“. Praktično svi nezavisni
mediji su zatvoreni, uz malobrojne izuzetke. A organizatori i lideri protesta
iz 2011. i 2012. danas su u egzilu (kao bivši šahovski šampion Gari Kasparov),
u zatvoru (kao radikalni organizator Sergey Udaltsov) ili su mrtvi (kao
političar Boris Nemtsov).
Jedini izuzetak je Alexei Navalny,
41-ogodišnji advokat čiji je blog o korupciji u strukturama vlasti prerastao u
pravi narodni pokret. Kao i drugi aktivisti koji se bore protiv Putina i
privlače pažnju javnosti, Navalny je bio pod pritiskom da napusti zemlju i više
puta je izvođen pred sud pod lažnim optužnicama. Zbog navodne prevare je 2013.
osuđen na četiri i po godine zatvora u kažnjeničkoj koloniji. Hiljade ljudi je
izašlo na ulice Moskve; Navalny je oslobođen već slijedećeg dana, a presuda je
poništena. Država je zatvorila njegovog brata, Olega Navalnyja – i tako ga
praktično uzela za taoca – ali Alexei Navalny je nastavio da istražuje
mahinacije moćnih Rusa.
Tako je iniciran i posljednji talas
protesta. Navalny je 2. marta objavio novi izvještaj u kojem detaljno prikazuje
bogatstvo i posjede premijera Medvedeva, kao i njegovu ekstravagantnu kolekciju
patika. Video verzija izvještaja je imala 22 miliona gledalaca. Već krajem
marta, Navalny je izveo hiljade ljudi na demonstracije protiv korupcije. A onda
je najavio još veće proteste za godišnjicu, 12. juna.
Zbog svog aktivizma Navalny je bio na meti
fizičkih napada. Prošlog mjeseca je izgubio vid na jednom oku, kada ga je
napadač polio kiselinom. To se dogodilo ubrzo posle njegove najave da će se
kandidovati protiv Putina na izborima 2018. godine.
Ipak, izgleda da je on pronašao način da
organizira ulične proteste i ostane živ i na slobodi. Zapravo, zatvora se spasio
upravo zahvaljujući tome što je u stanju da izvede ljude na ulice: režim se
plaši masovnih demonstracija. Fokus na korupciji pomaže mu da izbjegne kontroverznija
pitanja kao što je rat u Ukrajini i da pokrene veliki broj ruskih građana, jer
korupcija svakodnevno pogađa sve ljude. Navalny je objavio poziv na proteste
zakazane za 12. juni. U Moskvi su mu bili dobrodošli planovi gradske uprave
koja priprema veliki projekt obnove gradskog jezgra u kojem će desetine hiljada
Moskovljana izgubiti svoje domove. I tu je na djelu korupcija: Moskovljani su
uvereni da će od prodaje gradskog zemljišta preduzimačima najviše profitirati
gradonačelnik i njegovi najbliži suradnici.
Ljudi koji su 12. juna izašli na ulice su
tek mali dio stanovništva; također, u odsustvu nezavisnih medija i uz
institucije civilnog društva u rasulu, mali su izgledi da iz toga izraste
politički pokret. Mnogi od onih koji su se prije pet godina pridružili
protestima sada se nisu pojavili. Neki su sigurno zaplašeni mogućnošću da budu
uhapšeni i zatvoreni. Drugi su jednostavno digli ruke od svega. Neki su vjerovatno
konformisti koji se uvijek priklanjaju većini – a prije pet godina, kada je na
ulicama Moskve bilo 100.000 ljudi, većinu su činili demonstranti. Oni koji su
ipak izašli mogli su vidjeti da glavninu novog talasa protesta čine veoma mladi
ljudi. Stariji sada polažu svoje nade u tinejdžere zato što su izgubili vjeru u
sebe.
Ovi tinejdžeri imaju još mnogo toga da
nauče: u Putinovoj Rusiji protesti se završavaju burnim protivudarima vlasti.
Kremlj će vjerovatno uvesti još oštrije zakone i uhapsiti stotine demonstranata
da bi tako poslao poruku milionima neodlučnih ljudi. Također, u zemlji u kojoj
nema političara, političkih partija, sudova ili medija nezavisnih od Kremlja,
sami protesti ne mogu donijeti promjenu. Ali dokle god su neki ljudi,
uključujući i one najmlađe, spremni da izlaze na ulice prepune naoružane
policije, nerazumna nada će nastavljati da živi, što će uvećati izglede da Alexei
Navalny ostane živ i na slobodi. A to nije malo.
(TBT, The New York Review of Books)
