KOLUMNA
Vučić zna da upravo kao žena, lezbijka i iz obitelji
starosjedilaca s hrvatskog otoka Krka, Ana Brnabić nikada ne može stvoriti
političku bazu koja bi ga ugrozila, upravo onako kako je on ugrozio i prije
neki mjesec u mirovinu poslao svog ključnog političkog partnera Tomislava
Nikolića
Piše: Ratko Knežević,
thebosniatimes.ba
Konzervativna Srbija koja još uvijek nosi epitet ili brend
‘LOŠIH MOMAKA’ iz balkanskih ratova devedestih, u kojoj popovi vrlo
konzervativne Srpske Pravoslavne Crkve vode ako ne glavnu, a ono vrlo važnu
riječ, bira jednu mladu ženu, javno deklariranu lezbijku, za svoju premijerku.
Prošle sedmice glavna vijest u regiji bila je najava
Alekandra Vučića, “moćnog čovjeka iz Beograda” koji pokriva već neko vrijeme i
funkcije premijera i predsjednika Srbije, aspirantice za članstvo u Europskoj
uniji, da za madatara svoje vlade predlaže Anu Brnabić koja je žena, lezbijka i
Hrvatica porijeklom s otoka Krka.
Vijest je otišla i preko granica regije pa su se evropske i
američke agencije i TV mreže zapitale – tačno onako kako je to odgovaralo
predlagaču – kako to da u konzervativnoj, patrijarhalnoj Srbiji na čelo vlade
dolazi žena – lezbijka? Time je spolna orijentacija te dame postala ključna
vijest. A vijest je, znamo iz svih užbenika novinarstva, bolja i jača,
prodornija i komercijalnija, što je diskrepanca potvrđenih fakata u njoj veća
(znate već onaj kliše: nije vijest da je čovjeka ujeo pas, već da je čovjek
ujeo psa)…
To se upravo i zbilo: konzervativna Srbija koja još uvijek
nosi epitet ili brend “loših momaka” iz balkanskih ratova devedestih,
patrijarhalna sredina par excellance, kako u svom etosu tako i mnogo važnije u
svom mitosu, u kojoj popovi vrlo konzervativne Srpske Pravoslavne Crkve vode
ako ne glavnu, a ono vrlo važnu riječ (iako je i u toj Crkvi nedavno bilo
homoseksualnih skandala), bira jednu mladu ženu, javno deklariranu lezbijku, za
svoju moguću i buduću premijerku.
No što se zaista krije iza toga?
Već sam negdje ranije zapisao da se demokracija, taj
najmanje loš oblik političke organizacije društva, kako ga je svojedobno opisao
Winston Churchill, u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji isključivo shvaća kao
biznis-projekt.
Od kada su, dakako pod velikim pritiskom i sudjelovanjem
međunarodne zajednice, a prije svega SAD-a, završeni ratovi za “krv i tlo”
otpočeti iz Beograda pod komandom nekadašnjih “šamana” sadašnjeg srbijanskog
predsjednika, u tim biznis-političkim projektima nema ideologije, nema
programa, nema čak ni morala koji bi svaka politika, bez obzira na
makijavelizam kao modus operandi svake politike, morala imati. Nema čak ni
jasno formiranih nacionalnih elita koje mogu promišljati gdje će se te zemlje
naći za deset ili dvadeset godina. U kojem sustavu, u kojem društvu i s kim, s
kakvom demografskom, ekonomskom i političkom supstancom?
Postoji, čini se, samo jedan cilj, a to je izborna pobjeda
kojom se ostvaruje prevaga moći u društvu i pristup različitim putovima privremenog
bogaćenja interesnih grupa koje tu moć steknu. Time se cijeli politički proces
u ovim zemljama s deficitom demokratskog kapaciteta, pretvara u hibrid te iste
demokracije, u politički korporativizam.
I dok se u sad već politički i ekonomski razvijenijim
zemljama bivšeg jugoslavenskog komunizma, Sloveniji i Hrvatskoj, pod utjecajem
i zahvaljujući geografskoj blizini zemlja Unije čiji su članovi, ostvaruje
daljnja diverzifikacija, usitnjavanje i podjela biračkog tijela – kao rezultat
usložavanja i “sitnijeg” profiliranja demokratskih htijenja stanovništva, pa se
rađaju nove partije, nove koalicije i politički spektrum je itekako višebojan –
izbore od Miloševića do danas u Srbiji dobiva “siguran glas”, ideja o
obaveznom, strogo kontroliranom omasovljenju vlastita biračkog tijela te
njegove “izborne volje” koja se uvijek ostvaruje na temelju obećane ponude
političkog plijena, a mijenjaju se samo protagonisti tog procesa.
Prvo je to bio Miloševićev SPS koji je, doduše, imao
ideološku potku u Memorandumu SANU, pa onda Đinđićeva i Tadićeva Demokratska
stranka, a sada je to Vučićev SNS jer, naravno, u patrijarhalnoj,
populisitičkoj, mačo i pravoslavnoj sredini uvijek je potreban “vođa” projekta,
tako da se Srbija u posljednjih 30 godina, koliko je prošlo od one famozne Osme
sjednice CK Saveza komunista Srbije, može promatrati kroz Miloševićev,
Đinđićev, Tadićev i sada, evo, Vučićev period.
Napreduju li i u kojem od tih perioda institucije države i
društva? Naravno, ne napreduju. Institucionalni okvir ostaje isti, upotrebljava
se na korist onog vođe i one snage koji su trenutačno na vlasti, dok ne dođe do
urušavanja iznutra, ponajviše trešnjom uslijed protoka vremena, dinamikom i
dijalektikom ponekad “poguranom” izvana, a društvo time u konačnici ne dobiva kvalitetniju
strukturu na kojoj se mogu graditi održivi razvoj i vlastita budućnost. Tako
demokratska igra postaje ono što se u narodu zove “prelijevanje iz šupljeg u
prazno”, a povijesna supstancija države i društva gubi se i nestaje.
U svemu tome nije nevažna podrška ili njeno uskraćivanje od
onog Zapada koji je okončao nedavne balkanske ratove i koji je nakon toga
obećao euroatlantske integracije te različite grantove i podršku razvoju
demokracije na tim prostorima. Ali pored deklarativne podrške Zapada ovim
režimima, taj isti “Zapad”, ne varajmo se, nema strategiju za ovaj dio
balkanskog prostora jer ne razumije ta društva, baš kao što u sjajnom
talijanskom filmu”Mediteranneo”, dobitniku Oscara, jedan engleski mornar ne
može razumjeti talijanskog vojnika koji hoće sa sobom povesti magaricu s kojom
se združio u izolaciji grčkog otoka. Zato Zapad kroz usta svojih predstavnika u
tim zemljama, a sve na fonu one Bismarckove da se mora razgovarati s onima koji
upravljaju zemljopisom, odnosno teritorijem, ulazi u “confirmation bias”
(sklonost potvrdi, čovjek prihvaća samo ono što je spreman prihvatiti) i
“desirability bias” (prihvatiti ono što se očekuje da će biti prihvaćeno od
svih drugih pa se u tom smislu izvještava inflatorno o dobrom ponašanju, a
prešućuje sve što je loše). Ne treba zaboraviti, kad smo već kod toga, da je
upravo Slobodan Milošević do Daytonskog sporazuma, pa i kasnije, do kosovske
krize, bio miljenik nekih zapadnih vlada i decision makera koji su mu dugo
davali za pravo, misleći da je on racionalni bankar, a ne ono što se na kraju
pokazalo tragičnim za njega i mnoge građane bivših država te, dakako, građane
Srbije: mitoman i krvolok.
Potpisnik ovih redova više puta tokom Daytonskog sporazuma
razgovarao je s Richardom Holbrookom, arhitektom Daytonskog sporazuma i prvim
savjetnikom tadašnjeg američkog predsjednika koji nije dao jednu jedinu
kritičnu riječ na Miloševića, smatrajući ga “jokerom” svog i američkog uspjeha
na toj konferenciji.
Upravo to, izgleda, Vučić dobro zna.
Nije ni čudo, obnašao je nekad kao mladi nacionalist vrlo
važne funkcije u raspirivanju balkanskih ratova, a tijekom bombardiranja 1999.
bio je i ministar informiranja u vladi Slobodana Miloševića. I sada je, siguran
sam, u njegovu političkom stožeru više ljudi iz Miloševićevih “političkih
štala”. Zato je nakon neuspjele intervencije njegovih obavještajaca u
Makedoniji onomad, koja je ostala dosta prešućena iako se na slikama i snimcima
iz makedonskog Sobranja jasno vide operativci srbijanske Sigurnosno
informativne agencije, u operaciji spašavanja koruptivnog režima Nikole
Gruevskog, a protivno deklariranim interesima EU-a i SAD-a, Vučić vrlo lukavo
ponudio najbolji mogući “dokaz” da je on ipak predan idealima slobodnog i
demokratskog društva kakvo, iako samo deklarativno, Zapad želi i na Balkanu.
Izbor žene, lezbijke i još Hrvatice porijeklom za njegova
mandatara, trebao bi ponajprije zadovoljiti Zapad i udariti konačni čavao u
perceptivni kovčeg nekadašnje Vučićeve biografije. U tom “ludilu”, kako su ga
nazvali njegovi politički neprijatelji u Srbiji, očigledno je da ima sistema.
Izuuzetno je to lukavo smišljen potez. Upravo s atributima
Ane Brnabić koji Vučiću koriste da se na perceptivnoj ravni on dodvori (opet)
Zapadu, ona postaje i ponajbolji mandatar ili budući premijer u njegovim
unutarnjopolitičkim ciljevima stvaranja jednog novog apsolutizma u Srbiji u
kojem on neće biti više premijer ili “samo” predsjednik, nego “Gospodar Vučić”,
kako je to možda, jednom ili više puta, zacrtala njegova unutarnja politička
ambicija, dok je prolazio beogradskom ulicom koja nosi taj naziv.
Vučić zna da upravo kao žena, lezbijka i iz obitelji
starosjedilaca s hrvatskog otoka Krka, Ana Brnabić nikada ne može stvoriti
političku bazu koja bi ga ugrozila, upravo onako kako je on ugrozio i prije
neki mjesec u mirovinu poslao svog ključnog političkog partnera Tomislava
Nikolića s kojim je 2009. i stvorio partiju koja ih je dovela na vlast.
Još u ljeto 2009. u seriji intervjua za podgoričke Vijesti i
beogradski Blic, izjavio sam kako je ovaj dvojac, na nagovor tadašnjeg Tadićeva
koordinatora obavještajnih službi Srbije i njegova šefa ureda Rakića, odlučio
odvojiti se od Šešelja te uz pomoć novca “duhanske mafije” koju je tada
predvodio Stanko Cane Subotić, formirati svoju partiju, kojom će jednog dana
preuzeti svu vlast u Srbiji. Još sam tada najavio da će tim novcem Subotić koji
je tog trenutka bio na Interpolovoj tjeralici, što su je raspisali Tadićeva
policija i tužilaštvo, kupiti svoju slobodu i brisanje iz kriminalnih
evidencija u Srbiji onog trenutka kada taj dvojac dođe na vlast. Tako se i
zbilo. Priču je prošlog tjedna ponovo aktualizirao beogradski politički tabloid
Kurir, njemu odavno nenaklonjen, podsjećajući Vučića na to kako je i uz čiju
pomoć došao na vlast.
U međuvremenu vrijedi podsjetiti na to kako me je zbog mog
svjedočenja na suđenju ubicama Ive Pukanića, osnivača i tadašnjeg vlasnika
Nacionala kojem je ovo hiljaditi broj, na kojem sam, upravo direktno na sudu u
Zagrebu, optužio Subotića i duhansku mafiju za to sramno ubojstvo počinjeno u
listopadu 2008., Subotić tužio pred visokim sudom u Londonu za izjave na tom
svjedočenju, izjave koje su prenijeli skoro svi regionalni, a Boga mi i pokoji
značajni svjetski medij.
Subotićevi odvjetnici, ponukani uspjesima takozvanog “libel”
turizma koji je, do mog suđenja, omogućavao ljudima sa svih strana svijeta da
tuže i uglavnom dobiju višemilijunske iznose u britanskim funtama za klevetu te
time operu svoje biografije, očekivali su siguran uspjeh. Suđenje je trajalo
više od tri godine. Za to je vrijeme Subotić otkupio jedan opskurni beogradski
info portal e-novine, na kojima je bjesomučno, prevodeći te tekstove na
engleski i francuski jezik, u feljtoniziranoj seriji tekstova, iz dana u dan
blatio upravo mene, izmišljajući razne fantazmogorične priče, uglavnom iz pera
Vladimira Bebe Popovića, samozvanog medijskog eksperta koji je trebao biti
Subotićevim svjedokom na londonskom sudu, ali nikad se tamo nije pojavio.
Subotićeve i Popovićeve e-novine bile su preteča onoga što
je kasnije predsjednik Amerike Donald Trump nazvao “fake news”. E-novine su
nedavno, pod teretom dugova i optužbi drugih ljudi, ugašene.
Subotić je izgubio tu tužbu. Londonski Financial Times i
druge novine britanske prijestolnice nazvale su tu presudu londonskog visokog
suda “prekretnicom” u “klevetničkom” turizmu i britanskom zakonodavstvu.
Citiram: “Ova presuda će ‘ukinuti’ London kao mjesto koje razni svjetski
kriminalci i probisvijeti koriste kako bi oprali svoje biografije te će pomoći
donošenju novog pravnog akta (2013 Defamation Act) i uskladiti britansko
zakonodavstvo s američkim, koje je već zabranilo izvršenje engleskih presuda po
tužbama za klevetu u svojoj jursidikciji”. Kada je trebalo platiti troškove
suđenja koji su nakon tri godine došli do iznosa od 400.000 britanskih funti,
Subotić se, dakako, izgubio. Britanski sud tako je 2014. donio novu presudu
kojom se Subotića obavezuje da taj dug plati, a ako to ne učini dobrovoljno,
pod prijetnjom pljednidbe imovine koju on ima u Francuskoj i Švicarskoj, to će
u ime britanskog suda učiniti francuski i švicarski sudovi. Nakon tri godine,
prošlog tjedna na račune mojih odvjetnika sjelo je 600.000 švicarskih franaka
jer su iznosu pridodane i kamate te je to, siguran sam, naljutilo Subotića koji
sada uživa ugled jednog od boljih Vučićevih prijatelja u Srbiji.
Svega nekoliko dana kasnije u jednim novinama kojima je
vlasnik, kažu moji beogradski izvori, Goran Veselinović, Vučićev kum, objavljen
je intervju s notornim kriminalcem, osuđenim ubojicom Sretenom Jocićem koji se
odaziva na kodno ime iz podzemlja Joca Amsterdam.
U tom intervjuu mene optužuje za više ubojstava počinjenih u
Beogradu i Srbiji devedestih godina, za navođenje NATO-ovih aviona u
bombardiranju Srbije 1999. koje sam, po Jocićevoj priči, upravo ja – to zna
eksluzivno Jocić – dogovorio na londonskoj konferenciji s Robinom Cookom,
tadašnjim britanskim ministrom vanjskih poslova, i Madeline Albright, šeficom
američkog State Departmenta. Još mi Jocić pridodaje atribute da sam glavni
“krivac” što je Crna Gora nedavno postala članicom NATO-a jer sam, po njegovim
riječima, izmislio cijelu duhansku aferu kako bih namoćnijeg Crnogorca Mila
Đukanovića natjerao u tu alijansu. Svakako mislim da nakon više od 25 godina
života u više značajnih svjetskih prijestolnica, na vrlo važnim funkcijama
kratko u diplomaciji, a puno više u investicijskom bankarstvu, imam pozamašnu
biografiju, ali vjerojatno pravi pisac ovog Jocićeva intervjua, inače voditelj
emisije “Ćirilica” na jednoj beogradskoj televiziji i jedan od Vučićevih
medijskih savjetnika Milomir Marić, pokazao je da ima jaču maštu i od Le
Carrea, Baldaccia ili Grishama.
I sve bi to bila još jedna novinska priča da se upravo Joci
Amsterdamu nije sudilo kao jednom od organizatora ubistva pokojnog Pukanića, pa
je pravomoćno oslobođen za to pred beogradskim, “Vučićevim” sudovima, a da mu
upravo u hrvatskom zatvoru za to djelo, kao suorganizator i mastermind, ne
služi 30 godišnju kaznu njegov kum Slobodan Đurović. To već baca drugu
dimenziju na taj intervju i nadam se da će se, a i ja ću se potruditi, tim
intervjuom pozabaviti i nadležna tijela Republike Hrvatske i Velike Britanije,
zemalja čija državljanstva imam i u kojima živim i radim. Pogotovo što u istom
intervjuu Joca Amsterdam najavljuje kako će “po matrici” ubistva Pukanića biti
izvršeno i ubistvo Aleksandra Rodića, vlasnika beogradskog tabloida Kurir koji
je odnedavno u otvorenom ratu s Vučićem.
Vučić dobro zna kako je vlasnik i urednik tadašnjeg srpskog
Dnevnog telegrafa Slavko Ćuruvija mučki ubijen u jednom beogradskom haustoru
1999., u vrijeme kada je Vučić bio, ništa manje nego ministar informacija i
novinstva u tadašnjoj Miloševićevoj vladi. Poznate su mu, dakako, i metode, baš
kao i učenici Miloševićeve, kako to nazva u knjizi “Elita gora od rulje” pokojni
Mirko Kovač, “škole za leševe” koji su, citiram Kovača, “harali drumovima i
gradovima, tako da se obistinilo ono što je jednom rekla kći zlog para: “Sad
imamo svoje ljude, možemo smaknuti koga hoćemo”, kraj citata.
Aleksandar Vučić, bolje nego iko drugi, trebao bi znati iz
škole svog životnog iskustva da se ne može zadugo vladati uz pomoć dviju
televizija ograničenog dometa, dvaju tabloida, marketinških poteza bez
supstancije i ljudi koji su za oslobađajuću presudu spremni naručiti ili
izvršiti ubistvo nedužnih ljudi koji su se usprotivili apsolutizmu. Jer dok se
u Crnoj Gori “gospodaru” ne smije ništa prigovoriti, to kultura male sredine i
njeni maniri ne dozvoljavaju, u višemilionskoj i “razuđenoj” Srbiji negdje
duboko, prije ili kasnije, započne neki podzemni huk protiv gospodara, zvali se
oni Obrenovići, Karađorđevići ili Miloševići, koji se širi. Srbijanci, upoznao
sam ih dobro, nikad nisu zadovoljni poretkom stvari, uvijek “glasaju za vlast”,
ali kad je izaberu, samo dan nakon toga počinju protiv nje “hukati” – dok taj
huk ne postane nekakav zao vjetar, nekakva jaka duhanska košava koju su
osjetili i Milošević i Đinđić, zatim i Tadić. Neminovno je to da će ga,
pogotovo ako ne bude gradio institucije države na uštrb sada svoje već
apsolutističke vlasti, osjetiti i Vučić. Samo se time može objasniti
dijalektika unutarnje promjene kroz istu paradigmu, što je najbolje opisala u
svojoj pjesmi Desanka Maksimović: “Srbija je velika tajna; ne zna dan šta noć
kuva, niti noć šta zora rađa, ne zna grm šta susedni grm sanja, niti ptica šta
se događa između granja.” Tada mu ni Ana Brnabić, njegov sadašnji džoker iz
rukava, neće biti od pomoći.
(TBT, Nacional)
