KOLUMNA
Srbijanska (i srpska) strana je dobro procijenila mentalitet
Bošnjaka kada se odlučila na sprovođenje genocida, ispravno pretpostavljajući
da će Bošnjaci sami sprovesti posljednju njegovu fazu
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Povodom Dana bijelih traka imala sam namjeru napisati
kolumnu o žrtvama i zločincima danas, gdje su jedni i gdje drugi, položaju u
sistemu, te kako su prvi u narodu iz kojeg dolaze marginalizirani, a drugi
stavljeni na pijedestal i obučeni u ruho heroja. Netom prije pisanja počeše
koškanja i prepucavanja u vezi ovog dana, njegovog prisvajanja, optuživanja o
zaradi na istom, uhljebljenju i svemu onome što ovaj dan ne bi trebao da bude.
Šta to rade Murat i Munira?!
Shvatih da bi tema kolumne, u formi u kojoj je predviđena,
bila previše utopijska, pa čak i romantičarska; nisu žrtvama danas neprijatelji
samo zločinci, to bi već bilo odviše lako, tu su sada neprijatelji i u
„sopstvenim“ redovima, što u predstavnicima vlasti što u liku i djelu
predstavnika žrtava. Odlučih da kolumnu napišem na dan koji nije prisvojen i
nije ničiji, koji nije obuhvaćen projektnim prijedlogom, niti je predviđen za
performans bilo koje vrste, a koji je jednako bio mučan za sve one koji su ga
preživjeli. U periodu kada su nesrbi sa prostora Bosanske Krajine već bili
selektirani, kada su bijele trake i čaršafi ispunili svoju funkciju, kada su
mnogi već truhnuli po grobnicama diljem Krajine, drugi kroz prozorske rešetke
zatvora i logora pokušavali udahnuti tračak sparnog zraka iščekujući sljedeće
batinjanje i bacanje u istu tu grobnicu, treći se sakrivali po podrumima
osluškujući korake vojnika ili sa kesom u ruci bili protjerani sa, tada već, srpske
zemlje. Da sam je napisala aludirajući na 10. ili 15. juni, juli, august,
septembar, decembar, pa i juni ‘93. godine ne bih pogriješila – sve je to
„prirodan“ slijed procesa koji je u aprilu i maju započeo u Ključu, Sanskom
Mostu, Prijedoru, Bosanskom Novom, Kotor Varošu i Banjoj Luci a sa ciljem
trajnog uklanjanja nesrba sa ovih prostora. Bijele trake i čaršafi 1992. godine
su označili puko sredstvo raspoznavanja nesrba i nesrpskih kuća u vremenu jedne
fašističke politike, dok je Dan bijelih traka u formi koja je ispoljena 2017.
godine pokazao jedan sasvim drugi oblik civilizacijske nekulture i nedostatka
poštovanja prema žrtvama.
Srbijanska (i srpska) strana je dobro procijenila mentalitet
Bošnjaka kada se odlučila na sprovođenje genocida, ispravno pretpostavljajući
da će Bošnjaci sami sprovesti posljednju njegovu fazu, te da će zarad sitnih
interesa djelovati, pa i prodati se u različite svrhe.
Šta je to što je zasmetalo „čuvarima“ bošnjačkih interesa?
Refik Hodžić je na svom facebook profilu građane Sarajeva pozvao da se akciji
povodom Dana Bijelih traka pridruže tako što će na neki način odati počast žrtvama
u Kazanima, nakon čega je proglašen uhljebovićem i izdajnikom.
Iz glasila SDA je stigla i kolumna u kojoj autor ističe da
Hodžić pošto nije proživio logore i nije iskusio muke povratka, nema prava da
poziva na ovakvo nešto. Imam li ja pravo? Krajem maja 1992. godine sam sa
porodicom vješala čaršaf na prozor, preživjela strahote rata, prognana i vratila se u razoreni grad? Imam li ja pravo da
kažem da je potrebno osuditi sve zločine i zločince, da su sve žrtve jednake, ma
ko oni bili? Da ne prihvatam zločine činjene u moje ime jer ih niko nije imao
pravo činiti? Da ne podržavam da je iz drugog grada morala bježati petogodišnja
Maja ili Tamara, jer znam kako je to bježati?
Nisu ovdje izjednačeni, po stepenu počinjenog zločina,
Kazani i Prijedor jer je to nemoguće; zločini u Prijedoru su činjeni su sklopu
kampanje etničkog čišćenja i genocida; zločini u Kazanima su svojevrstan
odgovor na te zločine (ono što se u literaturi naziva „sindromom žrtve žrtava“) ali
ipak nisu smjeli biti počinjeni. Nisu genocid ali jesu ratni zločin– zločin
protiv civilnog stanovništva ili zločin protiv ratnih zarobljenika, ovisno nad
kojom kategorijom su počinjeni.
Na dan kada se bori protiv fašizma i nacionalizma svake
vrste, neko ko poziva na uvažavanje svih žrtava proglašava se izdajnikom.
Zar veća izdaja nije namjerna sabotaža revizije presude
protiv Srbije za počinjenje zločina genocida, u sklopu koje bi i genocid u
Prijedoru, kao i u Sanskom Mostu i Ključu i drugih gradovima (osim Srebrenice)
bio dokazan? Zar veća izdaja nije to što su predstavnici žrtava znali i svjesno
prešutjeli da Sakib Softić nema mandat agenta? Što su Munira Subašić i Murat
Tahirović, predstavnici udruženja koja okupljaju žrtve genocida, pisali Haškom
tribunalu još u maju 2016. godine, pa potom uputili i Sakiba Softića da to isto
čini u junu 2016., pa nakon što je dobijen odgovor da je potrebna nova
saglasnost Predsjedništva BiH, i oni i Sakib Softić i bošnjački član
Predsjedništva Izetbegović to svjesno prešutjeli i nastavili sa šaradom
revizije? Okupljati se i raditi na navodnoj reviziji, okupljajući stručnjake i
istomišljenike, svebošnjačke sabore, pa potom nakon neuspjeha kriviti svakog
drugog i „svijet“, stvarajući teorije zavjere a ne pogledati svoje greške? Ne
samo da se na reviziji počelo raditi „5 do 12“, iako se trebalo djelovati od
februara 2007. godine, nego se nije smjela javnosti i žrtavama u čije ime se
djelovalo prešutjeti takva jedna odlučujuća činjenica.
Predstavnici žrtava su se u martu 2017. godine (nakon što je
revizija odbijena) 3 puta sastali i dali podršku bošnjačkom članu
Predsjedništva, pa čak i napisali pismo podrške („Žrtve genocida u BiH: Hvala
advokatskom timu i Izetbegoviću na podršci u borbi za istinu“). U čije ime oni
sebi daju pravo da se zahvaljuju? U moje ne. Predstavnici žrtava su isto tako,
nedugo potom davanja ove podrške, dobili značajna finansijska sredstva u svrhu
„Implementacije presude“. Koju presudu je potrebno implementirati, onu iz 2007.
ili ovu nepostojeću po neuspjeloj reviziji, i ko će to uraditi, na koji način?
Na koji način nevladina organizacija može implementirati presudu sa državnog
nivoa?
Vrijeme je da prekinete sa šaradom, dobro živeći na račun
onih koje predstavljate i koji su ili umrli ili sada žive u nepravdi i
neimaštini, dok istovremeno svima onima koji ukazuju na ono što radite
imputirate svoja (ne)djela proglašavajući ih izdajnicima. Vrijeme je za
svođenje računa, da se vidi šta se uradilo za 20 godina postojanja takvih
organizacija i u čijem se zapravo interesu djelovalo. Toliko boraca za ljudska
prava, a nikad više njihovog kršenja.
Zar nije, nadalje, izdaja nepismen i „nenaučan“ pristup ovoj
tematici? Amateri pišu i istražuju ova pitanja; proizvoljno se izmišljaju
brojke i činjenice; pišu se knjige, naučne disertacije, objavljuju filmovi koji
o konkretnom događaju konsultuju samo jedan ili dva izvora i na osnovu toga
stvaraju činjenice.
Sretni su što ne moraju gledati…
Sve ovo će Bosni i Hercegovini biti naplaćeno u budućnosti.
Oni koji u ovome svjesno učestvuju ili nisu sposobni da promisle dalje od onoga
što im je naređeno ili su dobro plaćeni pa ih jednostavno nije briga.
Pozvati na pijetet prema svim žrtvama je izdaja, a svjesno
obmanjivati javnost vodeći se ličnim interesima, čin patriotizma?
Sve je to jedan veliki performans. Performans koji me
podsjeti na novembar 2014. godine kada je povodom 20 godina postojanja Haškog
tribunala predsjednik ovog tijela Theodor Meron posjetio Bosnu i Hercegovinu.
Par dana prije dolaska, iskontruiran je, šta drugo nego, performans: u vrijeme
obraćanja Merona, predstavnici žrtava i drugi koji budu u sali ima da mu okrenu
leđa, a zbog nekih presuda koje su ili nisu donesene; sve to je predviđeno u
vrijeme kada mediji budu tu jer je bez medija performans osuđen na propast.
Odbila sam učestvovati u tome. U vrijeme držanja govora Bakira Izetbgovića prolomio
se gromoglasan aplauz; na najavu Theodora Merona mnogi mu okrenuše leđa.
Međutim, još veće zaprepaštenje je uslijedilo u vrijeme pauze za ručak – ti
isti koji su okretali leđa, trčkarali su što za Meronom i
njegovim pomoćnicima, što za drugim predstavnicima međunarodnih organizacija
pitajući za nadolazeće projekte i opisujući svoje „potrebe“. Nije Meron kriv za
zločince koji nisu osuđeni i presude koje nisu donesene; mi smo. Krivi smo što
licemjernim radnjama nismo stali u kraj; što smo dopustili da pojedinci žive
kao paraziti na sjećanju na ubijene, da obespravljuju preživjele, da se „boreći
se za njih“, bore za sebe i svoje interese. Da je do pojedinih, zločinci bi
vrlo lahko bili „čašćeni“ i bijelom trakom i cvijetom Srebrenice, samo da je to
uvršteno u kakav projektni prijedlog „pomirenja i promicanja suživota“.
Na kraju i o onima koji su trebali da budu temom prvobitne
kolumne – žrtavama, ubijenima. Sretni su što ne moraju da vide ovo danas;
ubijeni su u uvjerenju da umiru za neko veće dobro; ravnopravnu državu svih
građana i jednakost. Umrli su za svoje ideale, nesvjesni činjenice da će ti
ideali biti iskorišteni za pravljenje oligarhije i beneficija pripadnika jedne
partije. Oni koji su preživjeli, pa su potom umirali polako uslijed nepravde i
odnosa sistema prema njima, ali i oni koji nazor žive boreći se za svoja
osnovna prava, prisiljeni su da gledaju uzurpiranje i gaženje tih ideala,
svjesni da je sve ono što su preživjeli ipak nije bilo vrijedno toga.
Stoga je uzaludno pisati o žrtvama i zločincima; danas su
njihovo mjesto zauzeli neki novi akteri, koji svjesno ili nesvjesno sprovode
posljednju fazu predviđenog velikosrpskog plana, a uslijed čijeg nedjelovanja
ili amaterskog pristupa ovom pitanju ni mnogi zločinci još uvijek nisu osuđeni.
Čak su se i zločinci borili za neke više ideale (ma kako oni pogrešni bili),
naciju, državu; dok se ovi danas bore samo za sebe i svoj džep, zanemarajući i
državu i naciju, i čast i ideale. A kada zločinac drži više do časti i ideala,
zapitajmo se u kakvom mi to vremenu i društvu živimo?
(TBT)
