KOLUMNA
Trump možda ne razumije u potpunosti koliko je teško bilo
održati pregovore između Izraelaca i Palestinaca na pravom putu. Ali njegovo životno
iskustvo bi trebalo da mu pomogne da bolje nego većina ljudi razumije do koje mjere
ego može ometati čak i najmanji kompromis
Piše: Shlomo Ben-Ami, thebosniatimes.ba
Prije pola vijeka, Izrael je odnio pobjedu u Šestodnevnom
ratu protiv svojih arapskih susjeda, okupiravši teritorije od Pojasa Gaze do
Zapadne obale – i uspostavio je prevlast nad milionima Palestinaca.
U dekadama koje su uslijedile, Palestinci su pokušavali
praktično sve što su mogli kako izbjegli izraelsku represivnu okupaciju – od
civilnog otpora do oružanog sukoba i suprotstavljanja međunarodnoj diplomatiji
– ali bez uspjeha. A sada će pokušati nešto novo: da pregovaraju sa predsjednikom
SAD Donaldom Trumpom.
Svaki američki predsjednik je još od 1967. nastojao da razriješi
izraelsko-palestinski konflikt, a Bill Clinton je ponudio najtemeljnije i
najrazumnije uslove mirovnog sporazuma, kakve do tada nijedan strani državnik
nije osmislio. A, ipak, Trump samouvjereno tvrdi da će on “završiti”
sporazum za koji vjeruje da nije “tako težak kao što ljudi misle”.
Nepotrebno je reći, nisu svi tako optimistični kao Trump. Izraelci i Palestinci
su uveliko izgubili nadu da obostrano prihvatljivo rješenje uopšte postoji. Ali
sablast dvonacionalne države koja je zatočena u permanentnom građanskom ratu do
sada je spriječila relevantne aktere od potpunog odustajanja. Zapravo, čini se
da su i palestinska i izraelska ljevica iznenada postale opsjednute Trumpom,
mada je to možda prije znak njihovog očaja nego realne šanse za rješenje.
Za Trampa, najvjerovatnije da privlačnost posredovanja u
mirovnom sporazumu leži uglavnom u načinu na koji će se to odraziti na njegovo zavještanje.
Iako ima mnogo stvari kojima treba da se pozabavi – od nuklearnog naoružanja Sjeverne
Koreje do zadiranja Rusije u zapadne sfere uticaja – a i šanse da uspije su mu
očajnički slabe, mogućnost da postigne “veliku stvar” tamo gdje ni
jedan njegov prethodnik nije uspio je jednostavno previše primamljiva da bi se
propustila.
Kakva god mu motivacija bila, Trump ipak posjeduje neke
značajne prednosti. Za razliku od tipičnih političara istočne obale, Trump ne
zavisi od glasova i donacija američkih Jevreja, i zato nema razloga da Izrael
ne kritikuje javno, ili mu čak zaprijeti. Početkom prošle godine, Trump se
ogradio od svih prethodnih američkih sagovornika, opisavši sebe kao
“neutralnog momka” kada je u pitanju izraelsko-palestinski konflikt.
Iako se od tada udaljio od neobičnog i kontroverznog izjašnjavanja o
neutralnosti, ostaje činjenica da jezgro njegovog izbornog tijela – razjarena bijela
radnička klasa – malo mari za Izrael. Povrh toga, Trump će imati koristi od
krajnje povoljnih regionalnih uslova. Ključni arapski akteri na Bliskom istoku
su u posljednje vrijeme bili voljniji nego ikad prije da ponude motivaciju
Izraelu da krene ka postizanju mira sa Palestincima.
Podsticaj za ovakve prijedloge je bio najviše izražen tokom
Trumpovog nedavnog puta u Saudijsku Arabiju. Na razmetljivom okupljanju 50
arapskih sunitskih lidera u Rijadu, Trumpu je rečeno da bi
izraelsko-palestinski mirovni sporazum zagarantovao veliki proamerički
arapsko-izraelski savez protiv islamskog terorizma i Irana koji ponovo
oživljava. Bez izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma, takva strateška
saradnja ne bi bila prihvatljiva za arapsku javnost.
Od velike pomoći je to što je, za razliku od većine svojih
prethodnika, Trump uputio ponudu za mirovni sporazum već na samom početku svog
mandata, umjesto na kraju, i time učvrstio svoju poziciju kao snažnu, ubjedljivu
i posvećenu. Štaviše, on ne mora da krene od nule sa razvojem potencijalnih rješenja:
skoro svaki pristup mirovnom procesu je već isproban. Stoga sporazum ne zavisi
od kreativnosti pregovarača. Ono od čega zavisi jeste politička volja. Lideri
bi trebalo da pokažu hrabrost i da ponude veoma nepopularne kompromise u rješavanju
nekih od ključnih problema. Nažalost, to je možda jedino područje u kojem Trump
nema prednost u odnosu na svoje prethodnike. Izraelom danas upravlja
najfanatičnija desničarska administracija u historiji zemlje, a premijer
Benjamin Netanjahu je dosljedno odbijao da se odvoji od svoje nacionalističke
izborne baze za dobrobit mira. Ideja da bi takva vlada prihvatila uslove koji
su još velikodušniji prema Palestincima nego što je to bio Clintonov mirovni prijedlog
zvuči kao naučna fantastika.
Ni Palestinci nisu spremni za kompromis. Oni su odbijali
ponude mnogo naprednijih vlada nego što je Netanjahuova tokom posljednjih 20
godina. U svakom slučaju, predsjedniku Mahmudu Abasu nedostaje legitimitet da
bi okrenuo leđa nasljeđu svog prethodnika Jasera Arafata i suočio se sa Hamasom
da bi se postigao kompromis u rješavanju glavnih elemenata palestinskog
pitanja.
Kao diplomata početnik, Trump možda ne razumije u potpunosti
koliko je teško bilo održati pregovore između Izraelaca i Palestinaca na pravom
putu. Ali njegovo životno iskustvo bi trebalo da mu pomogne da bolje nego
većina ljudi razumije do koje mjere ego može da ometa čak i najmanji kompromis.
A, u slučaju Izraela i Palestine, čak i relativno mali nesporazumi bili su
dovoljni da izbace mirovni proces iz kolosjeka više puta. Kod Trumpa se možda javlja
nedostatak prednosti u prevazilaženju takvih nesporazuma zbog manjka
strpljenja. U izraelsko-palestinskom sukobu više preovlađuje značaj historije
nego geografije, tako da detalji ne mogu da dođu do izražaja. A ipak, čini se
da Trumpa malo zanima historija, geografija, ili detalji.
Izraelci i Palestinci su ujedinjeni u jednom neosviještenom
savezu inertnosti i političkog kukavičluka, da ne bi doveli u pitanje
“status quo” što bi dovelo do eksplozije nasilnog sukoba. Najbolja
stvar koju bi Trump mogao da postigne je da dovede do neophodne reorganizacije
izraelske politike i do novog preračunavanja za podijeljene Palestince. Da bi
se izraelski i palestinski lideri ubijedili da preuzmu politički rizik koji
kompromis zahtijeva, bit će potrebno da veliki pritisak izvrše i SAD i arapski susjedi
Izraela. Do tada, politički lideri na obje strane će nastaviti da svojim
ljudima daju ne ono što im je potrebno, već ono što njima odgovara.
/Autor je bivši ministar spoljnih poslova Izraela, sada potpredsjednik
Toledo Međunarodnog centra za mir/
(TBT, Project Syndicate)
