KOLUMNA
U svojoj novoj knjizi „Lenjin u vozu“ Ketrin Meridejl
brižljivo prati ovo tajno putovanje vozom kroz Njemačku, Švedsku i Veliko vojvodstvo
Finsku do svog odredišta
Piše: Ted Widmer, thebosniatimes.ba
Prije sto godina, 16. aprila 1917. specijalni voz sa 32
odabranih putnika prispio je na jednu od sporednih stanica u Sankt Peterburgu
poslije osmodnevnog putovanja iz Ciriha. Ovi putnici su sa zakašnjenjem stigli
u revoluciju, koja je počela ranije te godine pobunom zbog nestašice hrane u
carskoj prijestonici. Ali jedan od njih – Vladimir Iljič Uljanov – ubrzo će
preuzeti kontrolu nad događajima. Do kraja godine započet će formiranje Savjeta
Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), uz prezir prema ruskoj carevini,
ali uz očuvanje njenih granica. Godinama kasnije Vinston Čerčil će uporediti
Uljanova ili Lenjina (kako je sam sebe nazvao) s „bacilom kuge“ koji je dospio
u tijelo Rusije onda kada je mogao da pričini najveću štetu. Slijedeći tu
metaforu, ovaj voz je ubrizgao svoj bacil u gluho doba noći, na stanici gdje je
Lenjina dočekala gomila pristalica u delirijumu. Već od sljedećeg dana on je
grozničavo govorio i pisao, odbijao kompromise i povukao revoluciju ka tvrdoj
boljševičkoj liniji.
Svojoj knjizi o historiji socijalizma „Ka Finskoj stanici“
objavljenoj 1940, Edmund Vilson je dao naslov po ovom sporednom željezničkom
terminalu preko koga je Lenjin stigao u Sankt Peterburg. Stanica je otvorena
1870., dakle godinu dana prije Pariske komune, a Vilson je opisuje kao „bijednu
postaju obloženu gipsom u kombinaciji tamno ružičaste i gumeno sive boje, s
dugačkom krovnom konstrukcijom nasađenom na tanke stubove koji se granaju pri
vrhu“. On opaža da stanica nije dostojna „divota prijestonice“. Mnogo decenija
poslije Lenjinovog dolaska, tokom istraživanja za svoju knjigu, on na stanici
zatiče seljanke s „denjcima i korpama, povezane velikim maramama“ kako sjede na
„klupama izlizanima od čekanja“. Dugo nakon što su revolucija i njena obećanja
o promjeni svijeta žalosno iznevjereni, čekanje je ostalo ruska specijalnost.
Voz je ušao u Finsku stanicu prije sto godina, a kraj
njegovog putovanja je označio početak novih, seizmičkih događaja koji su
preoblikovali svijet dok se Prvi svjetski rat bližio kraju, nesrećnom za većinu
svojih učesnika. Prema obilježavanju te stogodišnjice predsjednik Vladimir
Putin, koji nije ljubitelj skretanja sa sopstvenog kursa, ima dvosmislena osjećanja.
U svojoj novoj knjizi „Lenjin u vozu“ Ketrin Meridejl
brižljivo prati ovo tajno putovanje vozom kroz Njemačku, Švedsku i Veliko
vojvodstvo Finsku do svog odredišta. Rusija je tada još uvijek posrtala od
iscrpljujućeg rata, slabosti cara Nikolaja Drugog i stalnih prijetnji invazija
i intervencija. Lenjinov dolazak 1917. organizovali su cinični njemački lideri
sa namjerom da dodatno oslabe rusku vlast ubacivanjem dobro poznatog zapaljivog
elementa, koji će raspiriti tenzije već zaoštrene katastrofalnim vojnim
gubicima, dugom historijom potiskivanja protivnika režima i nestašicama hrane.
Lenjinove prve novine zvale su se „Iskra“ po stihu pjesnika Aleksandra
Odojevskog, napisanom kao odgovor na drugi, Puškinov stih: „Iz iskre će se
razbuktati požar“.
Plan je uspio. Lenjin je objeručke prihvatio pomoć zakletih
ruskih neprijatelja, mada je kasnije prikrivao njemačko porijeklo plana i
govorio samo o volšebno zapečaćenom vozu. On je eksteritorijalno prolazio
Evropom, bez pasoške kontrole, kao da ne postoji. Tiho je klizio kroz gradove
ratom razdirane Evrope noseći svoju smrtonosnu pošiljku ka oslabljenom
neprijatelju Njemačke na istočnom frontu.
Čerčilovo poređenje Lenjina sa zaraznim bacilom imalo je
odjeka i zato što su putnici ovoga voza zaista bili u karantinu, kao da je voz
zahvaćen nekom rijetkom bolešću. Nije im bilo dozvoljeno da ulaze ili izlaze iz
njega. Stefan Cvajg, austrijski esejista, uporedio ga je sa „projektilom“ punim
otrova. Članovi male grupe revolucionara koja se ukrcala u Cirihu imali su samo
jedni druge dok je voz napredovao od grada do grada: Štutgart, Frankfurt,
Berlin. Sa njima su bili i njemački vojnici koji su motrili na svaki njihov
pokret. Oni su sjedili u prednjem dijelu vagona, razdvojeni od revolucionara
linijom povučenom kredom po podu, koja je služila kao međunarodna granica
između „Rusije“ i „Njemačke“, dvije nacije koje su zvanično bile u ratu i
kojima je bilo zabranjeno da sarađuju. Lenjin se trudio da ne napušta voz; samo
se u Frankfurtu iskrao i sa grupom svojih saputnika prespavao u gradu.
I SAD su imale posredne veze sa odlukom da se zapečaćeni voz
pošalje na svoje putovanje. Deset dana ranije, šestog aprila 1917. američki
kongres je objavio rat Njemačkoj. Najava dolaska američkog oružja i ljudstva
obećavala je promjenu u ratu koji je trajao skoro tri godine, kao i ogromna
sredstva za zapadni front. Njemačka je željela da se što prije riješi svog najvećeg
neprijatelja na istoku i bila spremna na sve. Sovjetski diplomata Maksim
Litvinov kasnije se sjećao da je presudan činilac koji je njemačku stranu naveo
da „odobri prolazak naših drugova preko svoje teritorije bio ulazak Amerike u
rat“. Ipak, uspjeh plana je iznenadio sve. Dan prije polaska na put, Lenjin je
pokušao da učvrsti ovu podršku i telefonirao američkoj ambasadi u Bernu. Javio
se mladi službenik kome ta stvar nije izgledala hitno – baš je kretao na tenis
– pa je rekao Lenjinu da se javi sutra. Ovaj službenik se zvao Alen Dals i
kasnije je postao šef CIA-e.
**
Tokom te zime Lenjin je mirno živio u Cirihu sa svojom
suprugom Nadeždom Konstantinovnom Krupskom. Bio je prognan iz svoje domovine na
neodređeno vrijeme i niko na njega nije obraćao posebnu pažnju. Par je živio
kod jednog obućara i rijetko izlazio. Veliki revolucionar bio je knjiški moljac
i svakoga dana je odlazio u javnu biblioteku u devet ujutru, odmah po
otvaranju, a u podne se vraćao u svoj mali stan na ručak. U jedan je opet
odlazio u biblioteku i ostajao tamo do njenog zatvaranja. Žudno je čitao o
ranijim revolucijama – prije svega o Pariskoj komuni – i pisao zapaljive članke
za mali broj čitalaca, udaljenih od akcije kao i on. Njegova revolucija nikako
da stigne. Stario je i činilo mu se da će proći mnogo godina prije nego što
Rusija bude spremna za promjene. Krupska je kasnije pisala: „Mislim da Vladimir
Iljič nikada nije bio očajniji nego krajem 1916. i početkom 1917“. „Mi starci
možda nećemo vidjeti presudne bitke“, priznao je turobno u jednom januarskom
govoru. Osjećao se „kao čep zaglavljen u flaši“, rekla je njegova supruga.
Petnaestog marta je čuo da je nestašica hrane izazvala haos
u Rusiji. Otišao je do obale Ciriškog jezera gdje su dnevne novine bile javno
izložene. Tu je tokom narednih nekoliko dana čitao ošamućujuće vesti. Car je
abdicirao! Sve se izvrnulo naglavce. Da li bi mogao da se vrati u Rusiju? Pred
njim se otvarao novi svijet. Sve je izgledalo gotovo nadrealno.
U stvari, riječ „nadrealizam“ se upravo tada pojavila kao
jedan od mnogih načina na koje su slikari i pisci pokušavali da odraze ono što
je Gijom Apoliner, tvorac te riječi, nazvao „novim duhom“ vremena. Cirih, o
kome obično mislimo kao o gradu bankara i burgera, bio je pravo vrelo
kreativnosti i skloniji iracionalnosti od Pariza. Iz cijele Evrope ljudi su
hrlili u Cirih bježeći od ratnih strahota. Nedaleko od Lenjinovog stana Džejms
Džojs je popunjavao svoju bilježnicu „Žvrljotine / Scribbledehobble“ i počinjao
da piše Uliksa. Nekoliko ulica dalje skovana je riječ „dada“ da opiše namjerni
besmisao koji je grupa nadahnutih umjetnika željela da stvori čitanjem pjesama
punih riječi izmišljenih u letu, koreografisanjem dada igara i trošenjem mnogo
vremena, kao što to umjetnici već rade, u lokalnoj kafani prozvanoj Kabare
Volter. Izabrali su riječ „dada“ zato što ona znači razne stvari na raznim
jezicima – konjića za ljuljanje na francuskom, a „da, da“ na rumunskom i
ruskom.
Da, da, car je abdicirao. Kroz svu galamu i nonsens to je
postajalo jasno. Lenjin je morao da se vrati u Rusiju; pisao je jednom
prijatelju: „Moramo nekako da odemo, makar i kroz pakao“. Ali kako? Čak se
poigravao idejom da iznajmi avion i prosto preleti Evropu i sleti u Rusiju.
Ovaj ludo smjeli poduhvat napravio bi od njega najvećeg dadaistu. Ali to 1917.
godine nije bilo izvodljivo i on je bjesnio što je revolucija počela bez njega.
**
Na drugoj strani Atlantskog okeana, u Njujorku, jedan drugi
prognani Rus je također bio zaokupljen vijestima iz domovine. Svakog dana u
rano proljeće 1917. godine Lav Trocki je putovao iz Bronksa do male podrumske
novinske redakcije u Ist Vilidžu. Za godinu dana Trocki će postati drugi
arhitekta preobražaja Rusije u Sovjetski Savez. Jedan od najfantastičnijih
novinskih naslova te godine pune čuda, jasno odražava samozaljubljenost
Njujorka: „Čovjek iz Bronksa na čelu ruske revolucije”.
Nazvati Trockog „čovjekom iz Bronksa” bilo je pretjerivanje
– on je kratko boravio u tom dijelu grada. Ali nije bilo besmisleno, kao što
pokazuje nova knjiga Keneta D. Akermana „Trocki u Njujorku 1917”. Trocki i
Lenjin su već dugo bili saveznici i suparnici. Trocki je stigao u Njujork 14.
januara, pošto je protjeran iz Francuske i Španije i zaposlio se u listu Novi
mir, malim ruskim novinama koje su se prodavale za peni po Ist Vilidžu i Louer
Ist Sajdu. Tu nije radio samo on, već i Nikolaj Ivanovič Buharin, koji će i sam
postati jedan od vođa ruske revolucije sve dok, kao i Trocki, ne bude završio
kao žrtva Staljinovih čistki.
Uprkos svom žestokom boljševizmu, Novi mir je objeručke
prihvatao oglase Badvajzera, duvanskih kompanija, proizvođača gramofona, banaka
i drugih stubova američke ekonomije. Tako se plaćalo osoblje koje se snalazilo
da preživi kako je znalo i umjelo. Porodica Trockog je iznajmljivala trosobni
stan zapadno od rijeke Bronks, blizu stanice metroa u 174. ulici, za 18 dolara mjesečno.
Na putu do posla Trocki je često svraćao da nešto prezalogaji u jeftinom
restoranu „Trugao”.
Petnaestog marta novosti o carevoj abdikaciji su prešle
Atlantik i zatekle Trockog u redakciji. Širom njujorških ruskih četvrti – gdje
je bilo i mnogo ruskih Jevreja koji su pobjegli od carskog progona – novosti su
se širile od prozora do prozora, preko kanapa za širenje veša i požarnih
stepenica. Kao i Lenjin, Trocki je odmah shvatio da mora da se vrati. Ali preći
sjeverni Atlantik u proljeće 1917. nije bilo lako, posebno u njegovom slučaju.
Pored njemačkih podmornica, tu su bili i Britanci i Francuzi, kojima nije
odgovaralo izbijanje ruske revolucije jer je ruska vojska bila očajnički
potrebna na Istočnom frontu. Trocki je brodom stigao u Halifaks u Novoj
Škotskoj, ali je tu morao da čeka mjesec dana, sve dok međunarodni pritisak
konačno nije natjerao britanske zvaničnike da ga puste da produži putovanje ka
istoku.
***
Lenjinovo putovanje je bilo jednostavnije zato što su Nijemci
željeli da taj „projektil” dobije ubrzanje i uništi Rusiju. Najbrži način da se
on uvede u krvotok Rusije bio je voz. Lenjin je kritikovao željeznicu kao sredstvo
ugnjetavanja i „zbir osnovnih kapitalističkih industrija, uglja, gvožđa i
čelika“. Ali željeznica je bila efikasna. A budući da su putovanje organizovali
Nemci, imamo prilično precizan red vožnje. Voz koji je na njemačkom dobio ime
Russenzug – ruski voz – krenuo je iz Ciriha 9. aprila u 3:10 po podne. Kao što
je napisao Stefan Cvajg: „Bilo je 3:10 i otada je svjetski sat pokazivao
drugačije vrijeme“.
Smještaj u vozu je bio običan: drveni, zeleno obojeni vagon
s dva toaleta i prostorijom za prtljag. Jedna od najranijih odluka budućeg vođe
Sovjetskog Saveza odnosila se na sistem karata za jedini toalet koji im je bio
na raspolaganju. Onima koji su ga koristili za pušenje izdavane su karte „druge
klase“ i morali su da čekaju dok svi drugi ne obave nužnije potrebe. Bilo je to
dugo putovanje, prekidano povremenim stajanjima, kada je voz skretan na
sporedni kolosijek, dok su se razne lokalne vlasti šapatom dogovarale o
njegovoj sudbini. Sjeverno od Berlina, voz je postao amfibijsko vozilo: vagon
je odvojen od lokomotive i smješten na trajekt kako bi preplovio Baltik. U
Švedskoj je plan gotovo propao jer eksteritorijalni putnici nisu imali
dokumenta. U Stokholmu, za vrijeme rijetkog boravka van voza, snimljena je historijska
fotografija na kojoj Lenjin energično korača, s kišobranom i šeširom u rukama,
još sličniji burgeru nego obično.
Iz Stokholma je voz nastavio daleko na sjever, bezmalo do
arktičkog kruga, pre nego što je ušao u Veliko Vojvodstvo Finske i odatle
ponovo skrenuo na jug, ka Sankt Peterburgu. Lenjin je ušao u Finsku stanicu 16.
aprila u 11:00. Pri ruci se našao orkestar koji je svirao Marseljezu i druge pjesme
revolucionarne ljevice. Bio je tu i improvizovani trijumfalni luk i velika
gomila se okupila da mu poželi dobrodošlicu. Dvadeset godina kasnije taj prizor
je brižljivo rekonstruisao sovjetski umjetnik Mihail Sokolov – tako brižljivo
da je u njega ubacio i nekog ko nije bio tu, ali je trebalo da bude: Josifa
Visarionoviča Staljina, nasmiješenog, tik iza Lenjina.
Nije se sve promijenilo preko noći. Ratna klanica nije
prestala zato što su oni uspjeli da se vrate u zemlju. Ali Lenjin je vješto
iskoristio iscrpljenost ratom, zatražio da Rusija obustavi borbe i usmjerio
pažnju na ogorčenu bitku za moć koja je uslijedila poslije careve abdikacije.
Događaji su mogli krenuti u mnogim različitim pravcima – Sjedinjene Države su
izražavale nadu da se rađa ponosna nova demokratija i prve su priznale ranu
vladu Aleksandra Kerenskog. Ali Lenjin i njegovi saveznici – među njima i
Trocki, koji je najzad pristigao – odnijeli su pobjedu i izgradili nešto sasvim
drukčije: državu kakvu svijet dotad nije vidio. Za mnoge ruske građane iznurene
ratom i neimaštinom to je bilo vrijeme ogromne nade. Nade su gajili i Nijemci,
koji su poslali Lenjina u Rusiju. Ubrzo po njegovom dolasku u Sankt Peterburg,
jedan njemački diplomata u Švedskoj napisao je poruku kolegi: „Lenjin uspješno
stigao u Rusiju. Radi sve što bismo mi samo mogli poželjeti.“
Nedugo poslije povratka Lenjin je napisao da „nema čuda u
prirodi ili historiji“, ali je priznao da se tu i tamo, uslijed neobičnog
„sticaja okolnosti“, dogodi nešto što „mora izgledati čudesno našem umu“. Tako
mu je izgledao dolazak u Sankt Peterburg – kao čudesan rezultat niza tajnih
depeša između saveznika i neprijatelja, koji je doveo do potpunog preobražaja
jedne od najvećih zemalja na svijetu. A time i ostatka svijeta jer se ogromna
činjenica kakva je Rusija nije mogla zanemariti, kao što ne može ni danas.
Sedmog novembra 1917. godine, u ljutitom odgovoru
menjševicima koji su napuštali drugi Sveruski kongres sovjeta u Sankt Peterburgu
(što je dovelo do pobjede boljševika), Lenjin je skovao izraz koji historičari
i danas koriste: „Idite tamo gdje vam je i mjesto – na đubrište historije!“
Oni koji odlaze na đubrište i oni koji sprovode čišćenje s
vremenom zamijene uloge. Godine 2009. bomba je napravila rupu u Lenjinovoj
statui pored Finske stanice. Posljednjih nedjelja mladi ljudi demonstriraju
protiv današnjeg ruskog lidera i njegovih carskih pretenzija, suzbijanja
sloboda i cinične spoljne politike. Sto godina poslije Lenjinovog ulaska na
Finsku stanicu još uvijek se sliježu posljedice eksplozije iz 1917.
Autor je direktor Centra John W. Kluge u Kongresnoj
biblioteci, predaje historiju na koledžu Washington i univerzitetu Brown.
(TBT, The New Yorker)
