KOLUMNA
U Rusiji su najprije upropastili riječi koje se odnose na
politiku, vrijednosti i strasti. Zatim su prešli na riječi koje označavaju
akcije, opisuju građevine, brojeve koji označavaju datume. I onda smo ostali sa
premalo riječi za govor
Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Prije neki dan sam imala goste iz Rusije i razgovor je
skrenuo na temu o kojoj bruji cijela Moskva: veliki urbani projekat obnove koji
predviđa rušenje stambenih blokova iz 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka.
Problem je u tome što su te zgrade odavno srušene, a sada će se uništavati vrijedna
modernistička arhitektura s početka 20. vijeka, jer je neko poželio te
prestižne lokacije. To svakako nisu sumorni paviljoni iz doba socijalizma, ali
tako su klasifikovani. Sve je pitanje imenovanja i jezika.
Ruski pjesnik Sergej Gandelevski jednom je pričao kako je
krajem sovjetskog perioda bio opsjednut nomenklaturom gvožđarskih radnji. Volio
je, na primjer, riječ секатор. Odnosno, baštenske makaze. Секатор je divna riječ.
Ima svoj oblik. Ima težinu. Ima funkciju. Nije dvosmislena. To nisu ni čekić,
ni grabulja, ni plug. U svijetu riječi sa suprotnim značenjem nazvati baštenske
makaze – i samo njih – секатор bio je čin slobode.
Riječ „sloboda“ je u tom svijetu označavala ropstvo. Bila je
to Orvelova 1984. Bila je to SSSR, zemlja koja je imala „zakone“, „ustav“, pa
čak i „izbore“ poznate i kao „slobodno izražavanje volje građana“. Izbori su
bili obavezni i podrazumijevali su pojavljivanje na takozvanom izbornom mjestu,
dobijanje već popunjenog glasačkog listića – uz svaku funkciju bilo je
pridodato po jedno ime – i javno spuštanje listića u glasačku kutiju. Da
ponovim, to se nazivalo „slobodnim izražavanjem volje građana“. U tome nije
bilo ničeg slobodnog, to nije bio izraz bilo čega, to nije imalo nikakve veze
sa građanskim ili sa voljom, jer subjektu nije omogućavalo bilo kakvu aktivnu
ulogu. Nazivanje ovog rituala „izborima“ ili „slobodnim izražavanjem volje
građana“ imalo je dvostruki efekat: riječi „izbori“, „slobodan“, „izražavanje“,
„građanin“ i „volja“ bile su potpuno ispražnjene od značenja, dok je sam ritual
bio nepodložan bilo kakvom opisu. A kada se nešto ne može opisati, ne može biti
ni dio zajedničke stvarnosti. Stotine miliona sovjetskih građana iskusilo je to
nešto neopisivo, ali nisu mogli da razmjene to iskustvo jer je ono bilo izuzeto
iz jezika. Iskustva „izbora“ i „slobode“ bila su dodatno preventivno
diskreditovana, jer su tim rečima bila pridodata suprotna značenja.
Kao mlada novinarka sam se vratila u zemlju svog rođenja da
bih radila na maternjem jeziku. Početkom 90-ih godina prošlog vijeka ruski
novinari su bili angažovani na projektu ponovnog pronalaženja novinarstva –
koje je dugo bilo korišteno u svrhe suprotne prenošenju pouzdanih informacija.
Problem je bio opustošeni jezik politike, vrijednosti i osjećanja: poslije
decenija prikazivanja revolucionarnog zanosa, ljudi su bili umorni od same
ideje zanosa. Zbog toga smo mi ruski novinari sveli jezik na glagole i imenice,
na stvari koje su se mogle neposredno opažati. To je bio novinarski ekvivalent
gvožđarskoj radnji pjesnika Gandelevskog: svaka riječ je u sebi morala da
sadrži svoj opis, inače je ne bismo koristili. Ovaj postupak je jako
ograničavao prenošenje sadržaja uma ili srca. Čitav koncept je bio ograničavajući.
Pisanje na takvom ruskom je bilo izazovna vježba, nalik
kretanju kroz minsko polje: jedan pogrešan korak mogao je da obesmisli cijeli
poduhvat. U poređenju sa tim, pisanje na engleskom je bilo polje slobode. A
onda su stvari u Rusiji krenule nagore. Došla je nova vlast i nanijela novu
štetu jeziku. Vladimir Putin je proglasio „diktaturu zakona“. Njegov glavni
ideolog unaprijedio je ovu ideju i uveo pojam „kontrolisane demokratije“.
Privremeni predsjednik Dmitrij Medvedev izjavio je da je „sloboda bolja od
neslobode“. Riječi više nisu značile svoju suprotnost. One prosto nisu značile
ništa. Izraz „diktatura zakona“ je toliko nekoherentan da je obesmislio obje riječi,
i „diktaturu“ i „zakon“.
Donald Trump instinktivno čini obje ove vrste nasilja prema
jeziku. Posebno je vješt da preuzme riječi i izraze vezane za odnose moći i
preokrene ih u njihovu suprotnost. Na takav način je, na primjer, koristio
izraz „bezbjedan prostor“ kada je govorio o posjeti izabranog potpredsjednika
Majka Pensa mjuziklu Hamilton. Pens je, ako se sjećate, najprije bio izviždan,
da bi mu se zatim strastveno – ali sa poštovanjem – obratila glumačka postava
predstave. Trump je tvitovao da je to bilo nedopustivo. Dakle, izraz „bezbjedan
prostor“ je skovan da bi se opisalo mjesto na kome bi ljudi koji se obično osjećaju
nebezbjedno i nemoćno trebalo da se osjećaju posebno bezbjednima. Tvrditi da
drugom najmoćnijem čovjeku na svijetu treba omogućiti „bezbjedan prostor“ u
javnosti izvrće ovaj pojam naglavce.
Isti trik Trump je izveo i sa izrazom „lov na vještice“, za
koji je tvrdio da ga sprovode demokrati kako bi se osvetili za izborni gubitak.
Lov na vještice u stvarnosti nikada ne sprovode gubitnici: lov na vještice se
sprovodi isključivo sa mjesta moći. Trump je također prisvojio i na sličan
način izvrnuo termin „lažne vijesti“.
On ima talenat da riječi koristi na načine koji im oduzimaju
smisao. Svako je divan i sve je ogromno. Bilo koja riječ se može dati ili
oduzeti. NATO može biti „suvišan“ a zatim „neophodan“ – što predstavlja izazov
ne samo opštem razumijevanju riječi „suvišan“, već i opšte prihvaćenom iskustvu
linearnog vremena.
A tu je i Trumpova sposobnost da uzme riječi i nabaca ih na
gomilu koja nema nikakvog značenja. Evo jednog odlomka, izabranog među mnogim
sličnima, iz njegovog intervjua za AP o prvih sto dana na funkciji predsjednika:
„Pod jedan, postoji velika odgovornost. Kada je došlo vrijeme,
eto na primjer, da se pošalje 59 projektila, Tomahavka na Siriju. Kažem ja
sebi, „Znaš šta, ovo je mnogo više nego, recimo, 79 [sic] projektila. Ovde se
radi o smrti“, jer bi ljudi mogli biti ubijeni. Tu postoji rizik, jer ako
projektil eksplodira i to eksplodira u gradu ili eksplodira u oblasti u kojoj
su civili – znate, brodovi su bili stotinama milja udaljeni – i ako projektil
eksplodira i padne usred nekog grada ili seoceta… svaka odluka je mnogo teža
nego što je to normalno donošenje odluka. [nerazumljivo] Ovo uključuje smrti i
život i tako mnogo stvari… Zato je tu mnogo više odgovornosti [nerazumljivo]
Finansijski troškovi za sve su tako visoki, za svaku službu. Ovo je hiljadama
puta veće, Sjedinjene Države, nego najveća kompanija na svijetu.“
Evo djelimične liste riječi koje gube svoj smisao u ovom
pasusu: „odgovornost“, broj „59“ i broj „79“, „smrt“, „ljudi“, „rizik“, „grad“
„civil“, „seoce“, „odluka“, „teško“, „normalno“, „život“ i „Sjedinjene Države“.
Čak ni riječ „nerazumljivo“, koju je ubacio novinar, ovde ništa ne znači, jer
kako nešto može biti nerazumljivo kada je izgovoreno u intervjuu licem u lice.
Uloga novinara je, također, obesmišljena u najosnovnijem smislu: novinar koji
vodi intervju se osjeća obaveznim da učestvuje, prekidajući ovaj nerazumljivi
monolog upadicama kao što je „tačno“, ali one služe samo da se stvori privid da
je nešto od onog što Trump govori zaista „tačno“ ili može biti „tačno“ – kada
on zapravo istovremeno ne kaže ništa i kaže sve, a to ne može biti tačno.
Trumpove gomile riječi ispunjavaju javni prostor statičkim
šumom. To je kao kada bi vazduh koji dišemo bio zamijenjen ugljen monoksidom.
To je smrtonosno. Prostor koji on zagađuje je prostor naše zajedničke
stvarnosti. Za to služi jezik: da vam omogući da imenujete „секатор“, kupite ga
i upotrijebite. Da omogući hirurgu da imenuje „skalpel“ i da mu ga onda neko
spusti na ispruženi dlan. Da obezbijedi da majka može da razumije priču koju
joj dijete ispriča kada se vrati kući iz škole, ili da sudija može da procijeni
slučaj koji mu je predočen. Ništa od toga nije moguće kada riječi izgube
značenje.
Krajem 20. vijeka smo potrošili dosta vremena dovodeći u
pitanje sposobnost riječi da odražavaju činjenice, kao i postojanje samih
objektivnih činjenica. Ima onih koji su, sa radošću ili stidom, primjetili vezu
između ove postmoderne prakse i Trumpovih praksi post-istine i post-jezika.
Mislim da to odražava jedan suštinski nesporazum, ili možda svjesnu namjeru.
Kada pisci i pripadnici akademske zajednice ispituju granice jezika, uvijek se
radi o aktivnosti koja proizlazi iz želje da se osvjetli javna sfera, da se
dođe do zajedničke stvarnosti koja je iznijansirana više nego što je to bila
jučer; da se još više usredsredi na oblik, težinu i funkciju bilo koje stvari
koja se može imenovati, ili da se nađu imena za nove stvari koje do sada nisu
bile primijećene. Naša sposobnost da to učinimo zavisi od zajedničkog jezika.
Kao što je pisala Hana Arent:
„Iz iskustva znamo da niko ne može sam za sebe da sagleda
objektivni svijet u njegovoj punoj realnosti na adekvatan način, jer mu se svijet
uvijek pokazuje i otkriva iz samo jedne perspektive, koja odgovara njegovom
stanovištu u svijetu i njime je određena. Ako neko želi da vidi i iskusi svijet
kakav on „stvarno“ jeste, on to može učiniti samo ako ga razumije kao nešto što
dijele mnogi ljudi, što se prostire između njih, dijeli ih i povezuje,
pokazujući se svakome na drugi način i razumljivo samo u mjeri u kojoj mnogo
ljudi može o tome da govori i razmjenjuje svoje stavove i perspektive
međusobno, a ne jedni protiv drugih. Samo u slobodi uzajamnog razgovora se svijet,
kao nešto o čemu govorimo, pojavljuje u svojoj objektivnosti i vidljivosti sa
svih strana.“
„Samo u slobodi uzajamnog razgovora“. Da bismo sačuvali tu
slobodu, moramo biti čuvari jezika. Moramo ga održavati u životu i radnom
stanju. A to znači da riječi koristimo sa jasnom namjerom. To znači, na primjer,
da laži nazovemo „lažima“. Vama se obraćam, Nacionalnom javnom radiju (NPR), u
kome obitava, između ostalih, i pojam „netačne tvrdnje“. Argument NPR je da
definicija „laži“ podrazumijeva namjeru – laž je tvrdnja učinjena s namjerom da
se obmane – a NPR nema dovoljno ubjedljive informacije o Trumpovoj namjeri.
Problem je u tome što eufemizam „netačna tvrdnja“ jasno pretpostavlja
nedostatak namjere – kao da je Trump slučajno pogriješio. Ali riječi postoje u
vremenu: riječ „netačna tvrdnja“ sugeriše da se to dogodilo samo jednom, čime
se briše Trumpova historija laganja. Izraz „netačna tvrdnja“, onako kako se primjenjuje
na Trumpa, zapravo je laž – jer laž je da postoje neutralne riječi.
Korištenje riječi za laganje razara jezik. Korištenje riječi
da bi se prikrile laži, ma kako suptilno, razara jezik. Potvrđivanje
nerazumljivog brbljanja učtivom reakcijom također razara jezik. Ovo nije samo
pitanje prestiža vještine pisanja ili kredibilnosti novinarske profesije: riječ
je o pukom preživljavanju javne sfere.
U Rusiji su najprije upropastili riječi koje se odnose na
politiku, vrijednosti i strasti. Zatim su prešli na riječi koje označavaju
akcije, opisuju građevine, brojeve koji označavaju datume. I onda smo ostali sa
premalo riječi za govor. Ovo nije ruski fenomen. Evo šta je Konfučije imao da
kaže na tu temu:
„Ako jezik nije korektan, onda ono što se kaže nije ono što
se misli; ako ono što se kaže nije ono što se misli, onda ono što treba da se
uradi ostaje neurađeno; ako to ostane neurađeno, moral i umjetnost će
propadati; ako pravda krene pogrešnim putem, ljudi će stajati naokolo u
bespomoćnoj konfuziji. Stoga ne smije biti nikakve proizvoljnosti u onome što
je izgovoreno. To je najvažnije.“
Doći će i taj dan, ali bojim se ne tako skoro, kada ćemo
morati da razmislimo o oporavku od štete koju nam je nanijela savremena era
američke politike. Strahujem da će doći čas kada ćemo, pojedinačno ili u
grupama, odbacivati pojedine riječi jer im je oteta sposobnost da nešto znače.
Već smo odustali od (Trumpove) riječi „ogroman / huge“. Ali naš posao je da
obezbijedimo da za post-Trumpovu budućnost spasemo riječi koje još uvek imaju
značenje: „zakon“, „sloboda“, „istina“, „moć“, „odgovornost“, „život“, „smrt“,
„59“, „predsednik“, „predsjednički“, „bez presedana“, „laž“, „činjenica“,
„rat“, „mir“, „demokratija“, „pravda“, „ljubav“, „секатор“.
(TBT, The New York Review of Books)
