KOLUMNA
Predsjednik SDA Bakir Izetegović vodi politiku
u kojoj se previđa i ignorira činjenica da njegov narod živi isključivo na
kršćanskom Zapadu, a ne na islamskom Istoku
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
U jednom osvrtu na stvaranje jevrejske države
ambasadorka Izraela u Begoradu prisjetila se kada je prije 120 godina, avgusta
1897. godine, Theordor Herzl predsjedavao Prvim cionističkim kongresom u Bazelu
gdje je rekao: “Ako nešto želiš, onda to više nije san. A, ako ne želiš,
onda san ostaje samo san.”
Po završetku kongresa, Hercl je zapisao u svom
dnevniku: “U Bazelu sam stvorio jevrejsku državu. Ako bih ovo sad rekao
glasno, svi bi mi se smijali. Ali, za pet godina, za sljedećih 50 sigurno, svi
će to znati.” I, bio je u pravu. Tačno dvadeset godina kasnije, novembra
1917. godine, došlo je do prvog međunarodnog priznanja kada je britanski
sekretar za inostrane poslove lord Arthur James Balfour u deklaraciji potvrdio
uspostavljanje nacionalne domovine jevrejskog naroda u Izraelu.
I kao što je Hercl predvidio, tačno 50 godina
od cionističkog kongresa, novembra 1947. godine, Generalna skupština
Ujedinjenih nacija usvojila je rezoluciju o podjeli na dvije države. Godine 1897, 1917, 1947, 1967, 1977 odlučujuće
su za savremenu historiju Izraela. Malo je vjerovatno da bi 2017. godina mogla
biti pridodata kalendaru jubileja iako su oči Jevreja uprte u Donalda Trumpa
koji im je takvo nešto obećao.
Ako i ostavimo po strani cionističke snove pune
košmara, neosporno je da se njihova želja ostvarila.
Stoga sam bezbroj sati proveo u razmišljanju,
pa i o tome pisao, šta Bošnjaci mogu naučiti od Jevreja. Ovaj put želim
podijeliti neka od tih razmišljanja sa čitaocima na slijedeći način. Imam dojam
da Bakir Izetbegović, kao ni reisul-ulema Husein ef Kavazović nisu dovoljno
svjesni činjenice da njihov narod u apsolutnoj većini živi na kršćanskom
Zapadu, a ne na islamskom Istoku. Potom, nisu svjesni da većina njihova naroda,
kojeg već zovemo dijasporom, živi od Australije i Kanade, do Amerike i Evrope.
I nisu svjesni da se svakodnevno ta naša dijaspora povećava i pojačava zog
velikog broja mladih koji bježe iz matične zemlje njihovih roditelja od
vladajućeg režima. Tako da, ako se nastave ovako negativni društveno-politički
trendovi u kojima nema povratka ljudi iz dijapsore na svoja ognjišta, a mladi
ljudi budu napuštali domovinu, glavni naši nacionalni resursi; biološki,
intelektualni i ekonomski bit će u posjedu dijaspore. Za sada se ovi resursi
ignoriraju i niko ne pokazuje interes i želju da se oni eskploatiraju u korist
države, pa i same nacije. Dijaspora naprosto vegetira i opstaje na duhvonoj
matrici religije i religijskih resursa od merhameta i patriotizma. Zaista, na
osnovu merhameta iz dijapsore radikalno se ublažuju socijalne nedaće u BiH.
Navodno više od četiri milijarde eura dijaspora godišnje pošalje u BiH. Što se
tiče resursa patriotizma on je istrošen i nema novih regeneratora ni političkih ni kulturoloških, ni vjerskih na kojima bi se obnovio. Osim kroz navijanja za
nogometnu reprezentaciju dijaspora malo konzumira i ispoljava druge oblike
patriotizma.
Tako da se stiče dojam da se dijaspora gubi,
rasplinjuje, asimilira, nestaje u prostranstvima četiri kontinenta. Ako bismo
se zamislili i zagledali u budućnost svoga naroda, pred očima bismo imali sliku
našeg nestanka na obzorjima Zapada.
Još dvije kopče, bar formalno, vežu dijasporu
sa domovinom i ostatkom naroda. To su Islamska zajednica BiH i Stranka
demokratske akcije (SDA). Drugi faktori i instance drže distancu kad je u
pitanju dijaspora. Tačno je da SDA ima monopol na dijasporu u čemu joj je
svesrdno pomogla Islamska zajednica da ga i održi već dvije decenije. Ali,
odnos opozicije i njenih lidera, posebno lidera SDP-a Nermina Nikšića, koji je
bio federalni premijer i stoga je morao imati uvid u stanje u dijaspori, još
uvijek je neoprostivo indolentan. Ništa bolji odnos nema ni SBB, ni njen lider
Fahrudin Radončić, pa ni lider DF-a Željko Komšić. Tako da se može reći da je
dijaspora potpuno prepuštena samoj sebi. Je li to dobro ili nije, na ovo
pitanje se može dati nekoliko vrlo zanimljivih, pa čak i kontradiktornih
odgovora. Ali nijedan odgovor nije bitan ako on nikoga ne obavezuje. Ipak ću se
usuditi i biti porovokativan i ciničan pa reći da je dobro što je dijapsora
prepuštena sama sebi jer je bar pošteđena ove frustrirajuće režimske propagande.
To što režim uspijeva preko džemata distribuirati svoju propagandu svakim danom
sve je vehdije i slabije. Razlog zbog čega režimska propaganda ne daje
rezultate je upravo u tome što me je i navelo da pišem ovu kolumnu, a to je
dojam da politika Izetbegovića je takva da on nije svjestan da njegov narod
živi na kršćanskom Zapadu. Ništa se od njega, kad je dijaspora u pitanju, ne
razlikuje ni reis Kavazović. Osim što priznaju da su Bošnjaci evropski narod, ničim
ne pokazuju da su ponosni i sretni zbog te činjenice. Jer da jesu, hvalili bi
evrospke vrijednosti po kojima njihov narod kao dijaspora živi u relativnom
blagostanju. Zato se u dijaspori pojavila anatema prema režimu, posebno kod
mladih Bošnjaka. Oni su svjesni zbog čega uživaju blagostanje u kojem oni
provode mladost i ko je kriv za siromaštvo njihovih vršnjaka u domovini.
Naredni izbori su veoma važni za dijasporu.
Jer ko bude pobijedio i bude formirao vlast taj bi mogao odlučivati o pristupu
Bosne i Hecergovine EU u mandatu do 2022. Mnogo je izvanjskih političkih
faktora koji Bosnu i Hercegovinu usmjeravaju na pravac. Ali, na pitanje da li
će Bosna i Hercegovina postati moderna država poput zemalja blagostanja u
kojima živi dijaspora, može dati
odgovor baš dijaspora! Neosporno je da
su ljudi u dijaspori ponijeli svoju domovinu u srcu i da imaju idealiziranu
njenu sliku sa kojom će mnogi i umrijeti tamo daleko – u tuđini. Pitanje je da
li nove generacije educirane na zapadu, koji su iskusile „iz prve ruke“
pluralna društva liberalne demokratije žele da njihova domovina bude takva. Ako
žele, onda to više nije san. A, ako ne žele, onda san ostaje samo san!
(TBT)
