ANALITIKA
George Bush mlađi, očajnički tražeći rusku pomoć u ratu
protiv terorizma nakon 11. septembra, famozno je rekao kako je „pogledao u
(Putinovu) dušu”. („I ja sam”, uskočio je senator John Mccain i
dodao: „I vidio sam tri slova: KGB.”)
Piše: Bill Powel, thebosniatimes.ba
Bilo je to nekoliko dana poslije dočeka novog milenijuma: u
američkoj ambasadi u Moskvi održan je prijem u domu Spaso, višedecenijskoj
elegantnoj rezidenciji američkog ambasadora. Burna era Borisa Jeljcina stigla
je do naglog, šokantnog kraja na novogodišnju noć, kada je ruski predsjednik,
koji je srušio Sovjetski Savez i pretvorio svoju zemlju u haotičnu, goluždravu
demokratiju, najavio svoju ostavku. Njegov nasljednik bio je čovjek koji je
postavljen za premijera samo četiri mjeseca ranije, čovjek kojeg je većina Rusa
jedva znala, a kamoli spoljašnji svijet – bivši oficir KGB-a Vladimir Putin.
Dok je Džim Kolins, smireni karijerni diplomata koji je tada
bio američki ambasador u Rusiji, obilazio goste i razgovarao o dramatičnoj promjeni
u Kremlju, opšti utisak bio je olakšanje. Jeljcinova era, koja je počela
obećavajuće, pretvorila se u gegajuću, duboko korumpiranu distopiju. Jeljcin,
čiji je uspon ka popularnosti došao snažno – njegovo penjanje na tenk u centru
Moskve kako bi odbio revanšiste koji su željeli da spase sovjetsku diktaru
postalo je jedan od najkultnijih momenata kraja Hladnog rata – postao je
hronično bolestan i sve skloniji votki. Grupa biznismena povezanih sa politikom
ekonomski je silovala zemlju i iznijela je veći dio profita izvan zemlje.
Budžet je bio prazan, radnici u javnom sektoru bez plata. Tada sam pisao priču
o pukovniku sovjetskih raketnih snaga koji se ubio jer nije mogao da priušti svojoj
ženi rođendansku proslavu.
Nekada moćan i moćno efikasan KGB morao je da posmatra kako
njegovi najbolji oficiri odlaze da rade za privatne biznismene i ostavljaju bezbjednosne
službe demoralisane i sve korumpiranije. Rusija je bila u haosu.
Kolins je slušao različita mišljenja i ponudio je svoje:
„Potreban im je neko ko može da kontroliše ovo mjesto”, rekao je. Drugim riječima,
osjetio je olakšanje što je Jeljcin otišao.
Danas zaboravljamo, usred sve intenzivnije histerije u
Vašingtonu, da je Vladimir Vladimirovič Putin – sada kod zapadnih političara i
u štampi obično predstavljen kao zlikovac iz crtaća – imao svoj medeni mjesec.
Mnogi su tada odlučili da zanemare Putinovu karijeru u KGB i odlučili da se
fokusiraju na činjenicu da je on bio energični pomoćnik reformski nastrojenom
gradonačelniku njegovog rodnog Sankt Peterburga u eri neposredno nakon pada
Sovjetskog Saveza. Madlen Olbrajt, tada Klintonova državna sekretarka, nazvala
ga je reformistom, a Putin je u narednoj deceniji uspio da prevari obje strane
političkog spektra u Vašingtonu. Džordž Buš mlađi, očajnički tražeći rusku
pomoć u ratu protiv terorizma nakon 11. septembra, famozno je rekao kako je
„pogledao u (Putinovu) dušu”. („I ja sam”, uskočio je senator Džon
Mekejn i dodao: „I vidio sam tri slova: KGB.”) Ne tako davno, na izborima
2012, predsjednik Barak Obama ismijavao je Mita Romnija jer je nazvao Putina prijetnjom
po SAD. „Osamdesete su pozvale i rekle da žele da se njihova spoljna politika
vrati”, rekao je Obama.
Danas, prema njenim kritičarima, Rusija je smrtna prijetnja
za sve što Zapad smatra dragim i ona je pokušala da interveniše, prije svega u
sajber-prostoru, na američkim izborima 2016. Najvrijednija stvar koju Amerika posjeduje,
njena demokratija, napadnuta je na način koji je Mekejn okarakterisao, govoreći
u ime većine vašingtonskog establišmenta, kao „akt rata”. Nova Trampova
administracija sada je pod opsadom istrage FBI u vezi sa potencijalnim
kontaktima članova Trampovog tima sa Moskvom tokom predsjedničke kampanje s
ciljem sprečavanja ulaska Hilari Klinton u Bijelu kuću,.Tramp je morao da
otpusti svog prvog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Majkla Fina zbog laži u
vezi sa razgovorom s ruskim ambasadorom Sergejom Kisljakom tokom tranzitivnog
perioda. Onda je 10. maja otpustio čovjeka koji je nadgledao istragu FBI o
Rusiji i Trampovoj kampanji, direktora Džejmsa Komija, dijelom zbog toga što
nije želio javno da odbaci navode o vezama predsjednika s Moskvom. Odjednom,
neosporan dašak krize u stilu Votergejta osjećao se u vašingtonskom vazduhu.
Ali skandal je imao jednu karakterističnu osobinu: kako su se višestruke
istrage odvijale u narednim nedjeljama i mjesecima, imajte na umu da to nije
bio domaći skandal, već da je stvoren u Moskvi. Rijetko, ako i ikada tokom
Hladnog rata, Rusija je uspjela da se tako efikasno umiješa u američku
politiku.
Ostavimo po strani na trenutak to da li je ova kriza, kako
bi je Tramp nazvao, „lažna priča” koju su stvorile demokrate jer su bijesne
što su izgubile izbore i njihovi saveznici u medijima. Prije manje od dvije
decenije, Putin je naslijedio iznurenu, bankrotiranu zemlju. Nekad supersila,
više nije imala gotovo nikakvog geopolitičkog značaja, čak ni u svom susjedstvu.
(SAD su ponizile Moskvu i razbjesnile Putina, koji je tada za Jeljcina vodio
Federalnu bezbjednosnu službu, nasljednicu KGB, kada su bombardovale rusku
saveznicu Srbiju tokom rata na Kosovu 1999.) Sada je Rusija ponovo državni
neprijatelj broj 1 u SAD, a Putin je u ofanzivi širom svijeta. On je glavni
zaštitnik sirijskog diktatora Bašara el Asada zahvaljujući svom odvažnom razmještaju
vojske u borbi protiv antiasadovskih islamističkih pobunjenika. On je anektirao
Krim i poslao ruske trupe i specijalne jedinice u istočnu Ukrajinu, gdje su
prisutne i danas. Na Dalekom istoku, Rusija je sve bliža vojnom savezu sa
Pekingom. A u Evropi i SAD Putinovi sajber-ratnici izazivaju haos.
Kako je Putin sve ovo izveo? Iz poniženja devedesetih – ne
zaboravimo, Putin je rekao kako je pad Sovjetskog Saveza “najveća
geopolitička katastrofa 20. vijeka – izvukao je jedan ključan zaključak. Znao
je da najveći ruski adut predstavljaju ogromne rezerve prirodnih resursa:
nafta, gas, minerali i drvo ,sve ono što je Jeljcin za siću predao oligarsima u
ruke. Putin je shvatio da je odsudno da za rusku državu da povrati te adute.
Kada bi vlada kontrolisala resurse, naročito naftu, ponovo bi imala značajan
uticaj, naročito u Evropi. Putin je odlučio da to izvede. Razmotrimo slučaj
„Jukosa”, naftnog giganta kog je devedesetih kupio biznismen Mihail
Hodorovski, plativši 150 miliona dolara za kompaniju koja je do 2004. vrijedila
20 milijardi. Počevši od 2003. godine, Putinova vlada podigla je niz optužnica
za utaju poreza protiv „Jukosa” i uprave kompanije. Moskva je tražila povraćaj
27 milijardi dolara od poreza, ali to nije sve što je Putin želio. „Jukos”
je proizvodio 20 odsto ruske nafte, i Putin ju je želio nazad. Vlada je zamrzla
imovinu „Jukosa” i odbila da pregovara o kompenzaciji; onda je u oktobru
2003. Hodorovski uhapšen. (Proveo je više od 10 godina u zatvoru.) Moskva je
tada zaplijenila imovinu „Jukosa” i predala je kompaniji „Rosnjeft”,
koju vodi Igor Sečin, kao i Putin, diplomac KGB-a. Reakvizicija imovine, bilo
direktno od države ili od kompanija koje vode ljudi odani Putinu, počela je u
pravom smislu. Putin je ukidao ono što je Jeljcin uradio devedesetih. Danas,
veći dio ruskih naftnih rezervi kontrolišu državne kompanije. Putinov tajming
je teško mogao biti bolji. Devedesetih su cijene gotovo sve robe opale. Ali s
novim vijekom, pojavili su se novi proždrljivi potrošači, prije svega Kina,
čija je ekonomija rasla 10 odsto nekoliko godina zaredom. Rusija tada nije
prodavala mnogo robe direktno Kini, zahvaljujući strateškoj opreznosti između
dvije zemlje koja je trajala još od Hladnog rata. Ali to nije bilo važno.
Kineska potražnja za svim: od ulja, preko drvne građe do boksita, podigla je
globalne cijene i ruska ekonomija je od toga enormno profitirala.
Aktivisti za ljudska prava bješnjeli su što Hodorovski trune
u zatvoru zbog lažnih optužbi, ali obične Ruse nije bilo briga. Sjećam se kako
sam prilikom posjete Moskvi 2007. bio zaprepašćen koliko se transformisala od
Jeljcinovog odlaska. Devedesetih, grad je odavao prljav i siromašan utisak.
Sada su svuda bile prodavnice i mušterije s novcem za kupovinu. Putinu se
posrećilo da se kineski ekonomski uspon poklopi s njegovom prvom decenijom na
vlasti, ali je i znao šta da radi s novcem koji je taj bum donio u zemlju. On
je zakrpio državne finansije i tokom tog procesa počeo ponovo da gradi državne bezbjednosne
službe, nasljednice KGB, ministarstvo unutrašnjih poslova i vojsku. Pored toga,
regrutovao je mlade, tehnološki obrazovane Ruse da rade za otadžbinu – nešto
što bi manji broj njih uopšte razmatrao tokom druge polovine devedesetih. To
ističe jedan važan zaključak o Putinovom usponu, koji Zapad propušta usred
histerije oko Rusije. Ekonomski oporavak zemlje, kao i rasprostranjeno uvjerenje
da Putin uspostavlja red gdje ga nije bilo, učinilo ga je veoma popularnim. On
je, može se reći, „ponovo učinio Rusiju velikom” i većini Rusa se to
dopadalo. To je olakšalo Moskvi da ubijedi ove bistre mlade ljude da postanu
sajber-ratnici za majku Rusiju; ljudi koji su hakovali Demokratski nacionalni
komitet, kampanju Hilari Klinton, nisu
relikvije Hladnog rata. To su uglavnom milenijalci koji sebi daju uvrnute
onlajn nadimke i radosno siju haos. Rusija je izvela svoj prvi masovni
sajber-napad protiv neke strane vlade 2007. Estonija je bila meta – jedna od
tri bivše sovjetske države na Baltiku, koja je dobila nezavisnost kada je SSSR
pao 1991. Desetine estonskih vladinih i poslovnih sajtova bili su osakaćeni
danima pažljivo raspoređenim napadima iz Moskve, kojima je korisnicima
uskraćena mogućnost da ih koriste. Moskvu je naljutila navodna diskriminacija
Rusa koji su ostali da žive u ovoj zemlji. Kako je Njuzvik izvještavao 12. maja
te iste godine. Rusija je hakovala predsjedničku kampanju tadašnjeg kandidata
Baraka Obame – napadi kojih tadašnji zvaničnici kampanje uopšte nisu bili svjesni.
Kada je Obama izabran, ruski hakeri targetirali su nekoliko visokih zvaničnika
u Stejt departmentu, ministarstvu energetike i odbrane. Moskva se tek zagrijala.
Pokrenula je još jedan masivan napad 2008, kada su ruske snage, u okviru
Putinovih napora da osigura ono što Rusi nazivaju bliskim inostranstvom,
izvršile invaziju na Gruziju. David Batašvili, tada član osoblja Nacionalnog
bezbjednosnog savjeta Gruzije u prijestonici Tibilisi, sjeća se događaja: „Svi
vladini i medijski sajtovi su pali u trenutku kada su Rusi prelazili granicu.
Bio je to masovan sajber-napad, i to veoma efikasan.” Od tada, Putin je
učinio sajber-mišiće esencijalnim dijelom ruskog globalnog uticaja. Krajem
decembra, predsjednik Ukrajine Petro Porošenko rekao je da su tokom prethodna
dva mjeseca, centralne vladine institucije – ministarstva odbrane, finansija i
elektromreža prijestonice – napadnuti 6.500 puta, što je, kako zvaničnici NATO vjeruju,
proba za dalju rusku infiltraciju u zemlju. Rusija, kao što smo vidjeli, koristi
sajber-ratnike kako bi ometala političke kampanje u inostranstvu, bilo to
hakovanjem mejlova Džona Podeste, vođe kampanje Hilari Klinton, ili preturanjem
po fajlovima novoizabranog francuskog predsjednika Emanuela Makrona, kom se
Moskva takođe protivila (Marin le Pen, kandidatkinja ekstremne desnice koju je
Makron pobijedio, bila je otvoreni pristalica Putina). I kancelarka Angela
Merkel također je upozorila da će Moskva pokušati da utiče na njemačke izbore
na jesen.
Vrhunska špijunska klasa
Jasno je da se Rusija miješa u inostranstvu, ali nije jasno
da li su ovi upadi zaista pametni. Politički analitičari u Moskvi se rugaju
ideji da je Putin bio „opsjednut” pobjedom nad Klintonovom, kako je to ona
jednom formulisala, ali činjenica je da je on pokazao animozitet prema Obaminoj
administraciji. Putin je vjerovao da je Obama pomagao antivladinim
demonstrantima širom Rusije 2011. Dok je državna sekretarka Klinton kritikovala
legitimitet ruskih parlamentarnih izbora, Putin je javno rekao da je takvo „miješanje
u ruski politički proces neprihvatljivo”. Četiri godine kasnije, on je s
lanca pustio hakere da rade protiv njene kampanje. Pitanje za Putina sada jeste
da li su ruski napori u cilju poraza Klintonove i pobjede Trampa bili vrijedni
truda. Već je jasno – a postat će još jasnije kako se nekoliko istraga u
Vašingtonu odvija – da su se sajber-ratnici Moskve umiješali u izbor. Pretpostavimo,
zarad debate, da je Putin naredio svojim obavještajnim službama da budu u
dosluhu s Trumpovom kampanjom, ako ne i sa samim kandidatom (iako za to nema
dokaza). Vrlo malo toga bi moglo da bude izvedeno u tajnosti i vjerovatno će
biti otkriveno. Upravo zbog toga su odnosi Vašingtona i Moskve, što obje strane
priznaju, na najnižim granama od kraja Hladnog rata. Trampov sastanak 11. maja
sa ruskim šefom diplomatije Sergejom Lavrovom, u trenutku rastuće antiruske
histerije u Vašingtonu, osramotio je predsjednika. On je možda ušao u Bijelu
kuću s željom da poboljša odnose s Moskvom, ali njegov politički prostor za to
je sve uži.
Diplomate kažu da su Putinovi kratkorični geopolitički ciljevi
jasni: on neće posustati u Siriji i vojno prisustvo Moskve tamo efikasno
isključuje mogućnost SAD da učini išta osim jednokratnih udara na Asadova vojna
postrojenja (na koje mora da upozori Moskvu pre nego što ih izvede). On također
želi da iskoristi svoju poziciju u Siriji kako bi dobio olakšanja od Zapada u
Ukrajini. U stvari, on će možda ponuditi Zapadu saradnju na uspostavljanju bezbjednosnih
zona u Siriji kako bi zauzvrat dobio od SAD i EU ukidanje sankcija uvedenih
zbog pripajanja Krima. Sama činjenica da je on uopšte u poziciji da tako nešto
izvede je nevjerovatna, imajući u vidu gde je Rusija bila 1. januara 2000: u
haosu kod kuće i povlačenju u inostranstvu. Ali u sadašnjem okruženju, mogu li
Trampova administracija i njeni saveznici da dopuste ustupke Putinu po bilo kom
pitanju? U Vašingtonu, Putin je uspio da pretvori Demokratsku partiju, koja od
početka sedamdesetih teži boljim odnosima s Moskvom, u histeričnu
hladnoratovsku stranku „Rusi dolaze”.
Istovremeno, mnogi republikanci, instinktivno nepovjerljivi
prema Rusiji, traže bunker u koji bi se sakrili dok ne prođe Putinova oluja;
ali Trampu neće dati zaklon ako pokuša da preorijentiše američku spoljnu
politiku u pravcu koji Putin priželjkuje. Predsjedniku, koji je nakon četiri
meseca mandata sve izolvaniji, ostaje samo da tvituje bizarne prijetnje i
optužbe: Putin je možda povratio ruski ponos i privid statusa velesile, ali
nekadašnji gospodar špijuna se možda i zaigrao pokušavajući da utiče na izbor
svog američkog kandidata. Možda je ostvario rezultat koji je želio, ali jednog
dana možda će poželjeti da nije.
(TBT, Newsweek.rs)
