KOLUMNA
Najelegantniji način da se prilagodite
cenzuri je to da se podvrgnete autocenzuri.
Piše: Ai Weiwei, thebosniatimes.ba
Cenzuriranje govora ukida našu slobodu da
biramo šta da prihvatimo od drugih i šta da izrazimo pred drugima i neminovno
vodi u depresiju. Kada strah dominira, prava sreća nestaje, a individualna
snaga volje presušuje. Rasuđivanje postaje iskrivljeno, a racionalnost nam
izmiče iz ruku. Grupno ponašanje postaje divlje, abnormalno i nasilno.
Kada država kontrolira ili blokira protok
informacija, ona ne samo da potvrđuje svoju apsolutnu moć, već istovremeno
izaziva i dobrovoljno potčinjavanje i priznanje svoje dominacije od strane
ljudi nad kojima vlada. To, zauzvrat, podržava aksiom poniženih: prihvati
zavisnost zarad praktične koristi.
Najelegantniji način da se prilagodite
cenzuri je to da se podvrgnete autocenzuri. Ovo je savršen metod da umirite
moćnike i pripremite teren za obostrano korisnu razmjenu. Poslušnički činovi
koji donose mala zadovoljstva mogu izgledati nebitno; ali bez njih, brutalni
sistem cenzure ne bi bio moguć.
Za ljude koji prihvataju pasivnu poziciju u
odnosu prema vlastima, „snalaženje“ postaje najviša vrijednost. Oni se smiju,
klanjaju i klimaju glavom, i takvo ponašanje obično vodi životu koji je udoban
i lišen nevolja. Taj stav je u osnovi defanzivan. Jasno je da u svakoj raspravi
u kojoj je jedna strana ušutkana, tvrdnje druge strane neće biti izložene
sumnji.
To je situacija koju imamo danas u Kini:
samoušutkana većina, udvorice moćnog režima, ogorčeni na ljude poput mene koji
se usuđuju da se usprotive režimu, zapravo su dvostruko ogorčeni, jer znaju da
je njihova poniženost samoskrivljena. Tako samoodbrana postaje i samoutjeha.
Pošto je sistemu cenzure neophodna suradnja
i prećutni pristanak cenzuriranih, ne slažem se sa uobičajenim gledištem da su
cenzurirani naprosto žrtve. Dobrovoljna autocenzura donosi koristi osobi koja
joj se podvrgava i sistem ne bi funkcionirao bez ovog aspekta dobrovoljnosti.
Ljudi koji su spremni da se cenzuriraju,
podložni su raznovrsnim moralnim izazovima. Oni nikada nisu bili žrtve, niti će
to ikada biti, uprkos povremenom prolivanju krokodilskih suza. Svaki put kada
pokažu servilnost, oni ugriju srca autoritaraca i nanesu štetu ljudima koji
protestuju. Njihov kukavičluk se širi i doprinosi moralnom kolapsu našeg
društva. Ako ti ljudi vjeruju da je kolaboracija jedini način da izbjegnu
opasnost da i sami postanu žrtve, onda je to bauljanje po mraku koje se neće dobro
završiti.
Sistem automatski nagrađuje suradnju
običnih ljudi; nema potrebe da se oni međusobno nadmeću za ove nagrade. Ali
menadžeri umjetničkih i kulturnih projekata moraju učiniti više od toga: moraju
proaktivno pokazati da „razumiju“ i da će se prilagoditi autoritarcima i
zaštititi njihovu sliku u javnosti. Oni znaju da projektu, a možda i cijeloj
organizaciji, prijeti ukidanje ako bilo šta izazove nezadovoljstvo na vrhu.
U takvom sistemu, gdje umjetnička djela
uspijevaju ili propadaju ne u slobodnoj utakmici, već u skladu sa korumpiranim
kriterijima, svaki stvaralac koji posjeduje bilo kakvu autentičnu vitalnost
mora da se pravi glup i pristane na prećutne sporazume.
Dobro je poznato da meni nije dopušteno da
govorim u bilo kojem javnom forumu. Moje ime je izbrisano sa svih javnih medija.
Nije mi dopušteno da putujem po Kini i zabranjen mi je pristup državnim
medijima, na kojima sam inače redovno napadan. Komentatori sa državnih medija
pretvaraju se da su nepristrani, ali to je nemoguće pošto se nalaze iza zaštitne
zavjese države. Oni se ne bave temama kao što je sloboda govora ili kvalitet
života ogromne većine Kineza. Specijalnost su im beskrupulozni napadi na
glasove koji su već skrajnuti.
Moja virtuelna egzistencija, ako je tako
možemo nazvati, postoji samo među onim ljudima koji su izabrali da obrate
pažnju na mene, a oni se dijele u dve kategorije: one koji vide moje ponašanje
kao osnažujuće za smisao sopstvenih života, i one koji me vide kao nekog ko
ometa njihov put ka koristi, i koji mi to ne mogu oprostiti.
Tek kada Kina bude ponudila pravične i
pravedne platforme za izražavanje javnog mišljenja, postat će moguće da nađemo
zajednički jezik. Podržavam osnivanje takvih platformi. To bi trebalo da bude
prvi princip omogućavanja društvene pravde. Ali tamo gdje je sve lažno, svako ko
ustane u odbranu istine izgleda naivan, pa čak i djetinjast. Zaključio sam da je
ovaj put „naivnosti“ jedini koji mi je ostao otvoren. Imam obavezu da budem
jednako uskouman kao i oni „uskoumni“ Ujguri i Tibetanci o kojima slušamo.
Umjetnik je pokretač, on učestvuje u
politici. Naročito u vrujeme historijskih promjena, estetske vrijednosti su uvijek u
prednosti. Ako društvo koje proganja ljude koji istrajavaju u individualnim
vrijednostima, ono je necivilizirano i lišeno budućnosti.
Kada osoba iznese svoje vrijednosti u
javnost, standardi i etika te osobe, ali i cijelog društva, mogu biti izloženi
sumnji. Individualna sloboda izražavanja stimulira jasniju razmjenu mišljenja i
argumenata. To je princip koji se nalazi u osnovi moje filozofije umjetnosti.
Cenzura u Kini ograničava saznanje i
vrijednosti, a to je ključ za nametanje ideološkog ropstva. Činim sve što je u
mojoj moći da razotkrijem surovosti, one suptilne kao i one manje suptilne.
Kako stvari danas stoje, racionalni otpor može biti zasnovan samo na malim
činovima pojedinaca. Kada omanem, odgovornost je samo moja, ali prava koja
zahtijevam pripadaju svima.
I ideološki robovi se mogu pobuniti. Na
kraju, oni to uvijek i učine.
(TBT, The New York Times)
