ANALITIKA
Cilj formiranja savezništva bi bio suprotstavljanje
zajedničkom neprijatelju, odnosno iranskom utjecaju u regionu
Piše: Nabell Audeh, thebosniatimes.ba
Kaže se da se savezništva između država zasnivaju na
zajedničkim interesima ili na zajedničkim neprijateljima. Otkako je predsjednik
Donald Trump preuzeo dužnost, počinju se nazirati znakovi ponovnog
uspostavljanja mape regionalnih savezništava na Bliskom istoku.
Ovaj proces mogao bi zahtijevati oživljavanje “osovine
umjerenih zemalja”, koja će uključivati Saudijsku Arabiju, Egipat i
Jordan. Cilj bi bio suprotstavljanje zajedničkom neprijatelju, o kojem nema
spora kao ranije, odnosno iranskom utjecaju u regionu i
“terorističkim” grupama. Međutim, ovog puta se iznenađenje odnosi na
Izrael.
Između dvije osovine
Uoči izbijanja arapskih revolucija, region je bio podijeljen
između dvije konkurentske osovine sa jasnim granicama. To su “pokret
otpora” sačinjen od: Irana, Sirije, Hezbollaha i Hamasa, te “umjereni
pokret” kojeg su u osnovi činile: Egipat, Jordan i zemlje Zaljeva, mahom
“uvučene u orbitu” Sjedinjenih Američkih Država.
Međutim, zbog arapskih revolucija i kontrarevolucija,
eksplozije sirijske krize te oklijevanja i opreznog odnosa koji je imala
administracija Baracka Obame u regionu došlo je do miješanja karata. Ispreplele
su se linije savezništva i više nije bila jasna osnova na kojoj bi se mogli
definirati zajednički interesi ili zajednički neprijatelji.
Zvanična arapska struktura vlasti doživjela je prevrat,
između radikalnih koji su usvojili nasilje protiv svih koji ih ne podržavaju
ili ne priznaju njihov legitimitet, te konzervativnih, koji se bore protiv
arapskih revolucija jer ih smatraju stvarnom prijetnjom kontinuitetu njihovih
političkih sistema. Također, tu su i liberali ili naprednjaci koji pokušavaju
stajati na istoj udaljenosti, a zajedničko im je vjerovanje u neminovnost
promjena koje je potrebno učiniti postepeno, daleko od nasilja i konfrontacija.
Što se tiče “osovine otpora”, ona je pretrpjela
bolan udarac Hamasovim izlaskom iz nje. Sirija je pretvorena u bojno polje za
međunarodne faktore, na kojem se iscrpljuju i Iran i Hazbollah. Vanjska
politika predsjednika Obame dodatno je zakomplicirala ovu situaciju.
Bivšem američkom predsjedniku bilo je stalo da premosti jaz
s Irancima kako bi došao do sporazuma o njihovom nuklearnom programu, dok je
istovremeno znatno više kritizirao svoje tradicionalne saveznike među Arapima.
Izjavio je da se opasnost koja prijeti njihovoj sigurnosti i stabilnosti režima
ne može dovoditi u direktnu vezu s Iranom, već s unutrašnjim problemima koje je
polučila politika represije.
Dolaskom Trumpa na vlast, linije savezništava počinju bivati
sve jasnije: od početka utemeljene na liniji neprijateljstva prema Iranu. U
jednom od svojih poruka na Twitteru Trump je, primjerice, napisao: “Iran
se igra s vatrom – oni ne cijene kako je ‘blag’ predsjednik Obama bio prema
njima. Ne i ja!”.
Ovakav odnos Trumpa dodatno je ojačala i saradnja s njegovim
timom kojeg čine elitni i kvalificirani generali, poput američkog sekretara
odbrane Jamesa Mattisa i savjetnika za nacionalnu sigurnost Herberta Raymonda
McMastera, koji ne skrivaju svoj radikalan stav prema Iranu kao najvećoj
opasnosti za američke interese u regionu.
Mattis je otvoreno izjavio da je Iran jedan od najvećih
sponzora terorizma u svijetu. Što se tiče McMastera, on je naglasio da SAD ima
snažnu volju da razotkrije Iran ponovo, zbog njegove velike podrške “ubilačkom
režimu” u Siriji koji čini “masovna ubistava” svoga naroda.
McMaster smatra da iranski režim primjenjuje politiku
nametanja “Hezbollahovog modela” na širem području Bliskog istoka, s
ciljem pretvaranja vlada u slabe entitete koji će tražiti podršku od Irana.
Time je postignuto identificiranje zajedničkog neprijatelja
(Irana), a prije toga i organizacije ISIL. Sada ostaje da se upotpuni koalicija
koje će raditi na suočavanju s ove dvije prijetnje. Ovdje se pojavljuje problem
Izraela i njegove pozicije u odnosu na ovo savezništvo.
Izraelski saveznik
Trenutno se promovira pristup da se stvarno sukobljavanje s
ovim izazovima ne može ostvariti bez intenziviranja napora svih država kojih se
to tiče, što implicira ulazak Izraela u ovu očekivanu koaliciju. Izgleda da to
ne predstavlja problem za arapske zemlje “umjerenih stavova”.
Naprotiv, kod njih možda postoji stvarna želja da im se Izrael pridruži u ovom
savezništvu.
U posljednje vrijeme, govor o normalizaciji odnosa sa
Izraelom, naprimjer, više ne predstavlja glavni problem. Jednostrane odluke o
sigurnosnoj koordinaciji s Izraelom isplivavaju na površinu. Diplomatski jezik
između Tel Aviva i pojedinih arapskih prijestolnica uzima formu jasne
prisnosti.
U načelu, ovo je u skladu s općom vizijom koju je usvojio
Trump. On nastoji slomiti američki dominirajući obrazac bavljenja pitanjem
arapsko-izraelskog sukoba. Trump je nagovijestio, na konferenciji za novinare s
izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Washingtonu (20. februara) da
teži postizanju sporazuma koji neće samo uključivati Izraelce i Palestince, već
i regionalne države. Prema njegovim riječima, ovaj sporazum će biti “veći
i bolji nego što to neki misle”.
Izjave američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost generala
McMastera idu u istom pravcu, kada je izjavio, prilikom učešća na svečanom
obilježavanju godišnjice osnivanja izraelske države u Washingtonu, da bi nas
“teška situacija”, uključujući i vojnu moć ISIL-a te rastuće
regionalne prijetnje od Irana “mogla navesti da riješimo ono što neki
smatraju teškim problemima, poput izraelsko-palestinskog konflikta”.
Važno je napomenuti da je američki sekretar za odbranu
general Mattis – koji u velikoj mjeri vjeruje u ideju savezništva i njihov
značaj za američku nacionalnu sigurnost – preduhitrio Trumpovu posjetu regionu
svojom posredničkom turnejom koja je obuhvatala brojne prijestolnice na Bliskom
istoku, poput prijestolnica Saudijske Arabije, Egipta, Katara, Izraela i
Džibutija.
Međutim, nije nikakva tajna da se takav savez, koji
uključuje Izrael uz Arape, ne može efikasno postići bez smirivanja
palestinsko-izraelske scene, tako da se stagnirajućoj vodi vrati dinamika u
mirovnom procesu oživljavanjem pregovora.
Neophodno je pronaći formu za rješavanje krize u Pojasu Gaze
čime bi se okončao period vladavine pokreta Hamas u toj oblasti. Na taj način
bi palestinsko pitanje ponovo postalo pregovaračka karta i žrtva regionalnog i
međunarodnog balansa snaga.
U prošlosti, konkretnije osamdesetih godina dvadesetog
stoljeća, palestinsko pitanje je bilo kapija kroz koju se Egipat vratio
Arapskoj ligi preko sporazuma Husein/Arafat, u cilju ponovnog uspostavljanja
arapske solidarnosti kako bi se stalo rame uz rame sa Irakom u borbi protiv
Irana tokom iransko-iračkog rata.
Isto se desilo i na konferenciji Annapolis 2007. godine,
kada je američki predsjednik George W. Bush želio dobiti podršku arapskih
saveznika u borbi protiv terorizma putem inicijative “Mapa puta”,
mirovnog plana koji je na kraju trebao dovesti do osnivanja nezavisne palestinske
države.
Međutim, ovog puta je zanimljivo da se karta kojom se želi
trgovati u palestinskom pitanju ne odnosi samo na povratak arapske zemlje u
okrilje arapskog svijeta ili na novu mapu puta, već na Izrael koji više nije
neprijatelj nego saveznik.
(TBT, Al Jazeera)
