ESEJ
Tri odlomka iz knjige Coreya Robina “Fear:
The History of a Political Idea” / „Strah: historija političke ideje“
Piše: Corey Robin, thebosniatimes.ba
Politički strah je više od individualnog
iskustva i ne utiče samo na lični život. Uvriježenost koja ga podupire potiče
iz tradicije i rasprostranjenih narodnih vjerovanja, a racionalna računica na
kojoj je zasnovan odražava stvarnost društvene i političke moći. Namjerno ili
slučajno – jer se ponekad na tome svjesno radi, a ponekad ne – politički strah
potvrđuje društvenu raspodjelu moći i resursa, utiče na javnu debatu i vrši
pritisak na javne politike.
Politički strah se obično javlja u jednom
od dva oblika. Prvo, on utiče na odnose između viših i nižih slojeva društva:
to što se oni plaše jedni drugih pomaže da se održi nejednakost iz koje taj
strah nastaje. Drugo, politički strah može biti izazvan silama koje su izvan
društva ili unutar njega, kada cijelom narodu prijeti neki strani neprijatelj
odnosno opasna pojava poput kriminala, droge ili moralnog propadanja u samom
društvu. U praksi se te dvije vrste straha često spajaju i međusobno podstiču.
Stvaranje i održavanje političkog straha
može zahtijevati neposredni pritisak i prisilu, kao u slučaju Tomasa Četmona,
ali češće strah natapa tkivo običnog života i bez ličnih prijetnji. To je
funkcija političkog straha: on ne teži da slomi jednu konkretnu osobu, već od
nje hoće da napravi primjer, da pošalje poruku svima ostalima da paze šta rade,
jer će inače biti sljedeći na redu. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina
prošlog vijeka urugvajska vojska je pritvarala jednu osobu od svakih pedeset, a
u zatvor slala jednu od pet stotina. Meta vojske bile su same žrtve, ali i
osobe poput jednog psihoanalitičara iz Montevidea i njegove supruge. Njih dvoje
su godinama šutali, iako nikada nisu bili pritvarani ni zatvarani:
„Naši životi su bili sve skučeniji. Proces
autocenzure je bio izuzetno podmukao: nije bila stvar samo u tome što sa
drugima prestajete da razgovarate o izvjesnim stvarima – prestajete i sami da
mislite o njima. Vaš unutrašnji dijalog se gasi.“
Nadežda Mandeljštam na sličan način piše da
je pod Staljinovom vlašću većina ljudi bila držana u pokornosti, i to ne njima
lično upućenim prijetnjama, već primjerima prisile koji su doveli do toga da
„niko od nas više nije podnosio peticije, izražavao mišljenja o nečemu ili
preduzimao bilo kakvu drugu akciju prije nego što bi saznao šta o tome misle
ljudi ‘na vrhu’“.
Takvo stanje opšteg straha može biti
podstaknuto čak i nekim oblicima nasilja iz prošlosti, koji još uvijek opstaju
u predanju. U zapadnom dijelu El Salvadora seljaci su dugo pamtili masakr koji
je vojska izvršila nad njihovim porodicama, kada je pobijeno više od deset
hiljada ljudi. To sjećanje je bilo tako snažno da čak pedeset godina kasnije,
kada je zemlja ustala protiv vojske, gotovo niko iz tog regiona nije uzeo
oružje.
Čak i kada nije unaprijed uračunato, takvo
posredno dejstvo naročito je snažno kada meta pripada već ranjivoj grupi. Na primjer,
poslije jedanaestog septembra novinari i aktivisti su izvještavali o strahu
Arapa i muslimana u SAD-u zbog pritvaranja 1200 do 5000 muslimanskih i arapskih
muškaraca. To nije bio samo strah od privođenja, deportacije ili osvetničkog
nasilja, već i od političkog govora o kontroverznim temama iz oblasti američke
spoljne politike, koji bi mogao da skrene pažnju na njih i isprovocira vlast i
policiju da ih nadzire ili maltretira. „Postoji strah u arapskoj zajednici“, izvještavao
je Mino Ahtar. „Od Arapa i muslimana čujem: ’Hajde da se ne ističemo. Da ne
izlazimo u javnost. Treba samo da šutimo i čekamo da ovo prođe’“. To su
potvrdili i brojni novinski izvještaji.
U takvoj atmosferi straha, čak i
najbezazleniji činovi mogu izazvati dodatni strah sa jednako represivnim
učinkom. Na primjer, u decembru 2001. Mohadaru Muhamedu Abdulahu, jemenskom
imigrantu iz San Dijega, odobrena je kaucija od 500 hiljada dolara, pošto je
dva mjeseca bio u pritvoru kao svjedok, zato što je slagao u svom zahtjevu za
azil. U početku, muslimanska zajednica se mobilisala da pomogne Abdulahu i
položila je 400 hiljada dolara za njegovu kauciju, obećavši da će skupiti i
ostatak. Ali kada je objavljeno da će svaki priložnik morati da dâ svoje ime i
prezime na uvid vlastima, a možda i da izađe pred sudiju, mnogi u zajednici su
ustuknuli. „Kada su saznali da će morati da idu na sud i odgovaraju na pitanja
sudije“, rekao je Abdulahov advokat, „ljudi su se uplašili“. „Jednog dana“,
dodao je, „svi govore o solidarnosti i dostojanstvu, a narednog dana bježe. Ova
zajednica nije podijeljena, ona je uplašena“. Zbog pritvaranja i deportacija,
kao i zbog osvetničkih napada, ovaj jednostavni zahtjev da se identifikuju pred
sudom bio je dovoljan da izazove strah širom muslimanske zajednice u San
Dijegu.
Takvo stvaranje straha koji se proteže kroz
vrijeme i prostor, zahtijeva učešće, pa čak i saradnju čitavog društva: elite i
kolaboranata, posmatrača i žrtava. Kako bi dosegao dalje od malobrojne,
neposredne publike, politički strah mora mobilisati kako generale tako i pješadince
i rezervnu armiju sekretara, kuhara i spremačica koji će im pomoći. Politički
strah se oslanja i na posmatrače, čija pasivnost raščišćava put za elite i
njihove kolaborante, kao i za targetiranu zajednicu žrtava, čiji pripadnici
među sobom prenose didaktičke priče o strahu i tako povećavaju njegov doseg.
Podstaknuti željom da se zaštite od sankcija, ovi mali činovi edukacije među
žrtvama su centralni za ekonomiju straha. Oni minimizuju neophodnu količinu
prisile, maksimizujući njene efekte. Jedna žena iz Sjeverne Karoline prisjeća
se kako su je u vrijeme segregacije njeni roditelji, dede i babe, još od
najranijih godina upozoravali da će biti uhapšena ako ne poštuje pravila
segregacije. „Zato se, kada vidite natpise ‘bijelci’ i ‘obojeni’, niste
usuđivali da se suprotstavite“.
Šta motiviše kolaborante
Po uobičajenom shvatanju, kolaborant je
onaj koji pomaže neprijatelju, to jest grupama kojima ne pripada, da prijete
grupama kojima pripada. Ali ta definicija mi se čini previše restriktivnom. Ona
pretpostavlja da je grupa homogena cjelina i da ne možemo izaći niti imati
konkurentske pripadnosti jednom kada smo u njoj. Međutim, kolaboranti se ne
mogu tako jednostavno kategorizovati. Neki od njih ne pripadaju u potpunosti
grupi koju izdaju; drugi su, kao francuskih fašista iz Višija, povezani dubokom
ideološkom srodnošću sa neprijateljem kojem pomažu. Doušnici, koji su vjerovatno
najčešća vrsta kolaboranata, poznati su po svojim kameleonskim svojstvima, što
određivanje njihove pripadnosti čini bezmalo nemogućim zadatkom.
Knud Volenberger, istočnonjemački disident
koji je u tajnosti izvještavao Štazi o subverzivnim aktivnostima svoje supruge,
tvrdi da je njegova kolaboracija bila sasvim u skladu s njegovom pripadnošću
opozicionim krugovima. Jedan način da se suprotstavimo vlasti, on objašnjava,
bilo je „otvoreno neslaganje, a drugi način je išao kroz vladine kanale. Ja sam
bio istovremeno i unutra i napolju“. Harvi Matusov se pridružio Američkoj
komunističkoj partiji 1947, počeo je da radi kao doušnik 1950, povukao je svoje
svjedočenje 1954. i na kraju lagao o sve tri faze svoje karijere u memoarima
Lažni svjedok, objavljenim 1955. Njegov politički angažman je bio tako
promiskuitetan da je nemoguće znati šta je još iznevjerio, pored istine. Naslov
memoara drugog doušnika FBI-a Vodio sam tri života (kao komunista, doušnik i
„građanin“) – već je prikladniji, jer upućuje na višestruke identitete koje
kolaborant redovno preuzima.
Ne želim da prenaglasim ovu ideju o
višestrukim pripadnostima. Volenberger je možda samo racionalizovao prošlost
koje se stidio, a Matusov je možda zaista bio šuplji čovjek, kako su ga mnogi u
to vrijeme vidjeli. Kojoj god grupi da pripadamo u nekom egzistencijalnom
smislu, u toku svog života stičemo moralne obaveze prema svojim saborcima i
prijateljima, koje izdajemo kada pomažemo protivničkoj strani.
Kako bih izbjegao pitanje identiteta koje
slijedi iz restriktivne definicije kolaboracije, upotrijebiz ću definiciju koja
se oslanja na latinski korijen riječi collaborare: „raditi zajedno“. Pod
kolaborantom podrazumijevam naprosto onoga (ili onu) koji radi sa elitama ili
zauzima niže ešalone moći i pretvara politički strah u autentično građanski
poduhvat. Kolaboranti mogu biti izvršioci nižeg ili srednjeg nivoa; snabdjevači,
poput skladišta u Jedvabneu u Poljskoj, koje je 1941. isporučilo benzin za
spaljivanje ambara u kojem je bilo zatvoreno hiljadu i po Jevreja, ili Ford i
Dženeral motors, koji su finansirali brazilsku bezbjednosnu služnu koja je
ispitivala i mučila ljevičare; pomoćno osoblje (kuhari, sekretarice i ostali);
špijuni ili doušnici. Iako svi oni nisu jednako kompromitovani svojim djelima,
svi su krivi za saučesništvo.
Kolaborant je neuhvatljiva figura. Sa
izuzetkom Persijskih pisama i Ajhmana u Jerusalimu, on se rijetko pojavljuje u
literaturi o političkom strahu. Slutim da jedan od razloga za ovo odsustvo leži
u tome što se on opire jednostavnim kategorijama elite i žrtve. Poput elite,
kolaborant preuzma inicijativu i ostvaruje dobit od svoje kolaboracije. Poput
žrtve, može mu se prijetiti kaznom ili osvetom ako ne sarađuje.
Mnogi kolaboranti zapravo i dolaze iz
redova žrtava. Možda možemo napraviti razliku između kolaboranata aspiracije,
inspirisanih željom za dobitkom, i kolaboranata averzije, inspirisanih strahom
od gubitka. Prvi su sličniji elitama, drugi žrtvama. Ali, čak je i ta
distinkcija isuviše oštra, i kao što potvrđuje ekonomski pojam oportunitetnog
troška, nada u dobitak često izaziva strah od gubitka.
Kolaboranti obavljaju dvije funkcije. Prvo,
oni obavljaju zadatke kojima same elite ne mogu ili ne žele da se bave. Ti zadaci
se mogu smatrati nedostojnim elita, npr. kuhanje, čišćenje i ostali oblici
rada. Ili mogu zahtijevati neke oblike lokalnog znanja – to je slučaj sa
doušnicima, koji dostavljaju informacije inače nedostupne elitama – ili posebne
vještine. Na primjer, o mučiteljima često mislimo kao o siledžijama iz najnižeg
društvenog taloga. Ali mučenje je oruđe znanja, dizajnirano da izvuče
informacije od žrtve, često na takav način da ne ostavi bilo kakav fizički
trag. Mučitelj mora poznavati tijelo, mora znati koliko daleko smije da ide a
da ne ubije žrtvu. Ko bolje može asistirati mučitelju ili mu davati smjernice
od ljekara? Sedamdeset posto urugvajskih političkih zatvorenika iz vremena
vladavine vojne hunte tvrdi da su se mučilačke sesije odvijale u prisustvu ljekara.
Drugo, kolaboranti proširuju doseg elita u
kutke društva koje ove inače ne bi mogle da kontrolišu zbog nedostatka
ljudstva. Ti kolaboranti su obično uticajne figure u zajednicama koje
predstavljaju metu elita. Njihov status može poticati od elita, koje ih unapređuju
zato što su ovi spremni da sprovode njihova naređenja. Međutim, češće je njihov
autoritet samonikao. Pošto uživaju povjerenje žrtava, oni su u stanju da ih ubijede
da ne pružaju otpor razgorijevajući strah koji one već osjećaju. Tokom rata
protiv ljevičarske gerile, kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina
prošlog vijeka, salvadorska vojska je tijesno sarađivala sa lokalnim prvacima.
Na primjer, 1982. je jedan bataljonski oficir obavijestio Markosa Dijaza,
vlasnika lokalne piljare u seocetu El Mozote, da vojska sprema veliku ofanzivu
u toj oblasti. U interesu sopstvene bezbjednosti, objasnio je oficir, seljani
bi trebalo da ostanu u svojim kućama. Iako su mnogi stanovnici El Mozotea to
smatrali pogrešnim, Dijaz je bio lokalni moćnik sa vezama u vojsci i upućen u vojne
planove. Njegov glas je prevagnuo, seljani su učinili kako im je rečeno i tri
dana kasnije više od osam stotina njih je ubijeno.
Pošto su im funkcije tako raznolike, ima
najrazličitijih vrsta kolaboranata. Neki se kreću u orbiti elitne moći; drugi se
regrutuju iz nižih slojeva i sa geografskih periferija. Jedan uobičajen, mada
nedovoljno prepoznat uticaj na njihovo ponašanje je ambicija. Neki kolaboranti
se nadaju da će spasiti svoje zajednice od opasnosti, drugi iskreno vjeruju u
ono što rade, ali mnogi su naprosto karijeristi i vide kolaboraciju kao šansu
za lično napredovanje. Na primjer, u Brazilu je mučenje služilo kao odskočna
daska za napredovanje, tako da je jedan učesnik kasnije postao ambasador u
Paragvaju, dok je drugi postao general. Ljekari koji su savjetovali mučitelje u
Urugvaju mogli su da računaju na četiri puta veće plate nego njihove kolege
koje u ovome nisu učestvovale.
Bilo da je u pitanju status, moć ili novac,
kolaboracija obećava da uzdigne ljude, makar i samo malo, iznad ostalih. Na primjer,
u nacističkoj Njemačkoj, 101. rezervni policijski bataljon bio je jedinica
sastavljena od pet stotina „običnih ljudi“, regrutovanih iz hamburške srednje i
radničke klase, koji su se priključili ovom bataljonu da bi izbjegli odlazak na
front. Bataljon je kriv za pogubljenja 38 hiljada i deportaciju 45 hiljada
poljskih Jevreja u Treblinku. Zašto su ovi ljudi to učinili? Ne zbog straha od
kazne. Niko od pripadnika 101. bataljona nije bio kažnjen – a svakako ne smrću
– jer nije izvršio naređenje. Komandant jedinice je čak obavijestio svoje
podređene da mogu odbiti da učestvuju u ubijanju, što je desetak njih i
učinilo.
Zašto je preostalih 490 odlučilo da ostane?
Prema Kristoferu Brauningu, postojali su različiti razlozi za takvu odluku,
uključujući i antisemitizam i pritisak sredine, ali je presudna bila njihova
želja za napredovanjem. Većina onih koja je odbila da učestvuje u ubijanju je naglašavala
nedostatak karijernih ambicija. Jedan od njih je objasnio: „Nije mi bilo
naročito bitno da dobijem unapređenje ili napredujem na bilo koji način. Vođe
jedinice su, s druge strane, bili mladi ljudi i profesionalni policajci koji su
željeli da steknu pozicije“. Drugi je rekao: „Pošto nisam bio, niti sam želio
da postanem, profesionalni policajac… nije mi bilo bitno što neću napredovati u
svojoj policijskoj karijeri“.
Iako ambiciozni kolaboranti vole da misle o
sebi kao o vještim realpolitičarima koji kroče trnovitom stazom moći jer je
tako najpametnije, njihov realizam je opterećen ideologijom. Karijerizam je
prožet sopstvenom verzijom moralizma, koja anestetizuje suprotstavljene moralne
zahtjeve. Naročito u SAD, gde je ambicija građanska dužnost, prosvijećeni
laktaši vođeni sopstvenim interesom mogu se lako ubijediti da ono što rade nije
samo mudro već je i ispravno. Oni veselo priznaju svoj karijerizam jer
pretpostavljaju da se nalaze pred publikom sa sličnim moralnim svjetonazorom.
Kako drugačije razumjeti ovaj komentar
režisera Elije Kazana, koji je na pitanje kolege zašto je pristao da oda imena
svojih kolega pred HUAC-om (House Comitee on Un-American Activities) odgovorio:
„Dobro, ja sam zaradio preko 400 hiljada dolara prošle godine od pozorišta. Ali
Skuras (direktor studija Twentieth Century Fox) kaže da više nikada neću
snimiti nijedan film. Ti si svoj novac potrošio, zar ne? Lako je tebi. Ali meni
od ovoga zavisi karijera“.
Nema dobrih razloga da se ne suprotstavimo
Ali čak i sa kolaborantima na svojoj
strani, elite imaju razlog da brinu da se njihova moć neće održati. Većina
njihovih potencijalnih sljedbenika nije previše bistra niti naročito hrabra, a
neki među njima možda imaju i simpatija za žrtve. Kada bi odlučna armija žrtava
uspjela da pridobije podršku među ovim simpatizerima, ona bi bila u stanju da
svrgne elite. Stoga, kako bi osigurale svoju vladavinu, elite moraju posegnuti
dalje od kolaboranata u ostatak populacije, ubjeđujući žrtve da se ponašaju kao
posmatrači, a posmatrače da se ponašaju kao žrtve.
Iako elite po definiciji čine manjinu
populacije, one pristupaju ovom zadatku sa tri prednosti. Prvo, pošto posjeduju
moć i status, one mogu lako mobilisati pripadnike elite i kolaborante. Dok
žrtve moraju da se prenu iz pokornosti i pređu u sukob, transformišući se iz
onoga što jesu u ono što nisu, elite moraju jednostavno činiti više onoga što i
inače čine. Drugo, pošto im nedostaje moć, žrtve moraju generisati skoro
jednoglasnu podršku u sopstvenim redovima, kao i znatnu podršku među posmatračima.
Elite, s druge strane, moraju samo da osiguraju da ovi napori žrtava ne uspiju.
Konačno, kako je tvrdio Hobs, moć je
„slična slavi, raste sa svakim novim korakom“. Svjedočeći pobjedničkom koraku
elita, žrtve i posmatrači se plaše da su one moćnije nego što zaista jesu. Ako
strah ubijedi žrtve i posmatrače da ne izazivaju elite, elite mogu napredovati
još brže, čineći da njihova moć izgleda još veća nego što jeste. Kapitulacija,
drugim riječima, ojačava moć, što objašnjava zašto neke žrtve nisu ništa manje gnjevne
na svoje pokorne drugove nego na svoje mučitelje. Solženjinicin o tome kaže:
„Kako smo se kasnije žestili u logoru,
misleći: šta bi bilo da je svaki agent bezbjednosne službe, polazeći da uhapsi
nekog, bio nesiguran da li će se vratiti živ i da je na vratima morao da se
oprosti sa svojom porodicom? Ili da se, tokom dugih perioda masovnih hapšenja…
ljudi nisu naprosto krili u svojim jazbinama, drhteći od straha zbog svakog
udara vrata na ulazu u zgradu i svakog koraka na stepeništu, već da su umjesto toga
shvatili da nemaju ništa da izgube i hrabro organizovali zasjedu u hodniku, sa
pola tuceta ljudi naoružanih sjekirama, čekićima, žaračima ili bilo čim drugim
što bi im se našlo pri ruci?
Usta vam nisu vezana. Uistinu možete i
treba da kriknete – da kriknete da vas hapse! … Da se širom grada čulo mnoštvo
takvih krikova tokom jednog dana, možda bi naši sugrađani počeli da se bune. I
možda hapšenja više ne bi bila tako jednostavna.“
Zbog ovog neuspjeha da se pruži otpor,
zaključuje Solženjicin, „mi smo jednostavno zaslužili sve što se kasnije
desilo“.
Žrtve se suočavaju sa kvakom 22. Ako se
suprotstave elitama i njihov otpor bude slomljen, ovaj poraz ide u korist
elita, a same žrtve se mogu naći u još goroj situaciji. Ako se ne suprotstave,
njihova pokornost takođe koristi elitama i žrtve se opet mogu naći u još goroj
situaciji. Na primjer, mještani El Mozotea bi bolje prošli da su odbili
naređenje vojske i ignorisali Dijazov savjet i umjesto toga pobjegli u planine
ili se pridružili gerilcima koji su ima bar nudili zaštitu. Manjina koja je pobjegla,
uspjela je da preživi; oni koji su ostali, nisu.
Ista logika, mada u manjoj mjeri, važi i za
posmatrače. Ako delaju solidarno sa žrtvama i suprotstave se elitama, oni
također mogu postati žrtve. Ako to ne učine, opet mogu postati žrtve ili
posmatrači koji preživljavaju samo uz visoku ličnu cijenu.
Razmotrimo sudbinu holivudskih liberala,
koji su tokom godina makartizma pokušali da se transformišu iz žrtava u
posmatrače i na kraju postali i jedno i drugo. Kada je Komitet za neameričke
aktivnosti (House Comitee on Un-American Activities – HUAC) prvi put počeo sa
istragama 1947, liberali su mu se energično suprotstavili, vođeni ispravnim predosjećajem
da meta Kongresa nije samo komunistička partija već i sateliti liberalnog mišljenja
koji su se kretali u njenoj orbiti. Liberali su emitovali saopštenja na
nacionalnim medijima, u kojima su osuđivali saslušanja koja je sprovodio HUAC i
tako naveli veliki broj slavnih ličnosti da ustanu u odbranu prvog amandmana. U
tome su bili tako uspješni da je HUAC bio prisiljen da otkaže javna saslušanja
u Holivudu sve do 1951.
Ali onda je HUAC postao lukaviji. Umjesto
da se suprotstave svima u Holivudu u isto vrijeme, komitet i ostali vladini
zvaničnici su počeli sa individualnim progonima. HUAC-ovi istražitelji su lično
posjećivali funkcionere filmske industrije, obavještavajući ih da će vlada
preuzeti stvar u svoje ruke ako oni sami ne izađu na kraj sa komunistima u
svojim redovima. Istovremeno je HUAC zajedno sa svojim kolaborantima počeo da
proganja pojedine glumce. Sa govornice u Predstavničkom domu Džon Renkin je
otkrio da su prava imena Denija Keja, Melvina Daglasa i Džun Hevok – lijevo-liberalnih
glumaca čije su karijere bile izgrađene na eksplicitnom poricanju jevrejskog
porijekla – zapravo Danijel Kamirski, Melvin Heselberg i Džun Hovik. Ed Saliven
je upozorio Hemfrija Bogarta: „Javnost počinje da misli da si jedan od
crvenih“. Našavši se na meti individualnog progona, ovi glumci su počeli da
brinu da bi politički stavovi mogli da naškode njihovoj karijeri i uskoro su
napustili politički angažman.
Iako su holivudski liberali preživjeli
period makartizma, holivudski liberalizam nije prošao tako dobro. Ne samo da su
filmske kuće otpuštale i odbijale da zaposle komuniste, njihove saveznike, kao
i bilo koga ko je odbio da sarađuje sa HUAC-om, već su također zahtijevale od
zaposlenih koji su im bili sumnjivi da se odreknu svih veza sa partijom i
povezanim organizacijama, da svjedoče pred HUAC-om, pridruže se nekoj
antikomunističkoj organizaciji, osude sovjetski imperijalizam i obavežu se da
više nikada neće sarađivati s komunističkom partijom.
Drugim riječima, nije bilo dovoljno ne biti
komunista: morali ste biti aktivni i agresivni antikomunista. Holivudski
liberali su također pokušali da stvore sopstveni, alternativni HUAC unutar same
industrije. Iako obazriviji prema zakonu i procedurama od svog vladinog
pandana, ovaj tribunal je trebalo da se zasniva na principu da nijedan dokazani
komunista i niko ko je na ovu optužbu odbio da odgovori ili se pozvao na peti
amandman ne smije biti zaposlen u filmskoj industriji.
A šta je bilo sa samim filmovima? Iako
filmovi iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka nisu nudili baš
žestoku društvenu kritiku, Holivud je u to vrijeme ipak uspio da proizvede djela
poput Najbolje godine naših života, Gospodin Smit ide u Vašington, Džentlmenski
dogovor i Goli grad, koja su se bavili rasizmom, antisemitizmom i nejednakošću,
ubrizgavajući izvjesnu dozu socijal-realizma u žanr u kojem inače nije bilo
mnogo mjesta za to. Ali do 1948. filmske kuće su, kako je pisao Variety,
„odustajale od ‘filmova sa porukom’ kao od vrućih krompira“. Twentieth Century
Fox je odustao od scenarija koji se bavio ljubavnom vezom crne medicinske
sestre i bijelog ljekara. Warner Brothers je natjerao režisera Džona Hjustona
da iz scenarija za Blago Sijera Madre izbaci repliku „Zlato, gospodine, vrijedi
toliko koliko vrijedi zbog ljudskog rada uloženog u njegovo pronalaženje i
iskopavanje“. Čemu to brisanje? „Zbog riječi ‘rad’“, objasnio je kasnije
Hjuston: „Pretpostavljam da je ta riječ, odštampana na papiru, izgledala
opasno“. Godine 1940, Nanali Džonson je napisao scenario za Plodove gnjeva;
pošto je stavljen na crnu listu, napisao je Kako se udati za milionera i Kako
biti vrlo, vrlo popularan.
Tokom tih godina, Filmski vodič za
Amerikance Ajn Rend postao je obavezno štivo za direktore filmskih kuća.
Poglavlja u knjizi imala su naslove „Ne prikazujte sistem slobodnog
preduzetništva u lošem svjetlu“, „Ne slavite kolektiv“ i „Ne prikazujte
industrijaliste u lošem svjetlu“. Iznad svega, upozoravala je Rend, „Nikada ne
upotrebljavajte replike o ‘običnom čovjeku’ ili ‘malom čovjeku’. Biti ‘običan’
ili ‘mali’ nije u skladu sa američkom idejom“.
Stoga, nasuprot logici elita i
kolaboranata, otporaši imaju svoju sopstvenu logiku, koja kombinuje racionalne
i moralne argumente. Oni žrtvama govore: kapitaulacija nije samo nečasna, ona
je i nepametna. Šutanje vam neće kupiti zaštitu, samo će vas učiniti ranjivim.
Prijetnje sa kojima se suočavamo nisu tako neizbježne kako nam se čine: mi
imamo više moći, više prostora za manevar, nego što primjećujemo. Ako ne
pružite otpor, možda ćete preživjeti, možda ćete čak i napredovati u karijeri,
ali taj život i ta karijera neće biti isti kao karijera i život zbog kojih ste
pristali na kapitulaciju.
Kratkovidi komentatori često previđaju ove
argumente, brkajući ovaj otporaški savjet sa samoubilačkom željom za smrću kao
proizvodom ideološkog fanatizma. Ovi komentatori zaboravljaju da otporaši jako
dobro razumiju Hobsovu tezu da moć „raste sa svakim novim korakom“. Čak i ako
ne uspije, otporaški izazov pokazuje da je suprotstavljanje moguće, da moć nije
toliko moćna koliko izgleda. Onako kako vojnik koji juriša na neprijateljske
linije zna da njegov suludi trk u smrt može razotkriti neprijateljeve slabosti,
doprinoseći tako i svom sopstvenom opstanku i opstanku svoje jedinice, otporaši
znaju da je odbacivanje straha neophodan uslov za uspjeh.
Ovaj uvid povezuje kontrarevolucionara
Hobsa, koji je pokušavao da razvije strah od smrti, sa revolucionarom Trockim,
koji je pokušavao da prevaziđe ovaj strah: „Bez obzira na značaj oružja“,
Trocki je rekao petrogradskoj poroti poslije neuspjele revolucije 1905,
„najveća moć ne leži u oružju, gospodo sudije. Ne! Nije sposobnost masa da
ubijaju druge ono što u krajnjoj liniji osigurava pobjedu narodnog ustanka, već
je to njihova spremnost da polože sopstvene živote“.
(TBT, New Republic)
