KOLUMNA
Do ovog mjeseca Trump i njegovi savjetnici su nas pustili da
nagađamo da li će njegov entuzijazam za autoritarne lidere zapravo dovesti do
promjene kursa u američkoj spoljnoj politici. Sada imamo odgovor
Piše: Aryeh Neier, thebosniatimes.ba
Američki predsjednik Donald Trump je svoju naklonjenost
autoritarnim liderima prilično jasno pokazao.
Kada je Trump u aprilu ugostio Abdel Fattah el-Sisija u Bijeloj
kući, pohvalio je egipatskog vojnog lidera za “sjajno obavljanje
posla”. A nakon što je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan proglasio
tesnu pobjedu na referendumu o značajnom proširenju predsjedničkih ovlaštenja,
Trump ga je pozvao da mu čestita.
Trump je poziv u goste proširio na filipinskog predsjednika
Rodriga Dutertea, koji vodi “rat protiv droga” koji je do sada
rezultirao hiljadama vansudskih pogubljenja, koja je izvršila policija. A
nastavio je pohvalama na račun kineskog predsjednika Sija Đinpinga još od kada
su se njih dvojica sastala u aprilu u Trumpovom odmaralištu Mar-a Largo.
Trump otvoreno hvali ove i druge čvrstorukaše, naročito
ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ali pohvala nije isto što i političko
odlučivanje; a do ovog mjeseca Trump i njegovi savjetnici su nas pustili da
nagađamo da li će njegov entuzijazam za autoritarne lidere zapravo dovesti do
promjene kursa u američkoj spoljnoj politici.
Sada imamo odgovor. U nedavno održanom govoru zaposlenima u
svom kabinetu državni sekretar SAD Rex Tillerson je pojasnio stav
administracije prema ljudskim pravima. Od sredine 1970-ih zakon SAD je od svih
predsjedničkih administracija zahtijevao da promovišu međunarodno priznate
standarde ljudskih prava kao stvar američke spoljne politike. Ali govoreći o
upravo tom pitanju Tillerson je zanemario američki zakon i razne međunarodne
sporazume koje su SAD prigrlile.
Opisujući pristup Trumpove administracije “Prvo
Amerika”, Tillerson je naznačio da SAD više neće isticati ljudska prava u
interakciji s drugim zemljama kada je riječ o bezbjednosnim i ekonomskim
pitanjima. “Ako budemo previše uslovljavali druge time da moraju da
prihvate tu vrijednost do koje smo došli tokom naše duge historije”, rekao
je, “to zaista stvara prepreke našim kapacitetima da unapredimo svoje
nacionalne bezbjednosne interese, naše ekonomske interese.”
Ali, opcije američkih političkih odlučilaca za hvatanje u
koštac sa zemljom u kojoj ima sistematskih zloupotreba nisu ograničene na
nametanje američkih vrijednosti Vladi te zemlje. A iskreno, teško je shvatiti
kako bi nešto dobro moglo donijeti to da se Sisiju, Erdoganu ili Duterteu
jednostavno kaže da usvoje američke vrednosti. Ali ne stiče se utisak da Tillerson
priznaje da su i te zemlje pristale da poštuju međunarodno prihvaćene vrijednosti
i ljudska prava.
Zato, umjesto da nameću svoje vrijednosti, SAD mogu i treba
da apeluju na vlade s kojima sarađuju da poštuju obaveze koje su dobile kada su
ratifikovale Povelju Ujedinjenih nacija i druge međunarodne ugovore, kao što je
Konvencija UN protiv torture.
Kada Sisijeve snage ubiju stotine miroljubivih demonstranata
na ulicama Kaira, one krše vrijednosti koje je njihova sopstvena vlada obećala
da će poštovati. Isto važi za Erdogana kada njegova vlada stavlja iza rešetaka
više novinara nego bilo koja druga vlada na svijetu; kao i za Dutertea kada
podstiče svoje policijske snage i druge “građanske jedinice” da
izvršavaju ubistva u stilu eskadrona smrti.
Još jedna zabluda u Tillersonovim opaskama jeste ukazivanje
da se promocija ljudskih prava kosi s nacionalnom bezbjednošću i ekonomskim
interesima SAD. Ono što Tillersonu promiče jeste da hvale na račun onih kao što
su Sisi, Erdogan i Duterte bez pominjanja njihovog kršenja ljudskih prava nije
isto što i zauzimanje neutralnog stava. Umjesto toga, to ukazuje svima onima
koji pate pod autoritarnim vlastima da SAD odobravaju ugnjetavačku praksu tih
vlasti, što je stav koji bi mogao da na duže staze ugrozi nacionalnu bezbjednost
i ekonomske interese SAD tako što će se njime potkopati globalni ugled i prestiž
Amerike.
Naravno, možda je prikladno da se u suočavanju s naročito
hitnim i opasnim spoljnopolitičkim izazovima privremeno stave po strani pitanja
ljudskih prava. Tako na primjer, ako je Trumpova administracija ozbiljna u vezi
s nagovaranjem Sjeverne Koreje da odustane od svojih napora da razvije
nuklearno oružje i međunarodne balističke rakete, onda osuda brutalnih
zloupotreba tog režima nije strateški prioritet.
Ali, ne spomenuti te zloupotrebe je nešto prilično drugačije
od javne podrške ili otvorenog odobravanja vladavine nasiljem Kim Jong-una.
Dati Kimu potpunu slobodu da radi šta hoće nikada ne bi bilo opravdano. A ipak,
to je upravo ono što Trump daje ostalim autoritarnim liderima. Nažalost, kako
je Tillerson jasno stavio do znanja, Trumpovo divljenje takvim liderima će sada
biti motivišuća snaga zvanične politike.
/Autor je predsjednik emeritus Fonda za otvoreno društvo/
(TBT; Project Syndicate)
