KOLUMNA
Donald Trump je često ponavljao kako vanjsku politiku namjerava
voditi „nepredvidivo”, a bombardiranje baze sirijske vlasti je zaista
iznenadilo mnoge zvaničnike. Taj napad pokazuje da se logika predsjednika
izgleda, od januara, pretvorila u logiku sile.
Piše: Michael T. Klare, thebosniatimes.ba
Pokrenuto 7. aprila, kao odmazda za smrtonosne hemijske
napade koje članovi Vijeća sigurnsoti UN pripisuju režimu Damaska, bombardiranje
lansirano sa američkih ratnih brodova protiv vazduhoplovne baze u Siriji u
medijima se prikazuje kao prva „prava” vojna akcija predsjednika Donalda Trumpa
od njegovog ulaska u Bijelu kuću. Paljba od 59 raketa „tomahavk” nije mala
stvar, s obzirom na znatnu štetu – ako ne katastrofalnu – koju je izazvala.
Ali to je zapravo druga Trumpova ofanziva, prva je bila
krvavi napad američkih specijalnih snaga u Jemenu 29. januara 2017. I, što je
bitnije, ovo bi mogao biti uvod u buduću seriju upotreba vojne sile, od kojih
bi svaka bila bezobzirnija i agresivnija od prethodne.
Tokom izborne kampanje Trump je nekoliko puta nagovijestio
da se neće ustručavati od mobilizacije vojske ne bi li branio interese SAD u
inozemstvu, dok je predsjednika Baracka Obamu i državnu sekretarku Hillary Clinton
optuživao da su doveli do beskrajnih ratova na Bliskom istoku.
Kada su ga septembra 2016. pitali kakvu bi strategiju
usvojio u slučaju krize koja se tiče iranskih i američkih ratnih brodova u Perzijskom
zalivu, šepurio se pred novinarima: „Ako bi iranski brodići ikada okružili naše
prelijepe razarače ili ako bi napravili bilo kakav nedopustiv pokret prema
našim brodovima, pucali bismo na njih sve dok ih ne otjeramo iz tih voda.”
Od kada je ušao u Ovalnu sobu, predsjednik Trump postaje sve
ratoborniji, dajući odriješene ruke svom osoblju – „mojim generalima”,
kako voli da ih zove – da planiraju i sprovode vojne operacije u različitim
borbenim zonama poput Afganistana, Iraka, Libije, Somalije, Sirije ili Jemena.
Prvi korak je, dakle, povukao u januaru, kada je naredio
operaciju komandosa u selu u središtu Jemena za koje se mislilo da je uporište
grupe Al Kaida na Arapskom poluostrvu (AKAP). Iako su pripreme za napad počele
tokom posljednje sedmice Obamine administracije, novi predsjednik je bio taj
koji je dao zeleno svjetlo, dogovarajući se zajedno sa „glavnim strategom”
Steveom Bannonom, zetom Jaredom Kushnerom, ministrom odbrane Jamesom Matisom i
generalom Michaelom Flynnom, kratkovječnim savjetnikom za nacionalnu sigurnost.
Usljed aljkavog planiranja ili propusta Bijele kuće (ili kombinacije oba
faktora), operacija se završila katastrofom. Šesnaest civila je izgubilo život,
kao i jedan član elitne snage američke mornarice Navy Seals.
Umjesto da nauči lekciju iz tog fijaska, Trump je odlučio da
dâ veća ovlaštenja visokim vojnim oficirima, dajući im odriješene ruke da
sprovode vojne akcije u šest zemalja. Primjera radi, u Jemenu je predsjednik
ovlastio Pentagon da odredi tri provincije kao „zone neprijateljske
aktivnosti”, što je etiketa koja oficirima na licu mjesta omogućava da
narede napade i odobre dronove kako bi uklonili osumnjičene, bez oslanjanja na
Bijelu kuću. Potom su uslijedile katastrofalne januarske operacije, SAD su
pokrenule preko 70 napada dronovima na Jemen – znatno više od broja napada tog
tipa koje je autorizirao Obama tokom cijele 2016.
U Somaliji su takođe čitave teritorije klasificirane kao
zone neprijateljske aktivnosti. Oficiri Američke vojne komande za Afriku
(Africom) imaju odobrenje da ciljaju osumnjičene pripadnike grupe Chebab, još
jednog ogranka Al Kaide. „Veoma je važno da imamo malo više fleksibilnosti i
malo više slobode u pogledu donošenja odluka”, kaže general Thomas
Waldhauser, komandant Africoma, za New York Times (30. mart 2017). „To nam
omogućava da brzo pogodimo naše mete.”
„Neka rade na licu mjesta”
Oficiri Centralne komande (Centcom), odgovorni za američke
vojne operacije u Iraku i Siriji, također pozdravljaju veliku slobodu
manevrisanja koju im daje Trump. Krajem marta su, na zahtjev Bijele kuće,
otpočeli sa pripremama za intenziviranje ofanzive protiv organizacije Islamska
država (ID). Komandant Joseph Votel je rekao: „Prepoznali smo da se priroda
borbe mijenja i morali smo biti sigurni da se autoritet vlasti spustio na pravi
nivo dok nam daje šira ovlaštenja i odgovornosti na terenu.”
Delegiranje „autoriteta” nižim oficirima realiziralo se
u martu raspoređivanjem 400 dodatnih američkih vojnika odlukom generala Votela,
bez prethodnog odobrenja predsjednika. O ovome je jedino bio informiran general
Matis i raspoređivanje je već bilo u toku. Prema brojnim posmatračima,
strategija „neka rade na licu mjesta” djelimično objašnjava krvoproliće od
17. marta kada je bombardiranje stambene zone zapadno od Mosula uzrokovalo smrt
najmanje 200 iračkih civila, među kojima je bilo i nekoliko desetina djece.
Stoga operacija od 7. aprila ne izgleda tako neočekivano kao
što se čini. Sedamdeset dva dana koja razdvajaju preuzimanje dužnosti predsjednika
i odluku da raketama uništi vazdušnu bazu Šajrat bila su dovoljna da
transformiraju Trumpa u bezuslovnog pristalicu vojne sile. Svi očevici se slažu
da ni sekunde nije oklijevao da naredi napad. Nije bilo ni trunčice
razmišljanja o poštovanju međunarodnog prava, o potrebi da se konsultuje
Kongres, o diplomatskim posljedicama za SAD ili sličnih razmatranja koja su
nekada mogla zabrinjavati Obamu. Nema sumnje da je Trump zadovoljan rezultatom:
ratnoj akciji aplaudirala je ne samo većina republikanskih oponenata,
uključujući senatore Johna McCaina i Lindseya Grahama, već i neki od njegovih
najžešćih demokratskih kritičara, poput senatora Charlesa Schumera.
Postoji bojazan da je raketna epizoda samo jedan korak na
putu čovjeka koji stiče iskustvo i zadovoljstvo u upotrebi američke oružane
moći protiv slabijih zemalja. Takav afinitet se ne može zadovoljiti samo jednim
rafalom na sirijski režim, neminovno će voditi drugom, pa drugom… u
uzastopnoj eskalaciji.
Trump nije dugo čekao da to pokaže. Centcom je 14. aprila
izabrao tunelsku mrežu u afganistanskoj planini koju je navodno okupirala
organizacija ID ne bi li bacio najopasniju eksplozivnu napravu na svijetu poslije
nuklearnog oružja: bombu GBU-43/B, poznatiju pod skraćenicom MOAB (Massive
Ordnance Air Blast), bombu masovne eksplozije. Teška deset tona i skupa
šesnaest miliona dolara, ta „majka svih bombi” razara život u komadiće u
radijusu od 900 metara. Aktivirana u urbanom ili poluurbanom području može
ubiti na hiljade ljudi, zbog čega je Obamina administracija nikad nije upotrijebila.
Činjenica da ju je predsjednik Trump lansirao samo nekoliko dana nakon raketnog
napada na Siriju ukazuje na sklonost ka oružju za sve masovnije uništavanje.
Kako će izgledati slijedeći udarac? Preventivni vojni udari
na Sjevernu Koreju ili na Iran neki su od mogućih scenarija. Bombardiranje
Sirije jedva da je bilo završeno kada je Trump upozorio kineskog kolegu Xi Jinpinga
– kojeg je primio 6. aprila na večeri u privatnoj rezidenciji Mar-a-Lago na
Floridi – da će Demokratska Narodna Republika Koreja (DNRK) vjerovatno biti sljedeća
meta ukoliko ne obustavi interkontinentalni balistički raketni program. Nakon
večere, državni sekretar Rex Tillerson izvijestio je novinare o upozorenju koje
je Trump dao kineskom gostu: zauzdajte svog sjevernokorejskog saveznika, inače
ćemo mi to učiniti. „Predsjednik Trump je rekao predsjedniku Xiju da bismo bili
vrlo sretni da radimo zajedno” suočavajući se sa sjevernokorejskom prijetnjom,
rekao je Tillerson, inače „u slučaju da Kina ne bude u stanju da se koordinira
sa nama po ovom pitanju, spremni smo da uzmemo stvar u svoje u ruke”.
U roku od nekoliko sati, ministar odbrane je rekao da je dao
naređenja nosaču aviona USS Carl Vinson i floti koja ga podržava (uključujući i
razarače opremljene raketama „tomahavk”, istim onim koje su upravo pale na
Siriju) da otkaže vježbu sa mornaricom iz Australije i da se usmjeri u vode
prema Koreji. Uprava je istakla da je ova odluka trebalo da obezbijedi dodatnu
oružanu moć Trumpu, u slučaju da odluči da intervenira protiv Pjongjanga, bilo
preventivno (na primjer uništenjem raketnih lansera), bilo kao odgovor na neku
provokaciju (kao što je nuklearni ili raketni test). „To je zločinački režim
koji sada ima nuklearno oružje”, rekao je 9. aprila savjetnik za sigurnost
Bijele kuće, general Herbert R. McMaster. „Predsjednik je tražio da razmotri
sve moguće opcije za eliminiranje opasnosti po američki narod, naše saveznike i
naše partnere u regionu.”
Prijetnje u Ormuskom prolazu
Susjedima Pjongjanga, posebno Kini, Japanu i Južnoj Koreji –
gdje bi se posljedice američkog vojnog napada ubrzo osjetile – najava
mobilizacije nosača USS Carl Vinson i ratoborne izjave Washingtona izazvale su
intenzivnu anksioznost. Sjevernokorejski režim je pak upozorio da će na svaki
američki napad odgovoriti smrtonosnim napadima na Južnu Koreju i Japan, pa i
hemijskim i nuklearnim oružjem. Također, mogli bi otvoriti vatru na Seul i
njegovih deset miliona stanovnika, iz utvrđenih pozicija na granici tzv.
demilitarizirane zone koja odvaja dvije zemlje. Čak i ograničena odmazda
izazvala bi teške gubitke.
Izgledi nisu ohrabrujući ni za Iran. Još kao kandidat, Trump
je tu zemlju načinio najvećim neprijateljem. Postavši predsjednik, bjesnio je
protiv iranskog raketnog programa i optuživao Teheran da podržava terorističke
grupe na Bliskom istoku. Početkom februara, nakon balističkog raketnog testa,
general Flynn je izjavio da Washington namjerava „zvanično poslati
upozorenje” Teheranu, sugerirajući da se razmatra nekoliko opcija
osujećivanja svakog novog prekršaja Islamske Republike. Nije rekao koje, ali su
drugi izvori iz Bijele kuće jasno dali do znanja da se razmatra vojna akcija.
Iako je general Flynn (ozloglašeni zagovornik rata protiv Irana) 13. februara
podnio ostavku sa mjesta savjetnika, nema razloga za pretpostavku da bi predsjednik
Trump ili ministar odbrane Matis (takođe poznat po averziji prema Teheranu)
odustali od vojne opcije. Odmah nakon podviga u Siriji, Trump bi mogao pronaći
nove atrakcije.
Ovakvi napadi vjerovatno će pokrenuti spiralu ozbiljnih posljedica
odmazde. Iranci su već prijetili blokiranjem naftnog konvoja koji prolazi
Ormuskim prolazom, što bi izazvalo veliku globalnu ekonomsku krizu. A mogli bi
i da se odluče da otvoreno podrže pobune šiitskih zajednica na Bliskom istoku,
čak i da sabotiraju anti-ID operacije koalicije kojom diriguje SAD. Nemoguće je
predvidjeti lanac reakcija do kojih bi doveo ovakav scenario, ali je malo vjerovatno
da bi to stabiliziralo region.
Do sada se demonstracija vojne sile Trumpove administracije
ograničavala na neprijateljske američke teritorije koje nemaju sredstva za
odmazdu ili koje preferiraju, kao u slučaju sirijskog režima i njegovih
saveznika, taktiku okretanja leđa čekajući da na njih dođe red. Ali neće uvijek
biti ovako lahko za Washington: prije ili kasnije će mete njegove oružane moći
uzvratiti. Nema sumnje da će, na ljestvici ratne eskalacije, SAD uvijek biti
nekoliko koraka naprijed. Ali „kolateralna šteta” – u smislu ljudskih
života i svjetskog haosa – neće biti manje pretjerana.
/Michael T. Klare je profesor na Hampshire Collegeu, Amherst
(Massachusets). Autor je knjige The Race for What's Left. The Global Scramble
for the World's Last Resources, Metropolitan Books, New York, 2012./
(TBT, LMD)
