KOLUMNA
U Iranu populisti ne zbacuju establišment,
oni su establišment
Piše: Roxane Farmanfarmaian, thebosniatimes.ba
Dok kampanja za iranske predsjedničke
izbore poprima puni zamah, trenutni predsjednik Hassan Rouhani se suočava sa
dva snažna favorita iz klerskog establišmenta.
Kao i prvi put kada je učestvovao na
izborima 2013., Rouhani, „umjereni predstavnik“, se bori protiv „tvrdokornih
konzervativaca“, suca Ebrahima Raisija (štićenika vrhovnog vođe), i vojnog
velikana Mohammada Baghera Qalibafa, trenutnog gradonačelnika Teherana.
Njih nazivaju i „principalistima“ (etiketa
koju preferiraju), i često na Zapadu „vjerskim ekstremistima“ – Rouhani je
upotrijebio ovaj termin u svojoj prvoj kampanji misleći na svog prethodnika
Mahmouda Ahmadinejada.
Danas se još jedna etiketa tiho uvukla da
opiše Rouhanijeve rivale: populisti. Međutim, za razliku od Zapada, gdje se
oznaka populizam koristila u vezi sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom,
francuskom predsjedničkom kandidatkinjom Marine Le Pen ili Talijanom Beppeom
Grillom, u Iranu populisti ne zbacuju establišment; oni su establišment.
Reformista i liberalni internacionalista Rouhani je onaj koji predstavlja
opoziciju.
Pogled na iranske izbore kroz populističku
prizmu čini tamnu politiku Islamske Republike transparentnijom, posebno u
svjetlu populističkih poteza nedavno zabilježenih u SAD-u i Evropi. To nam
također daje ideju kako izgledaju države koje predvode populisti gledano dugoročno,
kao i kakve su za saveznike i neprijatelje izvana.
Iranski establišment ima mnogo
populističkih praksi koje je usavršavao godinama. Tri se ističu – posebno zato
što su u posljednje vrijeme bile prisutne u nekoliko država Zapada.
‘Učiniti Iran ponovo velikim’
Ekonomija je, prema anketama javnog
mnijenja, pitanje koje najviše tišti narod, 72 posto Iranaca smatra da se
stanje u ekonomiji nije popravilo ili da se nije popravilo u dovoljnoj mjeri
nakon uvođenja Zajedničkog sveobuhvatnog akcionog plana (JCPOA, nuklearni
sporazum).
Iako je za vrijeme Rouhanija BDP porastao
za rekordnih sedam posto, i iako je spasio ekonomiju od pada u hiperinflaciju
kao posljedicu Ahmadinejadovih loše vođenih etatističkih politika (sada je,
prema podacima MMF-a, inflacija oko 9,2 posto), Qalibaf i Raisi ga optužuju da
nije uspio ispuniti obećanje o prednostima labavljenja sankcija.
Njihov razlog: Rouhani je postao isuviše
prisan sa Zapadom i ugrožava ekonomsko blagostanje Irana kroz globalne
finansijske i trgovinske dogovore.
Njihovo rješenje: slijediti ideju vrhovnog
vođe Khameneija o „ekonomiji otpora“ koja daje prednost domaćoj proizvodnji i
oslanjanju na vlastite snage, jedinom načinu da se bori „protiv nezaposlenosti i recesije, kontroliše
inflacija i suoči sa prijetnjama neprijatelja“, kao što je objasnio u govoru
prošle godine. Qalibaf obećava da će kreirati pet miliona radnih mjesta i
udvostručiti državni prihod tokom svog mandata; Raisi obećava 1,5 miliona
radnih mjesta godišnje i kaže da će on utrostručiti pomoć siromašnima.
Rouhanijev tim je uzvratio udarac nazvavši ovu populističku retoriku praznim
obećanjima, primijetivši da bi za otvaranje tako velikog broja radnih mjesta
bilo potrebno ostvariti ekonomski rast od 26 posto – pusti san.
Ipak, iako su iste populističke prakse
isprobane i nisu donijele rezultate za vrijeme Ahmadinejada, dodvoravanje onima
koji su „ostavljeni na cjedilu“ sa obećanjima isplata, čudesnih poslova i
utopijskog blagostanja predstavlja populističke okosnice u Islamskoj Republici
koje su postale legitimnije sada kada njihovi zagovornici vide kako se ista
retorika kopira i u drugim državama – u Trumpovim obećanjima da će raskinuti
globalne trgovinske sporazume koji nanose štetu „običnim Amerikancima“, i
uvjeravanjima Therese May da će izlazak Britanije iz EU unaprijediti britanski
suverenitet i ojačati britansku ekonomiju.
Rouhani, koji je iransku ekonomiju vratio
na put razvoja nakon devastirajuće finansijske i trgovinske izolacije zbog
sankcija, vidi takve politike kao put prema ometanom razvoju.
‘Iran na prvom mjestu’
Iako je u to vrijeme hvaljen kao „win-win“
rješenje, nuklearni sporazum sa pratećim labavljenjem sankcija izgubio je svoj
sjaj u Iranu. Rivali optužuju Rouhanija da je otpisao suvereno pravo Irana i da
popušta Zapadu. Vrijeme je, kažu i Raisi i Qalibaf, da se prestane s
kompromisima i da se počne primjenjivati vanjska politika koja štiti interese i
prestiž Irana. Nijedan od njih nije
zvanično odbio nuklearni sporazum, ali osuđuju Rouhanija jer je pokleknuo pred
dvoličnošću SAD-a i Evrope. Međunarodne banke, ističu oni, se i dalje plaše
američkih kazni ako ponude finansiranje Iranu, američki Kongres kuje planove o
novim sankcijama u odgovoru na iranska testiranja raketa – iako nuklearni
sporazum ne zabranjuje testiranja, a Trumpova administracija se dodvorava
najvećem rivalu Irana, Saudijskoj Arabiji, kako je Washington „upozorio Iran“
dok vrši reviziju američke politike prema Teheranu.
Svaki put kada je Iran pružio ruku, ovi
kandidati iz establišmenta ističu, SAD je vratio željeznom pesnicom, i sada je
opet, Trumpova administracija signalizirala da nije posvećena nuklearnom
sporazumu.
Rouhanijev odgovor je da vanjska politika
Irana treba da služi njegovoj domaćoj ekonomiji – slogan kampanje koji je
koristio postigavši dobre rezultate u prvoj kandidaturi za predsjednika i na
koji se oslanja zalažući se za stav da će veći rezultati labavljenja sankcija
doći tokom drugog mandata pod istim liberalnim vođstvom. Zaista, Rouhanijev
stav je da su nepredvidivost i sebičnost vanjskih politika Irana, a ne samo
nepovjerenje i antagonizam Zapada, izolirali i nanijeli štetu Iranu u proteklom
periodu.
Rouhani smatra da se populistički idealizam
Irana protiv svih više puta pokazao neupotrebljivim u globaliziranom svijetu.
Ova država je napredovala i stekla kredibilitet i prosperitet samo kada su je
vodili liberali reformatori.
‘Kontrola medija’
Kada je fraza „alternativne činjenice“ ili
„lažne činjenice“ udarila na američku savjest, Iranci i drugi Bliskoistočnjaci
koji su intervjuisani za potrebe ove priče iskazali su oduševljenje
zapadnjačkim idealizmom. „Mi smo naviknuti na lažne činjenice – naše vlade ih
uvijek koriste“, kazao je jedan novinar.
Iako je Iran na vrhu liste kada su u
pitanju blogovi i pozivi mobilnim telefonom, sukob između establišmenta i
opozicionih reformista u vezi kontrole medija često je bio brutalan, i
razlikovao se umnogome od jedne administracije do druge. Aktivizam na internetu
pomogao je Rouhaniju da pobijedi na prvim izborima, i on nije podlegao pritisku
kritičara, uključujući šefa obavještajne službe Iranske revolucionarne garde,
da blokira društvene mreže – posebno veoma popularnu aplikaciju Telegram. Među
njegovim prvim izjavama u toku kampanje bila je izjava da je glas za njega glas
za slobodu izražavanja.
Zabrinut da bi mediji mogli biti ključni u
sijanju razdora među duboko podijeljenom populacijom (konzervativci naspram
modernista), vrhovni vođa Khamenei želi odati sliku snažnog i stabilnog
vođstva. Njegova islamistička vizija spaja revolucionarni idealizam sa
religijom i državom, a to je polemika koja, kao i većina populizma, ne
dozvoljava višestruke interpretacije. Da potaknu nacionalistički žar da se
„Iran ponovo učini velikim“ i svijet posmatra kroz prizmu „Iran na prvom
mjestu“, mediji koji promoviraju patriotizam, revolucionarni aktivizam i široku
podršku su ključni, čak i ako se sve to ne zasniva na istini.
Razlika između populističkog establišmenta
u Iranu i konzervativnih populističkih eksperimenata u SAD-u, Italiji ili
Britaniji, je da je fikcija sada gradivni materijal ove platforme. Pristalice
opskrbljuje kredibilitetom; za domaće protivnike i međunarodne aktere, uvodi čudni osjećaj neskladne nestvarnosti.
Za Rouhanija je anatema dobroj vlasti. Za američkog ministra odbrane Jima
Mattisa, koji ne vidi Iran „kao nacionalnu državu…već kao revolucionarni pokret
posvećen haosu“, to je retorika u službi nacije.
(TBT, Al Jazeera)
