KOLUMNA
Mi Nijemci možemo biti zadovoljni što je naša zemlja tako
uspješno upravljala ekonomskom krizom 2008… Ipak, kao Evropljani, trebamo
priznati da rastući budžetski suficit u Njemačkoj stvara neodrživi disbalans u
EU
Piše: Klaus Scwab, thebosniatimes.ba
Pobjeda Emmanuela Macrona na francuskim predsjedničkim
izborima je do sada najsigurniji znak da, nakon brojnih kriza i prepreka,
Evropa možda ponovo stiče samopouzdanje. Ali obnovljeno povjerenje ne bi smjelo
ponovo da je odvede ka samozadovoljstvu.
Sa Macronom, francuski centar je tokom izbora odbio sve
napade sa obje strane. Ali snaga tih napada pokazuje koliko su okolnosti u
Evropskoj uniji ostale neizvjesne. I, iako postoji široko priznanje da je hitno
potrebna odvažna akcija, ne postoji dogovor o tome kakva ta akcija treba da
bude.
Pristup koji je dominirao u debatama EU o reformama je
stvaranje “Evrope više brzina”. Zamisao je da, umjesto da se napravi
sporazum o tome kada i kako treba dostići optimalni nivo integracije, svakoj
zemlji članici EU treba dopustiti da ka integracijama napreduje svojim
sopstvenim tempom, s tim da nekoliko vodećih zemalja predvode taj napredak.
Ali to što se možda činilo kao pogodan način da se izbjegnu
komplikovani pregovori zapravo sa sobom nosi ozbiljne probleme. Za početak,
pristup “više brzina” zanemaruje istrajnu sumnju i odbojnost glasača
prema EU: referendum o Brexitu je najskoriji – ali i najznačajniji – u dugom
nizu primjera. Što je podjednako važno, zanemaruju se stvarne potrebe zemalja
članica.
Evropi je nesumnjivo potrebna zajednička vizija – zasnovana
na zajedničkim vrijednostima, slobodama i standardima – prema kojoj će se
upravljati. Ali svaka panevropska vizija mora da poštuje vizije, a da ne
pominjemo identitet, zemalja članica EU i vlada koje su izabrane da brane
prioritete glasača.
Zajedničke vrijednosti su jedna stvar; ali detalji
društvenih i reformi tržišta rada, poreskih sistema, ili regulatornih režima
(pored potrebe za jedinstvenim tržištem) su nešto sasvim drugo. U ovim
oblastima, zemlje članice EU, potencijalne članice, pa čak i one koje su u
procesu izlaska iz Unije, imaju znatno drugačije potrebe, koje zavise od njihovih
osobenih industrijskih osnova, demografske dinamike, historijskog nasljeđa, a u
slučaju balkanskih zemalja – i posljedica prethodnih sukoba. Te razlike će
uticati ne samo na brzinu integracija, već i na sam njihov put.
Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma o globalnoj
konkurentnosti, osam od deset ekonomski najjačih evropskih zemalja se nalaze na
sjeverozapadu kontinenta; a Švicarska i Norveška, koje nisu članice EU,
dopunjuju ovu listu. Ali rješenje za prevazilaženje jaza u konkurentnosti
između sjevera i juga ne može biti nametnuto spolja, niti može biti jedini cilj
za vođenje poslova u EU. A sigurno je da ne može da se prevaziđe preko noći.
To ne znači da ukazivanje na razliku u konkurentnosti nije
od ključnog značaja. Naprotiv, stvaranje ujednačenije ekonomske klime će donijeti
korist građanima EU, obnovit će apel Unije upućen ostatku svijeta, i pozicionirat
će je kao ostrvo stabilnosti u globalnom moru konflikta i nesigurnosti.
Ali evropski lideri treba da pronađu rješenje koje će u
obzir uzeti različite potrebe i perspektive raznih zemalja. To znači da se
treba usredsrediti manje na to da se bude u pravu – a više na to da se uradi
prava stvar.
Mi Nijemci možemo da budemo zadovoljni što je naša zemlja
tako uspješno upravljala ekonomskom krizom 2008. godine, zadržavajući pritom
nezaposlenost na zadovoljavajućem nivou pa čak i što je u nekom pogledu postala
i jača. Ipak, kao Evropljani, treba da priznamo da rastući budžetski suficit u Njemačkoj
stvara neodrživi disbalans u EU.
Ako se tome doda njemačko jako tržište rada – a da ne
pominjemo skoro magnetsku privlačnost Berlina za evropske milenijalce – tada
taj disbalans potaje još veći. Uostalom, evropsku ekonomiju danas manje pokreću
novčane investicije, a više talenat i ideje.
Dovoljno sam realista da znam da ni jedna vlada – ni u Njemačkoj,
a vjerovatno ni bilo gdje u Evropi – neće pristati na veliku evropsku
inicijativu za oslobađanje od duga nekoliko mjeseci prije izbora. Ali sam
također optimista da će lideri u najkonkurentnijim dijelovima danas
samopouzdanije EU pronaći mudrost u podršci ekonomskom napretku za sve zemlje
članice.
To ne bi bilo prvi put da se Njemačka uzdigne iznad štetnog
nacionalnog egoizma i pokaže odgovarajuće i odgovorno rukovodstvo. Godine 2015,
njemačka koaliciona vlada je odlučila, usprkos znatnom negodovanju javnosti, da
pruži dobrodošlicu milionu migranata koji su pobjegli od strahota rata u Siriji
i Iraku. Ovakva politika imala je svoju cijenu po vladajuće stranke kada je u
pitanju politički kapital, ali će vremenom pokazati svoju vrijednost u borbi
zemlje sa demografskim izazovima.
Političke vođe, i njihovi saradnici iz privatnog sektora,
sada moraju da prate uzor koji je Njemačka postavila svojom migrantskom
politikom. To znači da treba prevazići ideju da je kompromis znak slabosti i
recept za neefikasnost, i umjesto toga potvrditi to kao jedno od najmoćnijih
oruđa demokratskog donošenja odluka – i kamen temeljac evropskog projekta.
Iznad svega, to znači prepoznavanje potrebe da razgovaramo ne o Evropi
različitih brzina, već o Evropi različitih potreba.
/Autor je osnivač i izvršni predsednik Svjetskog ekonomskog
foruma/
(Project Syndicate)
